Iz dubine, Gospodine, vapijem tebi: Gospodine, čuj glas moj!
Neka pazi uho tvoje na glas moga vapaja!
Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao,
Gospodine, tko će opstati?
Al' u tebe je praštanje, da bismo ti služili.
U Gospodina ja se uzdam,
duša se moja u njegovu uzda riječ.Duša moja čeka Gospodina više no zoru straža noćna;
više no zoru straža noćna nek' Izrael čeka Gospodina.
Jer je u Gospodina milosrđe i obilno je u njega otkupljenje;
on će otkupiti Izraela od svih grijeha njegovih.— Psalam 130
Ovaj psalam jedan je od molitava hodočasnika dok se penje, uzlazi, uspinje u grad Jeruzalem koji se nalazi na uzvišici, na gori. Psalam 130 naziva se "pjesma uspona". Pjevala se dok su hodočasnici išli u Jeruzalem slaviti Boga. Ti su se vjernici fizički popeli na brdo, a bilo je potrebno i da se duhovno "uzdignu", da se njihova srca uzdignu prema Bogu. Svrstan je među psalme pouzdanja, psalme nade i čekanja.
Ovaj psalam izražava radost i pouzdanje koji proizlaze iz osjećaja božanske ljubavi koja oprašta; jer samo ta ljubav, bez ikakve pomoći, ima moć promijeniti osuđenog grešnika njegovog stanja u prihvaćenog štovatelja i dati mu nadu u slavu kako govori poslanica (Rimljanima 5:1-2).
Iz dubine, Gospodine, vapijem tebi: Gospodine, čuj glas moj!
Molitelj ovoga psalama svatko od nas molitelja, iz najdubljih dubina svoga bića, svim srcem i dušom moli, odnosno vapije, zaziva, uzdiše, traži pomoć sada u situaciji teškoj za njegov život: možda zbog teškoća koje su ga zadesile, neshvaćanja svoje okoline, obiteljskih problema ili bolesti, zaziva svom snagom pomoć Božju. Sve to može biti predmet vapaja, zazivanja Božje pomoći ali se čini da je duša i srce ovog molitelja upala u zlo grijeha iz kojega se ne može iščupati bez Gospodinove pomoći. Vapijem Tebi Gospodine, molim te čuj moj glas, priteci mi u pomoć. Ovaj čovjek - molitelj je duboko ponižen vlastitim grijehom. Sve što želi je dobiti naklonost nebeskog Oca. Sve što želi je da ga se čuje kako bi mu se oprostile sve nepravde koje je učinio. “Gospodine, usliši glas moj! I odmah dodaje: Neka pazi uho tvoje na glas moga vapaja! (r. 2) Boga ne možemo prisiliti. Ne možemo kupiti Božju naklonost. Moramo Ga jednostavno preklinjati, vapiti mu da čuje naše molitve.
Ima još mjesto u Starom zavjetu koje sadrži ovaj izraz, "Neka tvoje uši budu pažljive," nalazi se u 2. Ljetopisa 6,40. Salomon je izmolio ovu molitvu prilikom posvećenja hrama: Sada, Bože moj, neka tvoje oči budu otvorene i tvoje uši pažljive na molitve na ovom mjestu!
Bog je odgovorio Salomonu: Moje će oči biti otvorene i moje uši pažljive na molitvu s ovoga mjesta. /2 Ljet 7,15/
Ovaj dubinski vapaj za pomoću dobiva odgovor od Oca svega dobra i saginje se nad naše živote jer On je Bog života, milosti i oproštenja. Njegove riječi su pune ohrabrenja i ozdravljenja. Pouzdano srce nalazi snagu u Bogu punom naklonosti i dobrote.
Zatim slijedi redak u obliku pitanja, pitanja izgovorenog poniznim i tihim glasom a glasi ovako: Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati?
Molitelj skrušeno pita hoćeš li zaboraviti moje grijehe ili ćeš ih zapamtiti, spominjati ih se, sjećati? Ako tako bude tko će od nas opstati, tko će živjeti i kako će provoditi dane svoje? Koliko odlučnosti u ovom pitanju: pa hoćemo li se spasiti pred tobom, možemo li ostati na životu ovakvi kakvi jesno, Gospodine? A onda sam odgovara i nalazi utjehu u sljedećim riječima: Al' u tebe je praštanje, da bismo ti služili. U Gospodina ja se uzdam, duša se moja u njegovu uzda riječ.
Koje i koliko pouzdanje, povjerenje u svoga Boga u ovim recima. Znam da si ti Gospodine pun smilovanja i praštanja i radi toga tebi želim služiti. Ti me prihvaćaš, liječiš i opraštaš mi, a ja se saginjem pred Tobom i klanjam ti se srcem zahvalnim. U tebe se uzdam, samo u Tebe stavljam svoju nadu, tvoja me riječ krijepi i podupire, hvala ti. Jedini pravi oslonac je u Bogu koji dušu čisti i ohrabruje, jer mi smo Njegovi. Naslonimo se potpuno na Očevo srce i odlučimo se na novi život pun predanja.
Svoje pouzdanje stavljam u Boga uzdajući se u njegovu pomoć ovako: Duša moja čeka Gospodina više no zoru straža noćna; više no zoru straža noćna nek' Izrael čeka Gospodina. Predana duša zna da će je pohoditi Gospodin uvijek, posebno u nevolji i vapaju, jer kao što je sigurno da će zora svanuti još je sigurnije da će Gospodin priskočiti upomoć svome stvoru koji muse obraća. Čekati znak je nade, pouzdanja i povjerenja jer Bog je sigurnost koja ne vara, nego bdije i čuva u svako doba. Zato te, Gospodine molim: nauči ne strpljivo čekati, srca smirena i predana.
I još jedno pitanje: kako to i zašto se usuđujem čekati, bdjeti i nadati se; Jer je u Gospodina milosrđe i obilno je u njega otkupljenje; on će otkupiti Izraela od svih grijeha njegovih.
Koja ljepota razgovora i molitve dijaloga ovog molitelja i svakog molitelja koji se potpuno oslanja na Božje milosrđe, na Boga koji oprašta jer ljubi svaku osobu ozdravljajući je svojim smilovanjem. Hvala ti Oče,za svako oproštenje i uslišani vapaj; hvala Ti što se ne umaraš nego opraštaš, što ljubiš i liječiš sve naše propuste i grijehe. Za Tvoje veliko milosrđe i moje krhko pouzdanje slavim Te, Gospodine!
— s. Beata Prkačin, uršulinka
