VELIKA DEVETNICA U ČAST SLUGE BOŽJEGA OCA ANTE GABRIĆA
»OD ZEMALJSKOGA DO NEBESKOG ROĐENDANA«
20. - 28. veljače 2024.
1. DAN
IZ KALKUTE U HAZARIBAGH
Već sam mjesec dana u Kalkuti. Po želji poglavara misije putujem u Hazaribagh radi učenja bengalskog jezika. Kalkutu sam ostavio 5. prosinca 1938.
Na kalkutskoj stanici oblijetalo je oko mene stotinu kulija, nosača, da preuzmu moje stvari. Vika, galama, svađanje ... Već sam se ozbiljno počeo bojati za svoje bijedne kofere. Htjedoše ih raskinuti, samo da svaki nešto može ponijeti i onda kasnije dobiti bakšiš. Pratio me brat Vidmar. Vješt takvim događajima zaviče i zagrmi dva-tri puta, pa je sve bilo u redu. Za nekoliko minuta sjedio sam mirno u niskom vagonu brzog vlaka prema Patni. Prodavači voća, kolača, bombona, duhana... dosadni kao muhe, neprestano nude svoju robu. S duhandžijom već sam se htio uhvatiti u koštac. Došao mi je barem deset puta, a ja ne samo da ne pušim, nego duhana ne mogu ni vidjeti kao pravi Metkovčanin, jer u Metkoviću se ne puši!
Iza prilično dugog fućkanja i zvonjenja uputismo se kroz kalkutska predgrađa na istočnu stranu prema Hazaribaghu. Okolica Kalkute je veoma lijepa, no ovaj put izgledala mi je još ljepša u tajanstvenom sjaju mjeseca. Gajevi palma odražavali su se u mnogobrojnim jezercima. Svuda naokolo mir i tišina, no bolna tišina. Mislio sam na tolike duše pogana, koji žive po tim zaselcima i tako dugo čekaju na nekoga, koji će im u dušu uliti mir, koji će njihova srca stišati i ublažiti radosnom viješću evanđeoske ljubavi. Gledajući kroz prozor u tu tamnu indijsku noć molio sam se Gospodinu da pošalje mnogo hrvatskih mladića i djevojaka, koji će sav svoj život dati za ove siromahe.
Moleći tako i misleći na mlade prijatelje u domovini, nisam ni opazio da smo iz bengalske ravnice ušli već u brdovitije krajeve srednje Indije. Počela se osjećati i zima. Dobro zaogrnut gunjem i zimskim kaputom zakunjah, ali kratko, jer smo nekako poslije ponoći stigli u Hazaribagh. Tu prihvatiše moje kofere i one dvojice isusovaca, koji su sa mnom putovali, te ih odnesoše do autobusa. Njim ćemo se morati voziti ništa manje nego tri sata, budući da je grad Hazaribagh veoma daleko od stanice.
Taj je autobus sigurno služio našem praocu Adamu, kad je poslije podne izlazio na šetnju po raju zemaljskom. Nije bio baš potpuno teretni, ali mu nije ni puno nedostajalo do toga. Najljepše je ipak to što ima »samo« tri razreda, kao naši luksuzni vlakovi. Mi kao »sahibi« dakako da smo morali u drugi razred. To je službeno ime prostoru, širokom jedno pola metra i ograđenom rešetkama od trećeg i četvrtog razreda. Podulja klupa služila je za nas pet putnika. Noge smo morali podviti poda se, jer nije bilo mjesta da ih ispružimo. Kad je tako lijep bio drugi razred, lako si možete predstaviti »komotnosti« trećeg i četvrtog razreda. Imao sam još sreću da sam zapao među dva podeblja gospodina. Ponizno priznajem da sam mršav i da se mogu stisnuti, ali su ti plemeniti debeljkovići mislili da će mene upravo nestati iza njihovih pleća. No, razabravši »misli njihovih srdaca«, počeo sam u samoobrani upotrebljavati svoje lakte i pokazivati im kako ja držim uz one koji brane privatno vlasništvo…… nastavak sutra
Ante Gabrić, DI
MOLITVA za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića
Oče nebeski, u sluzi Božjemu Anti Gabriću, misionaru, darovao si nam herojski primjer kako se milosrđem i ljubavlju širi Tvoje kraljevstvo. Molimo Te za milost da u vjeri Crkve on bude što prije proglašen blaženim i tako postane još bliži svima koji mu se obraćaju u svojim potrebama. Uvjereni da Ti je svojim životom i apostolskom revnošću omilio, udijeli nam po njegovu zagovoru milost za koju te sada molimo… po Kristu Gospodinu našemu. Amen
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu
Tekst i foto: Zaklada Otac Ante Gabrić - ZOAG
Autor devetnice: ©Zaklada Otac Ante Gabrić (ZOAG)
Zabranjeno kopiranje sadržaja bez suglasnosti autora
