Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam ( Ps 23 )

Rado biramo psalme, ili Isusove markantne rečenice kao moto svoga stava i vrijednosti do koje nam je posebno stalo u životu ili što najbolje odgovara našem mjestu i raspoloženju u datom trenutku života. Psalam 'Gospodin je pastir moj (9, 23.) opisuje odnosa čovjeka i njegova Boga. To je molitva i vapaj, to je vjera i nasušna potreba. Tu nalazimo poticaj za dostojanstvenim ljudskim životom. Nošeni smo ljubavlju i brigom Nebeskog Oca, svjesni da je On moćniji od svih životnih prepreka i neugodnih situacija. U skladu sa sigurnošću koja izvire iz ove molitve, čovjek bi uvijek bio samo sretan, opušten i prepušten svim situacijama koje naviru kroz život, svjestan da ga iz svih Bog izbavlja, jer je njegova ljubav neizmjerna i ničim uvjetovana. Iako direktno ne govori o vjeri, ona je već ovdje kao plod prisutna , a ne samo kao gorušičino zrno.
Sigurnost i utjeha su svima važni. Bog nad čovjekom bdije, vodi njegove korake, daruje mu sve što je potrebno da stekne mir i radost, da ima nadu i postojanost. Čovjeku je sve to potrebno da bude sretan.

Psalam govori kako čovjek nije lutalac ni samac na zemlji, ma kakav mu život bio, jer netko viši, bolji, moćniji nad njim bdije, usmjerava ga i daje snagu . Samo je jedno potrebno: slušati Božji glas i vjerovati mu, uvjereni da nas nikada napustiti neće. Za današnje vrijeme , slika nije baš potpuno shvaćena, jer djeca ovoga vremena ne znaju pravo ni što je ovca, ni kakav je pastir. Teško im se u potpunosti uživjeti u ovu stvarnost.

Kad se David osjećao grešnim, kad je sasvim zastranio, a Bog mu je to dao do znanja preko proroka Natana, nije se obeshrabrio, nije bježao od Boga poput Adama ili Kaina, već je Gospodinu priznao svoj grijeh, pokajao se za njega i tom prigodom je ispjevao jedan od najljepših pokorničkih psalama 'Smiluj mi se Bože'. U dubini njegova bića živjelo je uvjerenje da ga Bog , usprkos njegova grijeha , neizmjerno voli, da mu oprašta njegov grijeh i da ga neće napustiti. I Isus je kasnije potvrdio da Dobri Pastir ne napušta svoga stada, a ako koja ovca zaluta, traži je dok je ne nađe i vraća je natrag na svojim ramenima. Nema prekoravanja, nema prijetnji, nema kazne, već čista ljubav, sreća i blagost.

Svi ljudi nose svoje križeve, svi se bore sa svojom krhkošću i sklonošću na grijeh, svi prolaze dolinom smrti ali ne slijede svi svoga Pastira. Neki lutaju bez pravoga cilja, idu nekim sporednim putovima i pašu nalaze na varljivim pašnjacima. Njihova glad se produbljuje, njihov strah se pojačava, nemir umnožava. Oni koji svoga Pastira slijede slušaju njegov glas i vjeruju njegovim obećanjima, žive prema njegovim naputcima i njegovu primjeru imaju više unutarnjeg mira i sigurnosti, posjeduju moć prepuštanja svoga života Božjim rukama kao što se dijete prepušta u ruke svojih roditelja. Strah polako iščezava, nesigurnost se gubi, prevladavaju ih vjera i povjerenje u Pastira. Svoj put nastavljaju i kroz dolinu smrti, nepoznat prostor pun neke čudne tjeskobe, opasnosti i nesigurnosti, svjesni da je Gospodin tu . Njihov Pastir je izvor njihove sigurnosti i nove nade.

Pastir izvodi svoje ovce na zelene rosne pašnjake i obilne mirne vode, ali ih uvijek vraća kući. Ne ostavlja ih ni u 'Obećanoj zemlji, ni u dolini smrti'. Prima ih u svoju kuću, za svoj stol i hrani ih svojim tijelom, napaja svojom krvlju, bolje reći samim sobom. To je najsigurnija sigurnost, dragocjeni dar ljudskom rodu iz kojeg izvire uvijek nova snaga i sigurnost. Pa zalutao ne znam kako na stranputicama života, uz malo osobne volje, čovjek se može vratiti za stolove pune obilja. Njegov Bog ga uvijek iščekuje, još više, traži ga i ide mu u susret pun radosti što mu se vratio.

Netko se izrazio da je Krist Kraljevski pastir, kralj u blagosti i opraštanju, ustoličen na slavnom drvetu križa odakle su potekle rijeke žive vode koje nas peru i uvijek iznova postajemo čisti i nevini, spremni za Pastirovo kraljevstvo u kojem ćemo prebivati cijelu vječnost.
Svijest da Gospodin svojih ne napušta da nas iščekuje bez obzira gdje i kuda lutamo, budi u nama potrebu da ga ne razočaramo, već da ga slijedimo u stopu, da mu se uvijek vraćamo. Prispodoba o Rasipnom Sinu pruža nam nadu u dobar završetak svih naših lutanja. Čovjek često bježi od svoga Boga, jer mu se na putu ukaže zlatno tele i njemu se počinje klanjati, uvjeren da je to najbolji izbor. Što dalje od Boga, to više osjeća da pada i pada , tone u vlastitim grijesima i lažima, kupa se u onome što mu svijet nudi kao izbavljenje od svih muka i briga. Tek kad sve oko njega postane crno, besplodno, nezanimljivo, sjeti se pravoga Boga i njegove ljubavi, njegove spremnosti da mu oprosti i da ga s ljubavlju dočeka raširenih ruku. Samo uz njega mu ništa nije nedostajalo, ni mir, ni radost, ni sigurnost, ni ljubav, ni sloboda. Nije se osjećao sam ni odbačen, nije bio prosjak mrvica ljubavi niti je čeznuo za zajedništvom. Sve je to u izobilju posjedovao. Samo Bog daje istinsku sreću, samo on u nama stvara svoje Kraljevstvo za kojim svi čeznemo. Isus nije samo navijestio svoje Kraljevstvo, on ga je započeo graditi u svakome od nas. Kraljevstvo nije nikada dovršeno , ono se gradi, proširuje, uljepšava. Isus nas je pozvao na obraćenje, zapravo na trajno obraćanje, jer Kraljevstvo Božje ne trpi vrijednosti ovoga svijeta, od njih nas Isus poziva da se otrgnemo, obratimo i da vjerujemo Evanđelju, jer ono donosi novost života koje je započelo s Isusovim dolaskom na svijet.

Lijepo je znati da je Gospodin Isus naš pastir, lijepo se ljuljuškati na toj spoznaji da netko za tebe brine, da si nekome dragocjen, da se netko za tebe žrtvuje, s tobom je u svim fazama života, ali tu službu možemo promatrati i s drugih strana. I ja trebam biti nekome pastir, nekoga pratiti kad tone kako bi isplivao, drugoga tješiti kad je žalostan, pomoći nekome kad je u nevolji i muci. Postoje osobe kojima sam poslan /a, osobe koje s pravom očekuju da idem s njima barem dio puta, da podmetnem rame pod njihov križ, da za njih molim, savjetujem ih, pretrpim nešto za njih, žrtvujem nešto od svojih dobara, vremena ili darova. Prečesto mi ljudi očekujemo na svom putu prave zauzete pastire i čini nam se da se s pravom ljutimo ako ih nema, a sami ne primjećujemo da olako prođemo pored nečijeg uplakanog lica, pored glasnih jecaja ukućana i susjeda, pored suputnika i suradnika. Krist je za nas puno učinio , i danas čini, ali se dobro sjećam da je rekao: ' Primjer sam vam dao. Idite pa i vi činite tako.'

— s. Katarina Maglica, dominikanka