Pravednici zazivaju Gospodina i On ih čuje. Izbavlja ih iz svih tjeskoba. (Ps 34 )
Psalmi koje svakodnevno čitamo, molimo i razmatramo odgovaraju svim našim ljudskim situacijama, svim emocijama koje se u nama izmjenjuju, svim stanjima naše duše, opisuju naše međusobne odnose, odnos prema Bogu i odnos prema nama samima. Srcem čitani i premišljani, postaju molitva za sve situacije i prilike. Možda ih je najbolje razmatrati u skladu s raspoloženjem i potrebama našega duha. Tako ima psalama koji izražavaju sreću pojedinca ili skupine, tugu, beznađe, osjećaj kažnjenosti, osjećaje osamljenosti i osjećaje zahvalnosti. Ispjevani su kad se gubilo i kad se uspijevalo, kad se smijalo i kad se ljutilo, kad se pobjeđivalo i kad su bili pobjeđivani.
U konačnici shvatimo da je Bog iza svega što nas zadesi, da je On gospodar prirodnih sila i zakona, da promatra sve što se u čovjeku i oko čovjeka događa. Sve dolazi s nekim razlogom. Nekad je to nagrada, drugi put opomena, jednom ohrabrenje, jednom kazna… Hodajući zemaljskim putovima čovjek se susreće s brojnim preprekama i opasnostima. U svakoj situaciji ima izbor: ili će krivnju za sve što mu se događa svaljivati na Boga ili na druge osobe, ili će se pred Bogom u poniznosti pokloniti, sve prihvatiti kao njegovu volju i od njega tražiti pomoć, zaštitu, izbavljenje. Čovjek ohola pogleda i srca naduta ne traži pomoć. Za rješenjem će tragati isključivo svojim snagama i sposobnostima, ne želeći priznati da ga Bog u svemu nadilazi. Bog je uvijek tu. Čeka da ga zamolimo, da mu se potužimo, s njim podijelimo ono što nas pritišće ili raduje.
Bog ne udovoljava uvijek našoj volji i ne stoji iza naših planova i prohtjeva. Ljubomoran je i ne dopušta da čovjek olako svoju nutrinu i očekivanja podastire idolima i bogovima današnjice koji se iz dana u dan množe. Ne trpi da čovjek prinosi žrtve svim tim suvremenim silama koje ga razvlače po barama nesigurnih vrijednosti i lažnih obećanja. Ako je Otac Nebeski naš Bog, živjet nam je u skladu s njegovim očekivanjima. Tko živi u skladu s njegovom voljom s pravom se može nadati njegovoj pomoći. Bog samo čeka našu molitvu, čeka da mu sami o sebi govorimo, da pred njega donosimo sve što nam je u životu važno. Psalam 34. govori:
„Tražio sam Gospodina i on me usliša,
Izbavi me od straha svakoga“ i nešto niže:
Pravednici zazivaju i Gospodin ih čuje
Izbavlja ih iz svih tjeskoba
Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca
I klonule duše spašava.“
Ne napušta Gospodin svojih vjernih prijatelja, svoje djece, uvijek je tu. Istina ne oduzima im njihov križ ali im ga pomaže nositi. Nekada su ti križevi preteški i pod njima se posrće i pada. Odustajanja nema, s njima treba stići do vrha Kalvarije. Za Isusom nam je koračati, svoj križ na njegov nasloniti, od njega crpiti snagu i ne posustajati. Životne muke i poteškoće nas nikada ne bi trebale odvlačiti od Isusa, već naprotiv, s njim nas još dublje povezivati. Samodostatnost čovjeku ne koristi jer od sebe udaljava najbliže . Kad netko ne zna sa zahvalnošću primiti pomoć, onda je drugi nerado pruža. I s Isusom treba razgovarati, treba mu se povjeravati, tražiti od njega dodatnu snagu i okrepu. Psalmista tvrdi da ćemo je i dobiti. Jednom riječi : moliti treba, ostalo je u Božjim rukama. Prijateljstva nema bez neke vrste komunikacije, nema međusobnog razumijevanja ni podrške.. Blizina umnaža povezanost i međusobnu ljubav. Naš Bog samo to čeka. Ne gleda na slabosti čovjeka, na propuste i grijehe njegove. Ljubav se ne kupuje, ona je dar i uzdarje, ljubav traži ljubav, uzajamnost i razumijevanje. Isusova ljubav je križem i krvlju potvrđena, što svjedoči da nema prave ljubavi bez spremnosti na žrtvu. Tko smo mi, tko je čovjek koji je siguran da nam Bog mora uvijek dati i providjeti baš ono što mi molimo. Naše je da se predamo u njegove ruke i iz njih sve primamo. Bog ima svoju odgojnu pedagogiju i ne skače na svaku našu želju kao programirani robot. On zna mnogo više od nas, zna što nam je na izgradnju a što na propast. U situaciji smo da mu trebamo vjerovati, moliti, nadati se i zahvaljivati. Čovjek vjernik, onaj koji vjeruje Bogu i njegovoj riječi neće se lako predati beznađu i strahu.
Strah je nedostatak ljubavi, kažu duhovni pisci. Čovjek na koljenima, u oazi mira lakše se druži sa svojim Bogom, čiji se glas u buci svijeta jedva raspoznaje. Uvijek neka nova saznanja, bombastična i privlačna mame i oduševljavaju čovjeka lažnim sjajem i neprovjerenim tvrdnjama. Brzo se čovjek uvjeri da je ponuda prazna, da je sjaj lažan. Ljudski duh nije dostatan ni sposoban ispuniti nastale praznine, jer od praznina ne nastaje punina. Bog jedini je čovjeku dostatan, zadovoljava ga i ispunja. Božja Riječ je stalna, stara a uvijek nova, ne mijenja se prema potrebi vremena samo je treba čuti, uvijek nanovo slušati, usvajati i u djelo provoditi. Za Mariju se kaže da je sve događaje vezane uz Isusa pohranjivala u svom srcu, o njima razmišljala i sama usvajala. Božja Riječ nije mrtva, ona je živa, ispunja, usmjerava, potiče, budi nadu, oživljava. Petar apostol je umjesto svih nas jednom uzvratio Isusu: Gospodine, kamo da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga. I mi vjerujemo i znamo: Ti si svetac Božji.“ (Iv 6, 68 – 69)
U Evanđelju posvuda nalazimo da je Gospodin od ljudi tražio vjeru kako bi učinio ono što ga mole. Uvijek bi kazao: Neka ti bude kako si vjerovao; ili: vjera te tvoja spasila; Na drugom mjestu opet: U Izraelu ne nađoh takove vjere. I nama će Gospodin ispuniti molbu, ali traži vjeru. Kad bi se samo na našu vjeru oslanjao, često bismo uzalud molili. Naša vjera je slaba, nedostatna za velika čuda. Gospodin nas poznaje, zato djeluje snagom svoje milosti, ljubavi i dobrote. Od nas očekuje otvoreno srce, spremnu volju i želju da uz njega budemo, da njegovu riječ uzmemo za odrednice svoga života. Tek onaj tko sam od Božje Riječi živi, može je drugima naviještati. Najprije se sam čovjek mora hraniti Božjom Riječi a tek onda svoj doživljaj, iskustvo svoje vjere može s drugima dijeliti i druge poučavati.
— s. Katarina Maglica, dominikanka
