U korizmenom vremenu homilije pripremaju glavni urednici Radio Marija iz nekoliko zemalja.

U subotu u 16 sati i u nedjelju u 9 sati u našem je programu Riječ Gospodnja – homilija p. Mate Anića, glavnog urednika Radio Marije BiH.

1. korizmena nedjelja:
Isus u pustinji obnavlja narušeni sklad

Dragi slušatelji Radio Marije Hrvatske, srdačan pozdrav od slušatelja Radio Marije Bosne i Hercegovine.

Korizma je četrdeset dnevna priprava za Uskrs kao naš središnji blagdan.

Za današnje prvo čitanje imamo izvještaj o potopu iz Knjige postanka koji nam zorno prikazuje razorne posljedice grijeha u ljudskoj zajednici. U prirodnoj katastrofi potopa, nadahnuti biblijski pisac vidi Božje pripuštenje, kao kaznu za ljudsku pokvarenost.
Kad čovjek ne priznaje Božje vrhovništvo, kad odbija Božje gospodstvo nad sobom, tada mu i priroda izmiče ispod kontrole i diže se protiv njega. Ovaj uzročno posljedični odnos vrijedio je nekad, vrijedi i danas.

Nakon potopa, za razliku od druga dva izvještaja o savezu u SZ, gdje Bog sklapa savez s Abrahamovom obitelji, odnosno s izraelskim narodom, kad je riječ o drugom savezu, ovdje imamo izvještaj o trećem savezu sa svim članovima ljudskog roda te sa "svim živim stvorovima na zemlji".
Primjećujemo, kako je i sama kazna Božja zapravo njegova milosrdna pedagoška mjera, a nakon kazne. Srazmjerno kazni, Bog očituje i veličinu svoga milosrđa i nježnost. Bog kažnjava kako bi čovječanstvo zaštitio od većeg zla i priveo svojoj dobroti. Slično kao što to rade i zemaljski roditelji.

Već vjekovima na prvu korizmenu nedjelju imamo za evanđelje izvještaj o Isusovoj kušnji za vrijeme posta u pustinji. Isus, u prirodi/pustinji kušan, okružen zvijerima, opire se Zlome i postaje novi Adam koji vraća sklad u ljude i u prirodu. Budući da je poslušan Bogu, zvijeri mu ne ude nego s njime prijateljuju. Grijeh po potopu razara sklad i u prirodi nakon što je razoren između Boga i ljudi, a milost po Isusu vraća izgubljeni sklad među svima pa i u prirodu.

Grijeh je dakle unio nesklad u pojedince, u ljudsku zajednicu i u prirodu. Povratkom Bogu, čovjek se vraća samome sebi, ljudskoj zajednici i prirodi koju je Bog za njega stvorio. Zato sve „zelene udruge“ treba podsjetiti, da se nije moguće pravo zalagati za ljudsku okoliš, ako grijehom trujemo sebe i svoje bližnje. Novi temelj narušenog sklada jest naše krštenje. Petar će se u svojoj poslanici, pozvati upravo na Vodu potopa i Noinu korablju, kako bi ih uzeo kao "protulik (sliku) krštenja" po kojem se čovječanstvo čisti od grijeha i zadobiva nove temelje za sveopće bratstvo.

Vrijeme kazni je vrijeme pročišćenja. Vrijeme pustinje je vrijeme oslobođenja. U pustinji je izraelski narod imao razdoblje svoje najdublje religioznosti, jer je shvatio kako u svemu ovisi od Boga.
Dragi slušatelji! Naša dob, bolesti, problemi, nemoći, neuspjesi, iskustvo slabosti i grijeha, sve ono što je na prvu nedostatak, sve nas to zapravo vodi u svojevrsnu pustinju našeg života. A značenje pustinje svoga života mi redovito ne razumijemo. Sve poduzimamo da što prije pobjegnemo iz nje. A iz pustinje ne samo da ne možemo pobjeći, u nju bi zapravo svojevoljno trebali ući, odnosno njoj se otvoriti. Jer tek u pustinji, i rekao bih samo u pustinji života, čovjek iskreno traži i nalazi Boga.
Kršćanin koji se ne zna prazniti, koji se ne zna odricati, koji ne zna kontrolirano voditi svoj život, nikad neće ući u puninu života, nikad neće ući u obećanu zemlju. Podsjetimo se, i sveci su odlazili u pustinju, čujemo i Isus.

Pustinja ima svoju drugu, skrivenu stvarnost svima onima koji od nje bježe. Nigdje se tako ne osjećamo sklad i mir kao u pustinji. Mir i sklad koji se ne može nigdje naći doli po našim odricanjima, dakle u pustinji.
No, u pustinji života prati nas i jedan glas koji sve to obesmišljava. Koji govori što trebamo učiniti da je izbjegnemo. Sotonin glas koji nam doziva u pamet ono čega smo se odrekli ili izgubili, kako bi spriječio da dobijemo veće dobro upravo po odricanju.

Isus ne glumi post, Isus ne glumi patnju. Post mu je bio potreban da pripremi svoj duh na poslanje. Patnja mu je bila potrebna da po patnji navikne slušati Božja nadahnuća i planove za svoj život. Isus je pravi čovjek, ne glumi ljudske potrebe, nego nam pokazuje što trebamo učiniti ako želimo ući u Božji svijet.

Čovjek je uvijek kušan od zloga. Čovjek u sebi nosi čežnju za imetkom i skladom. Da ima zdravlje, da ima materijalna dobra, da ima dug život, da je u skladu sa svim oko sebe. On se svojih snova ne može odreći, i ne treba.

Ali do ostvarenja svojih snova, može doći samo kroz odricanje. Odricanje čega? Svega onog čemu on služi a da nije Bog. A to je često upravo ovo što malo prije spomenuh.

Možda bismo tako trebali shvatiti obraćenje. Jer obraćenje na koje nas Isus poziva nije prvenstveno prijekor za grijehe nego poziv na otvaranje nečem novom što počinje s Njime. Podrazumijeva se da se grijeha trebam odreći, ali na tome ne treba ostati. Moje obraćenje se dovršava onda kad susretnem Isusa.
Pođimo u ovu korizmu hrabro i radosno prema tom susretu.

— p. Mato Anić, glavni urednik Radio Marije BiH