Riječi tvoje, Gospodine, Duh su i život. Ti imaš riječi života vječnoga.
Besplodna žaljenja, čačkanja po prošlosti i briga za budućnost otuđuju nas od sadašnjeg trenutka, od Božje milosti kojom nas sad obasipa. Prošlost je prošlost, ne možemo je izmijeniti iako je ostavila duboke tragove u nama. Budućnost je pred nama , ne treba je se bojati, jer nije u našim rukama pa da već sada slutimo kakva će biti. Prošlost trebamo povjeriti Božjem milosrđu a budućnost njegovoj Providnosti. Danas trebamo raditi ono što se od nas traži, što Bog očekuje od nas. Bog nam daje sve potrebne milosti za ovaj naš trenutak, na nama je da ih iskoristimo, da u ovom trenutku napravimo pravu stvar kako bi bila njemu na slavu.
Osnovno sredstvo ljudske komunikacije su riječi premda postoji bezbroj načina izražavanja misli, želja i osjećaja. Ponekad naše riječi padaju kao rosa na žednu zemlju, a u drugom trenutku su ubojitije od najjačega oružja. Sve ovisi o tome kako ih izgovaramo, kako ih slažemo u rečenice, kojim emocijama ih napojimo, što svojim riječima i govorom želimo postići. Jednom je to pouka i ohrabrenje, izraz razumijevanja i prihvaćanja. Te riječi su obično natopljene ljubavlju , brigom, suosjećanjem i dobrohotnošću. Drugi put su naše riječi nabijene netrpeljivošću, prezirom, osvetom i mržnjom. Same po sebi su riječi neutralne ali emocije kojima ih napajamo mijenjaju njihov učinak.
U životu se previše osvrćemo na ljudsko mišljenje , na riječi koje ljudi bez prestanka izgovaraju bez uvida kakve posljedice izazivaju. Htjeli ne htjeli, naše i tuđe riječi nam daju smjer životu, na neki način određuju naše stavove i mišljenje.
A s druge strane, kao da nas vuče za rukav , Isus nam se obraća: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje ! Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ (Mk 1, 14-15 ) Hitan je to poziv. Odlaganja nema. Zamislit nam se što se sve pod tim riječima podrazumijeva. Radosna vijest je sam Isus, njegov zahvat u ljudsku povijest. Radosnu vijest je naviještao riječima i djelima, naviještao i širio Božje kraljevstvo na zemlji i u srca ljudi. Svi koji mu povjeruju, svi koji svoj život s njegovim usklade osjećaju blagodati Božjega kraljevstva već ovdje na zemlji. Njegove pouke i pravila se u mnogome razlikuju od onih iz Staroga Zavjeta. Sam je to naglašavao: A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje i molite se za one koji vas progone ( Mt 5, 44 ); Tko samo i pogleda ženu s požudom već je u svojem srcu s njom počinio preljub ( Mt 5, 28 ) ; Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu (Mt 5, 20 ) … Ljubav je stavljao iznad zakona, što se Židovima nije nimalo dopadalo. Nije čudno što im je postao trn u oku i što su ga se željeli riješiti. Dotakao se subote i govorio je : Nije čovjek radi subote, nego subota radi čovjeka ( Mk 2, 23 ) Kad je Zakon propisivao kamenovanje zbog preljuba ili hule na Boga, rekao bi : Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen. Taknuo je u one koji su tražili prva mjesta bez ikakve opravdane zasluge, kazao bi :Tko želi biti prvi neka vam bude svima poslužitelj ! Pravovjerni Židovi su se držali Zakona i to ih je kroz povijest očuvalo. A sad, eto , dolazi On - Isus i usuđuje se staviti pod upitnik njihovu dosadašnju praksu.
Dolazi Isusova era, nova životna pravila, nove vrijednosti. Isus je došao radi čovjeka koji je sve više tonuo u sivilo zakona, u pravila ljudska. Isus je želio vratiti čovjeka u Božji zagrljaj, u novi Edenski vrt, htio je da ljudi budu sretni. Nije sreća u posjedovanju, u idolima, u ugledu. Sreća čovjekova izvire iz Isusova Križa, iz života njemu suobličena, iz spoznaje da ga Bog voli i da je milosrdan i pun ljubavi. Udaljavanje od Boga ostavlja za sobom prazninu, nemir, nesigurnost. Previše čovjek sluša samoga sebe, vlastito mišljenje i stavove. To nije život Kristovih učenika. Učenici slušaju svoga učitelja, ne stavljaju sebe kao mjerilo djelovanja. Kristove riječi i primjer življenja su bogatstvo za kojim nam je trčati i prema njima mijenjati uhodani smjer , svoju uljuljanost zamijeniti novim pravcem koji izvire iz novosti Evanđelja.
Kad je prorok Jona Ninivljane pozvao na obraćenje, nisu se dugo premišljali. Okolo su hodali obučeni u kostrijet, posipali se pepelom, činili pokoru i molili da im se Bog smiluje. Nisu se opravdavali niti tražili razloge , ozbiljno su shvatili Božju opomenu upućenu po proroku Joni. Bog im se smilovao i nije uništio grada ni njegove stanovnike.
Mi svakodnevno slušamo Božju Riječ, ali je ne čujemo uvijek. Često prolazi pored nas, jer je guši i nadjačava ljudska riječ, buka u nama i oko nas. Na putu slušalice na ušima, kod kuće pojačani TV prijemnici i kojekakvi drugi izvori zvuka. Oaze tišine je sve teže stvoriti iako nam životno trebaju. Već nam se priviđaju, postaju nam fatamorgana u pustinji našega života. Čežnja za njima i nemogućnost da ih jednostavno osiguramo unose u nas priviđanja. Teško nam je pronaći vrijeme i prostor za susret s Bogom i sa samim sobom. Ponuda je bezbroj, agresivne su i privlačne. Do nas stižu u obliku pisane riječi, govorene , u slikama. Neprimjetno nas obuzimaju i mi im se prepuštamo. Napuštamo vlastite vrijednosti i preuzimamo neprovjerene stavove. Govorimo i uvjeravamo mislima iz tuđe glave, prosuđujemo kao oni neki drugi, borimo se za tuđa uvjerenja, plivamo nizvodno podliježući psihologiji krda. Strme putove olako napuštamo kako bismo trčali širokim putovima i ulazili kroz široka vrata.
Zaboravljamo da je Gospodin Isus naglašavao uska vrata i uske putove koji do njega vode. Ljudsko srce čezne za tišinom i mirom, za mogućnošću kontemplacije i meditacije, pripravljenim staništem za susret, za susret s Gospodinom i za susret sa samim sobom. Treba nam pravi glas i prava riječ, riječ koja prodire kroz srce i bubrege, autoritarna riječ koja nas može istrgnuti iz šume informacija i omogućiti nam da naslonimo uho na Isusove pouke i primjer. Znamo mi da su Isusove riječi duh i život, da one vraćaju radost življenja i odlučnost činiti dobro. Pokazuju nam put i svjetiljka su nogama našim. Primjena njegovih pouka u životu vraća čovjeka na “tvorničku“ postavku. Čovjek po prirodi čezne za svojim tvorcem jer on jedini ispunja naše praznine, liječi naše rane, usmjerava pravim putom, naš Stvoritelj i Otac, naša sigurnost i utjeha . Isus nam je pokazao njegovo pravo lice, lice satkano od ljubavi i dobrote, srce očinsko i milosrdno . Krist je došao kako bi nas što tješnje povezao s Ocem i pokazao nam put koji do njega vodi, primjerom nam opisao što znači živjeti s Bogom i za Boga. Nije to hedonističko uživanje u materijalnim stvarima, niti službe koje bi nas izdigle iznad ostalih, jer se Isusova logika razlikuje od naše. Kod Isusa biti prvi znači služiti, birati posljednja mjesta i biti njima zadovoljan. Ljubav prema Bogu mjeri se ljubavlju prema bližnjima, oprostiti kad u tebi sve vapi za osvetom. Isusova logika nas čupa iz ovog potrošačkog svijeta i vremena i uvodi nas u prostranstva Duha, gdje se lakše diše, gdje ljubav izgoni strah, gdje se nađe vremena za Boga i Božje.
Bez Duha Božjega je teško shvatiti svoju i tuđu ograničenost, nemir koji nas jede iznutra, priznati sebi da nam nešto, ili bolje reći Netko, nedostaje. Treba nam vjere samo koliko je zrno gorušice pa da se vidimo onakvima kakvi doista jesmo, da potražimo od Boga pomoć i zaštitu. Vjerovati Isusu i njegovim riječima mijenja naš životni smjer i utjehu više ne tražimo oko sebe već u svome Bogu. Vraćamo se k sebi jer je odatle put do Boga bliži. U Bogu ćemo pronaći sve odgovore, jer ćemo ih od njega tražiti budući da nam ih svijet ne može ponuditi.
U Božjoj blizini su oaze mira, u njima se do mile volje možemo s Njim družiti i s njim razgovarati, povjeriti mu svoje jučer, danas i sutra. Mir i sabiranje nam omogućuje slušanje Božje Riječi, razumijevanje Isusove logike življenja i donošenje odluke da ćemo riječi koje smo čuli otjelotvoriti u našem življenju i djelovanju. Bez toga je Riječ Božja besplodna i sterilna. Nikakvu korist , osim nadmetanja u znanju, ne donosi čovjeku. Djelom oživljena riječ donosi plod novoga života i širi radost punine. Uvijek iznova s Petrom treba ponavljati: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! ( Iv 6, 69)
Na početku smo korizmenog vremena pa se odlučno i s radošću uputimo za Isusom prateći ga na njegovu križnom putu. I naš je to put, jer svako ljudsko biće ima svoju Kalvariju i svoj križ. Idimo za Isusom, s njim nosimo svoj križ prihvaćajući ga s ljubavlju baš kao i On sam.
— s. Katarina Maglica, dominikanka
