Smiluj se, Gospodine, jer sagriješismo!
Pustinja – hod od 40 dana česta je slika kojom prikazujemo korizmeni hod do Uskrsa.
Pustinju čini mnogo zrna pijeska. Zrno po zrno – pustinja. Iz praha zemaljskog Bog je stvorio čovjeka. Ni iz čega – zrnce praha i stvoren je čovjek, na Božju sliku, Njemu sličan – bijaše veoma dobro – reče Bog, kako čitamo u Knjizi Postanka (usp. Post 1,26–31; 2,7). Čovjek je Božje stvorenje, satkan Božjom ljubavlju. Čovjekova istkanost, cjelovitost bića moguća je samo s Bogom, u Bogu, u Njegovoj ljubavi. Sve suprotno tomu je zrno po zrno – pustinja. U krhkosti svoje naravi čovjek često mimo svoje želje i volje skuplja to zrno (pustinje) i u sebi stvara pustoš, pustoš strašniju od pustinje. Svako zrno koje nije ujedinjeno sa Stvoriteljem vodi u pustoš koja razara nutrinu. Ponekad svjesno, ponekad nesvjesno, ali svakodnevno se očituje krhkost čovjekova bića. Često smo poput razbijene posude čiji komadići svjedoče našu grešnost, malenost, sebičnost, sumnju, strahove, sve što je čovjek u slabosti svoje naravi, nažalost, sposoban učiniti. Kada bi samo to bio čovjek, bila bi to zaista velika suha pustinja kojoj se ne nazire ni pomoć ni kraj. Nasreću Bog nikada nije ostavio svoje stvorenje, to malo praha kako i piše u Knjizi Postanka: ,,Ipak, voda je izvirala iz zemlje i natapala svu površinu zemaljsku (Post 2,6). Ipak, usprkos, unatoč ili svemu zemljanom i zemaljskom Bog je čovjeka ispunio ne samo spoznajom o vlastitoj malenosti, nego i spoznajom o neizmjernoj ljubavi koju Bog daruje čovjeku u svojemu Sinu. Dvije tako važne spoznaje koje ne možemo odijeliti jednu od druge. Potrebni smo svijesti o neizmjernoj Božjoj ljubavi, otvorenosti za nju, potpunom predanju toj ljubavi i istovremeno priznanja vlastite grešnosti i želje za Božjim smilovanjem, milovanjem, pomilovanjem svih naših udaljenosti, udaljavanja, osušenosti srca. Potrebni smo te vode koja natapa zemlju našega srca, tih kaplji Krvi koje padaju iz probodena boka Isusa raspeta na križu te liječe i zacjeljuju rane naše duše.
Čovjekov Spasitelj i Otkupitelj Isus Krist donosi svakome upravo odgovor na ovaj vapaj, donosi spasenje i otkupljenje. Tako čovjek svjestan primljena dara rado ispovijeda svoju vjeru te moli život pustoši ili pustinji vlastite nutrine (ovisno o tome kako tko u sebi to doživljava): ,,Smiluj se, Gospodine, jer sagriješismo.” Ljekovita molitva za ljudsko srce koja postaje svakodnevna molitva srca. Uz svako zrno pijeska spomenute krhkosti i praha zemaljskoga vlastite pustinje odzvanja našom nutrinom upravo ovaj poklik, molitva, priznanje ili vapaj da smo potrebni smilovanja, Božjega lijeka – Njegova milosrđa. Rekosmo: zrno po zrno – pustinja. Molitva, vapaj po vapaj: smiluj nam se, Gospodine, jer sagriješismo Gospodinovo milosrđe koje je neizmjerno, natapa našu suhu zemlju rado i obilato, zato ga molimo jer On ništa ne čini na silu i s pritiskom. Nije to zbrajanje, trgovina ni kupovanje, to je govor duše s Bogom, ljubljenoga s Ljubljenim, stvorenja sa Stvoriteljem.
Molimo samima sebi spoznaju vlastite grešnosti, svakoga zrna (grijeha) koji čini našu nutrinu pustom i praznom. Skrušena srca: smiluj se, Gospodine, jer sagriješismo vjerujući u spasenje i otkupljenje koje nam donosi Uskrs.
— s. Lidija Vuksanović, karmelićanka Božanskog Srca Isusova
