AUTOR: s. Ana Čajko-Šešerko
Oholost je zavela Adama da se podloži volji žene, a ne volji Božjoj. Oholost je bila presudna u trenutku kad je anđeo po svojoj volji odbio Božju volju da bi zauvijek izgubio sretno zajedništvo sa svojim Stvoriteljem. Bog je dopustio čovjeku da bude ohol, jer je čovjek odbacio Boga stavivši sebe u središte žudeći za zadovoljstvom koje se može doseći samo u Bogu. I čovjek je ostao ponižen i sam. Čovjek može napredovati samo u zajedništvu s Bogom.
Oholost se ne može sagledati sama za sebe. Ona je uvijek vezana za poniznost. Oholost i poniznost može jako dobro ilustrirati prizor brijega i udoline. Oholost je brijeg, a poniznost udolina. Uvijek stoje jedna uz drugu, pitanje je samo u što ja gledam. Nema uzvisine bez udoline, niti udoline bez uzvisine. Jedna drugu uvjetuju. Kako je uzvisina jednaka oholosti a udolina poniznosti, čemu trebam dati prednost? Kada udolina poraste uzvisina se smanjuje i obratno. I tako se izmjenjuju kroz djelovanje. Zato dolina treba rasti i automatski će se uzvisina smanjivati. Tako oholost mora ustuknuti pred poniznošću dok poniznost raste svojom postojanošću. Prorok Izaija prenosi: „Jahve će se uzvisiti, On jedini u dan onaj. … protiv svih gora uznositih i svih bregova uzdignutih … Ohol pogled bit će skršen i bahatost ljudska ponižena..“ (Iz. 2, 11;14-15)
Oholost je ključ koji otvara vrata pakla, kategorija života koja nam može donijeti smrt koju Isus naziva drugom smrti. Kada ohol čovjek sam sebi zatvara pogled prema Bogu i stavlja sebe u središte zbivanja, nalazi se u opasnosti da sebe izgubi i da sebi prvome naudi. Ohol čovjek stavlja sebe za mjerilo i želi se izdići nad druge, druge podčiniti svojoj „veličini“ i značaju. Ohol čovjek je dostatan sam sebi. Njemu ne treba niti Bog. Plod oholosti je mržnja. Kad oholost više ne vidi izlaza, rezultira neodoljivom željom za uništavanjem osobe koju prepoznaje kao razlog mržnje. Mnogi Stepinčevi suputnici su bili ispunjeni ohološću pred sužnjem koji bi trebao postati ruglo ljudima, po kojem se treba gaziti, izrugivati ga, vrijeđati ga i prisiliti da se okrene od Boga i Crkve da bi postao slobodan za komunističke ciljeve. Mislili su da će upornim ometanjem i presijom zastrašiti toga čovjeka i da će na koncu pobijediti preko njega i samoga Boga. Kada pobijede Boga onda bi oni sami postali bogovi za sve vjernike Hrvate i po njima ostvarivali svoje ciljeve uništavanja hrvatskog katoličkog identiteta. Oholost je sudila poniznosti i izgubila na sudu.
Oholost zatvara čovjeku oči da ne može uvidjeti glavni razlog osobnog napredovanja prema sretnom i ispunjenom životu u konačnici. Ohol čovjek misli da će biti sretan ako makne sve što ima veze s Bogom i da će naći sreću i ispunjenje svih svojih potreba i želja. U Stepincu se nalazi odgovor koji pokazuje svu bijedu i kratkotrajnost uspjeha takvim postupanjem. Oholost ljudska je Stepinca i dovela do oltara. Tek tridesetak godina nakon sve žući koju su njegovi neprijatelji slijevali na Stepinčevu osobu, on se izdigao i nadjačao sve svojom poniznošću, strpljivošću i vjerom. „Kad vam oduzmu sve, ostaju vam dvije ruke da ih sklopite na molitvu i onda ste najjači.“ Tada ste neosvojivi. Poniznost vas čini velikima.
„Kardinal Alojzije Stepinac ostavio je svome hrvatskom narodu kao duhovnu baštinu primjer duboke vjere, strpljivosti i predanja u Božju volju kojoj se predao svim srcem i dušom. Tako je svome narodu ostavio najljepšu uspomenu koju hrvatski narod neće ikada zaboraviti.“ (S. Akvilina Paviša)
Kardinal Franjo Kuharić je potvrdio vrednote života za Boga: „Želio bih, radi povijesti Družbe, da taj izraz sućuti bude i izraz zahvalnosti zagrebačkoga nadbiskupa za sve godine koje je s. Honorata provela u Krašiću dok je tamo boravio blagopokojni kardinal Alojzije Stepinac. Bilo
je to gotovo jedno desetljeće života nesebičnog, ustrajnog i strpljivog služenja. … Bio je to život utkan u kušnju, u koju je bio uronjen blažene uspomene nadbiskup Alojzije Stepinac. Bio je to život tkan od radosti, ali i od tjeskobe. Možda ni same sestre nisu bile dovoljno svjesne toga što je njihovo služenje značilo za samoga Nadbiskupa. Njemu je bila dragocjena prisutnost vjernih, odanih i požrtvovnih duša. To mu je bilo podrška i ljudsko ohrabrenje. Bila je za njega velika utjeha kad je tu zajednicu sestara pod vodstvom s. Honorate doživljavao u njihovoj slozi, jedinstvu i ljubavi. Radovao se dobrom duhu, duhu molitve i poniznog služenja sestara.
Župni stan ispunjala je radost zbog jednodušnosti njegovih stanovnika koji su okruživali Kardinala. Nezaboravne uspomene župnik Josip Vraneković i s. Honorata zajedno sa sestrama uložili su u tu jednodušnost sve svoje poštovanje i svu svoju ljubav prema Božjem čovjeku. Ta radost mogla je izvirati samo iz velike vjere i velike nade. Takva radost neprestano je odbijala strah koji se uvijek šuljao oko kuće kao prijetnja i progonstvo. Ali svi su izdržali i sve se izdržale jer je sve povezivala jedinstvenost vjere, predanja i pripravnosti da se križ ponese, ali da se ne klone.
Boravak blagopokojnog Kardinala u Krašiću bio je zaista zgusnuti trenutak povijesti naše Crkve, iz kojeg je zračilo na cijelu Crkvu svjetlo ohrabrenja.“
Pred takvom poniznošću oholost nije mogla sakriti Boga i prevariti čovjeka da se može biti sretan i uspješan bez Boga.
U konačnici oholost je osuđena na poraz, a čovjek željan napretka i ispunjenja svoga bića srećom nužno se vraća Bogu, tražeći i otkrivajući Njegovu volju.
