AUTOR: s. M. Darija Filipančić, novakinja
Imati domovinu znači imati identitet. Podrazumijeva biti osoba koja pripada određenom narodu. Biti pravi, istinski domoljub znači njegovati tradiciju, čuvati običaje, baštinu, vlastitu povijest, ali isto tako ulagati znanje, trud i vještine u sadašnjost i graditi bolju budućnost. I blaženi kardinal Alojzije Stepinac bio je primjer istinskog domoljuba. Kao pastir vodio je vjernički narod koji mu je bio povjeren. Želio je trajno biti oruđe u Božjim rukama kako vjernički puk ne bi izveo na stranputicu. Istinski je ljubio svoj narod, što je potvrdio riječima: „U ljubavi prema svome narodu, ne dam se ni od koga natkriliti.“ Smatrao je da pravi blagoslov i napredak domovini dolazi od izgradnje pravih kršćanskih obitelji, za koje je smatrao da su čvrst temelj i stup društva jedne nacije, pri tome nije zanemario duhovnu izgradnju pojedinca rekavši: „ Nema važnije zadaće u životu pojedinca negoli vlastita duhovna izgradnja.“
U litanijama mu se obraćamo zazivom: „ Promicatelju istinskoga domoljublja.“ To je bio i ostao. Kako? Jedan drugi zaziv iz litanija odgovara nam na ovo pitanje, a on glasi: „ Revni graditelju sloge među narodima.“ Znao je da neće moći iskreno ljubiti svoj narod, za njega trpjeti, moliti i žrtvovati, ako ne bude poštivao prava drugih naroda, a osobito manjina. Stepincu se kasnije sudilo po šest točaka optužnice, uključujući izdaju i pomoć ustašama u vrijeme rata. Stepinac je za Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju bio smatran „ političkim problemom. „ Uvjet za dobivanje američke pomoći Jugoslaviji glasio je: „ Stepinac mora otići iz Jugoslavije.“ Na taj je prijedlog Nadbiskup odgovorio: „ Nikad me neće natjerati da odem osim ako me na silu ne stave na avion i odvedu preko granice. Moja je dužnost da u ovim teškim vremenima ostanem s narodom.“ Vatikan mu je ponudio sklonište na svom teritoriju. On je izabrao ostati u Hrvatskoj gdje je mogao dići svoj glas protiv ustaša koji će ga – tako je predviđao – ili protjerati u samostan ili ga zatvoriti, ili čak smaknuti. Bio je istinski suočen sa stvarnošću u kojoj čovjekov život nije imao cijenu. Cilj je bio uništiti čovjeka i blaženi Alojzije donio je odluku: „ I zadnju kap krvi ako ustreba žrtvovati za pobjedu kršćanske misli u hrvatskom narodu.“ Stepinac se nije bojao za vlastiti život. Po završetku montiranog sudskog procesa osuđen je na 16 godina zatvora. Tu je odluku primio riječima: „ I mene su kao i Krista osudili u ime naroda, ali važno da nisam osuđen u ime Presvetoga Trojstva za izdaju Crkve.“ Znao je da komunizam, kao bezbožna ideologija neće trajati dovijeka. Utjeha u tim trenucima bile su mu riječi svetoga Pisma: „ Kroz mnoge nam je nevolje ući u kraljevstvo Božje. „ (Dj, 14, 22) Poznata je i njegova misao: „ Komunizam se od laži rodio, od laži živi, od laži će i umrijeti.“ Sva njegova čvrstina i stamenost proizlazili su iz vjere. Njegova vjera bila je utemeljena na stijeni, koja je Krist, zato je mogao reći: „ Ako treba trpjeti, trpjet ćemo. Ako u zatvor – u zatvor. Ako treba umrijeti i, umrijet ćemo - ali sotoni popustiti, to nikada!“ Položio je život za vjernost Bogu, Crkvi i domovini.
Trajno se zalagao za dostojanstvo svake ljudske osobe. Njegovo pastirsko srce nije znalo za podjele i razlike. Čvrsto se oslanjajući na riječi svetoga pisma: „ Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista.“ (Fil 3,20) Bio je svjestan kako smo ovdje samo putnici. Kad sebe možemo priznati „ strancima i pridošlicama na zemlji, jasno očitujemo da domovinu tražimo.“ (Heb 11,14)
Blaženi Alojzije Stepinac križ svoga zatočeništva nije nosio sam. Uz njega su kao suputnice i supatnice vjerno stajale sestre Služavke Malog Isusa, Stadlerove duhovne kćeri, u narodu prozvane Služavke siromaha, za blaženika tihe Veronike koje su mu nesebično pružile rubac služenja. Njima je otac Utemeljitelj sluga Božji dr. Josip Stadler na samim počecima družbe u srce usadio riječi: „ Bolje je pomoći desetorici nevrijednih, negoli odbiti jednog pravog siromaha. “ I u Krašiću su sestre iskusile surovost komunističke vlasti i diktature. Zabranjen im je rad u školama, na župama, oduzimana su im dobra i posjedi, čak i najosnovnije za život i preživljavanje. Tako su im komunisti u Krašiću oduzeli zadnju kravu koju su kao domaćinstvo imali te su sestre, Nadbiskup Stepinac i župnik Vraneković ostali bez mlijeka u kući. Ni sestre nisu klonule duhom, a svojim su molitvama, djelima ljubavi i nebrojenim žrtvama nastojale olakšati Nadbiskupu njegovo uzništvo. Za sestre je u Krašiću i u tako teškim uvjetima bila privilegija i milost poslužiti Krista u patnicima i siromasima. Sveto pismo trajno ih je poticalo i hrabrilo riječima: „ Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek. “ (Iv 12,8) Trajan poziv nama kao Služavkama ostaju riječi o. Utemeljitelja: „ Imaj prema Bogu srce djetinje, prema bližnjem srce materinje, a prema sebi srce sudačko.“
Gospodine Isuse, hvala ti što si nam podario domovinu kroz muku i borbu svih naših hrvatskih branitelja. Pomozi nam svojom milošću držati stijeg njihove čestitosti. Neka nam on postane: „slatki jaram i lako breme.“ (Mt 11, 30) Po zagovoru blaženog Alojzija Stepinca i svetoga Josipa koji je zaštitnik naše domovine, povjeravamo Ti naš hrvatski narod, osobito sve obitelji. Izmolite nam mir u pravednosti i ljubavi. Zagovarajte nas pred Presvetim Trojstvom da ostanemo vjerni Isusu Kristu i katoličkoj Crkvi, te prolazimo zemljom čineći dobro. Amen. (Sluga Božji kardinal Franjo Kuharić)
