AUTOR: s. M. Darija Filipančić, novakinja
“Sve ima svoje vrijeme, sve što se čini pod nebom ima svoje vrijeme: vrijeme kad se rađa i vrijeme kad se umire; vrijeme kad se sadi i vrijeme kad se čupa posađeno; vrijeme kad se ubija i vrijeme kad se liječi; vrijeme kad se ruši i vrijeme kad se gradi; vrijeme kad se plače i vrijeme kad se smije” (Prop 3, 1-4).
Današnji svijet i današnje doba uvijek je u užurbanom tempu. Ljudi očekuju sve odmah i na brzinu, instant rješenja. Problem je danas što ne stignemo sve proživjeti i doživjeti, jer uvijek žurimo, što više toga i što prije da bude napravljeno. Obzirom da u svojoj ljudskosti i nesavršenosti očekujemo brzinu u svemu, često ostanemo razočarani ako se obratimo savršenom Bogu, a on nas stavi na „čekanje“. Upravo jer je savršen, trebamo pričekati da njegovo djelo dođe do punine savršenstva. Stoga biti strpljiv velika je krjepost danas, ali strpljivost nije samo čekanje, već i povjerenje, povjerenje da će Bog dati u pravo vrijeme ono što tražimo i ono što nam je potrebno. Da se u strpljivosti podložimo Bogu i Njegovu planu za nas te u miru čekamo plodove i ispunjenje Njegova plana za naš život. Kaže poslanica Efežanima ( Ef 2,10 ): „Mi smo Božje remek djelo.“ Stoga, Bog želi da sve što radi bude dobro promišljeno i precizno, a za to je potrebno vrijeme. Biblija nas uči da Bog nikada ne kasni, što nam potvrđuje i kardinal Stepinac u svojoj rečenici: Gospodinu Bogu se ne žuri, ali On nikada ne zakasni“. A što se tiče strpljenja našeg blaženika u kušnjama, kao i toliki drugi u ono vrijeme, on je bio izložen velikim opasnostima i nepravdama, koje je podnosio s uzornim strpljenjem. U tom smislu izdvajam samo jedan odlomak iz pisma, koje je on 1958. godine napisao tadašnjem biskupu u Skopju, mons. Smiljanu Čekadi, a na propovijedi u katedrali u Sarajevu istakao ga je biskup Vukšić. Piše njemu Stepinac: „Nanijeli su mi krvavu nepravdu i sad bih još morao moliti njih milost i reći im, da su oni u pravu, a ne Crkva, kad je dignula svoj glas na njihove nepravde […]. Ti se sjećaš višekratnih izjava maršala Tita, da dok je on tu, da mene neće biti u Zagrebu. Gospodin maršal si valjda utvara, da jako žalim za Zagrebom. Ni najmanje me ne vuče želja za Zagrebom niti za kakvim položajem. Moja jedina ambicija na ovom svijetu jest izdržati do kraja i preminuti u milosti Božjoj.“ Tako piše svetac! Strpljiv i vjeran.
Boga ne treba požurivati, i davati mu vrijeme kada da nešto učini. Bog je gospodar vremena, On zna kada je za nešto i za nekoga pravi trenutak. Zato nam evanđelist Matej govori da je sretan onaj koji uzima: „hranu koju Bog daje u pravo vrijeme“. (Mt 24,45) Čekati za današnjeg čovjeka izuzetno je teško, ali se isplati, isplati se čekati Boga koji je za nas osmislio savršeni plan i savršeno ga odrađuje. Prepuštanje Njemu i Njegovim savršenim rukama je ono što možemo mi učiniti za Boga.
Primjer krjeposti strpljivosti i oslanjanja na Božju providnost upravo su i Sestre Služavke Malog Isusa koje su djelovale u Krašiću i dijelile s njime trenutke prije smrti. Po Božjoj providnosti pripala im je čast brinuti za tadašnjeg zagrebačkog kardinala Stepinca koji ih je i doveo na službu u Krašić i povjerio im rad u školstvu te brigu i služenje bližnjima. Božja providnost brzo je pokazala svoje milosno djelovanje. U deset godina sužanjstva bl. Alojzija Stepinca u Krašiću, sestre su svojom molitvom, radom, privrženošću i odanošću zajedno sa župnikom Vranekovićem bile podrška u teškom vremenu njegova života. Župna kuća bila je prostorno mala, ali među Bogu posvećenim osobama vladala je velika ljubav koja je zračila radošću. Za sve što su sestre doživjele, proživjele i suživjele s kardinalom i župnikom Vranekovićem bila je potrebna milost. Bilo je potrebno povjerenje u Božju ljubav, providnost, i Njegov plan za njihov život. Vrijeme koje je Bog odredio za sestre da služe u Krašiću pokazalo je njihove krjeposti: strpljenje, poniznost, ljubav i vjeru… Pokazalo je također i njihovo predanje i služenje Bogu koji je brinuo za njih i ostvarenje Njegova plana u njihovom životu. Sestre uz sve nevolje nisu izgubile povjerenje u Božju volju za njihov život i čekanje pravog trenutka! Dok kardinal, ni u svojoj teškoj bolesti, kad su mu pokušali ponuditi ono što su smatrali da bi mu bila usluga, Stepinac nije dopuštao, da na bilo koji način bude dovedena u pitanje istina, kršćanska vjera i dobar glas Crkve. Molio je Boga za milost, da može vjerno izdržati do kraja. Stoga, ne bojmo se predati sve svoje u Božje ruke, biti u službi Njemu, a on će po svojoj zamisli uzvratiti nam svoju ljubav u pravo vrijeme koje samo On zna! Koliko god čekali, ne zaboravimo da Bog nikada ne zakasni. Predajmo Njemu svoj život da ga On ispuni i ostvari!
O Bože, Ti si naš Stvoritelj. Ti si dobro i Tvoja milost nema granica.
Tebi se uzdiže hvala svakog stvorenja.
O Bože, dao si nam unutarnji zakon
po kojem moramo živjeti. Da vršimo Tvoju volju
naš je zadatak. Slijediti Tvoje putove znači
imati mir u srcu. Tebi nudimo
svu hvalu.
Vodi nas svim stazama kojima putujemo
na ovoj zemlji. Oslobodi nas od svih zlih
namjera koje odvode naša srca
od Tvoje volje. Nikad nam nemoj dopustiti da odlutamo
od Tebe.
O Bože, suče čitavog čovječanstva, pomozi nam
da se nađemo među Tvojim odabranicima na
Sudnji dan.
O Bože, autore mira i pravde,
podari nam istinsku radost i autentičnu ljubav,
i trajnu solidarnost među ljudima.
Udijeli nam svoje vječne darove. Amen. (papa Ivan Pavao II.)
