AUTOR: s. M. Tabita Kovačević
Blaženi Alojzije Stepinac ove riječi nije samo izgovorio, već ih je kroz život više puta posvjedočio. Otkriva nam u njima neobičnu povezanost između straha ljudskog i nedostatka straha Božjeg. Tvrdi da strah, tjeskoba, anksioznost zapravo izviru iz nedostatka straha Božjega. To podrazumijeva i obrnuto. Tko ima straha Božjega, ne može strepiti pred ljudima.
Promislimo o Stepinčevoj osobnoj hrabrosti koju je iskazao usprotivivši se nasilnim postupcima vlasti Nezavisne Države Hrvatske, propovijedajući o ljudskom dostojanstvu pred okupatorskim moćnicima, stavljajući Božji zakon o ljubavi ispred protubožjih i protuljudskih zakona, štiteći ugrožene pojedince i narode, a sama sebe izlažući opasnosti. Hrabrost je protkala njegova djela i u novom totalitarnom sustavu nakon Drugog svjetskog rata kad je iskazao vjernost Crkvi i papi te odbio surađivati s partijskim vođom i ugroziti vjeru svog naroda. „Tko se Boga ne boji, taj strepi pred ljudima“. Misao je to koja je vodila kardinala Stepinca u najvećim, ali i u najtežim danima njegova života: u medijskim progonima, u podnošenju uvreda, na ispitivanjima i montiranom sudskom procesu, u kućnom pritvoru u Krašiću, u bolesti. On je vršio svoje pastirsko poslanje bez obzira na rizik. Služio je mise, pisao pisma, hrabrio svoje stado.
Hrabrost je također gorjela u krašićkom župniku Vranekoviću i sestrama Služavkama Malog Isusa, Kardinalovim posljednjim životnim suputnicima i supatnicima. I oni su bili nadzirani, ispitivani, izrugivani, ali su nepokolebljivo pomagali Stepinčevo djelovanje. Župnik je pisao dnevnik svjedočeći o danima Kardinalova zatočeništva, a sestre su se požrtvovno brinule za njega, potajno raznosile njegova pisma i skrivale župnikove zapise u svojoj drvarnici. A što je s nama danas? Dominira li u našem životu strah pred Bogom ili strah od ljudi? Strah je urođena emocija u čovjeku, stanje koje svatko mora iskusiti. Strah je u nama s razlogom, ukazuje nam na opasnost koja prijeti onom što nam je važno, našem životu i životima drugih ljudi. No kad nas zadesi strah nije nam ugodno, nismo svoji, htjeli bismo pobjeći od njega, a ne možemo. Strah nije u situacijama i ljudima, već u nama samima. O kako bi bilo lijepo živjeti bez straha, zamišljamo. Kad se ne bismo bojali bili bismo sposobniji i jači, a drugi bi nas više cijenili. No poruka naše vjere nije otklanjanje, čak ni nadilaženje straha. Sveto pismo, vjerska tradicija, sveci i blaženici, a među njima i Stepinac svjedoče nam da u susretu s Bogom čovjek doživljava strah. Taj strah nije, poput ljudskih strahova, izazvan neugodnošću ili povredom. On se rađa u našoj dubini pred Tvorcem svega, pred Onim koji je sve u svemu.
„Ako bi se tko htio pravdati s njim, ne bi mu mogao odvratiti ni tisuće na jedno. Mudar je srcem i silan snagom. Tko se njemu opro i bio sretan? On premješta gore: One to ni ne opaze; prevrće ih u svom gnjevu.“ (Job 9, 4 – 5)
Bog je silan, moćan i savršen. Spoznajući ga takvog, naše biće drhti, priznaje se malenim i potrebitim, a nadasve se boji da će zbog svoje grešnosti i nevjere izgubiti Njegovu blizinu. Strah Božji pokazuje koliko smo se istinski susreli s Njim. On se u nas ulijeva onoliko koliko se predajemo odnosu s Bogom. Ako nam se i dalje čini da je strah nepoželjno, zarobljujuće stanje, pokušajmo uvidjeti da nas strah Božji oslobađa. Čega se bojimo? Možda se bojimo da ćemo biti povrijeđeni, ostavljeni, neželjeni? Da ćemo izgubiti drage predmete, posao, odnose? Strepimo li za svoju egzistenciju? Bojimo li se da će umrijeti ljudi koje volimo? Da ćemo mi sami umrijeti? Znamo da smo ograničeni, svjesni smo da ćemo umrijeti. Ljudska smo bića, doživjet ćemo bol tijela i bol duše. Ali što je najvrijednije u našem životu? Nije li to odnos s Bogom? Nije li to vjera u Isusa Krista koji se utjelovio da bi nas tijelom i dušom poveo u život vječni? O kako bi strašno bilo kad bi nam se dogodilo da se otklanjajući se od boli, patnje, nerazumijevanja i progona, otklonimo od Boga samog, izvora našeg života, sreće i ljubavi! Strašno li je ako se zbog straha od ljudi izabiremo grijeh, prešućujemo nepravdu, činimo zlo ili mirne savjesti ne činimo ništa pred zlom! Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Bog je naš otac koji poznaje naše strahove. Zamolimo ga danas da nas Duhom Svetim prožme i podari nam dar straha Božjega, straha koji će nas čuvati od straha ljudskog. Stepinac nas uči da samo strah Božji može pobijediti ljudske strahove i smjestiti ih na pravo mjesto. Stepinac ne tvrdi da ćemo biti bez straha. Ta sam Gospodin Isus od straha se znojio krvavim znojem u Getsemanskom vrtu u noći prije svoje muke. I Stepinac je sa strahom naslućivao što mu je bilo podnijeti iz ljubavi prema Bogu i čovjeku. No strah ga nije pokolebao, nego učvrstio u odluci da nastavi ići Kristovim putem. Prožet ljubavlju Božjom dopustio je da strah Božji u njemu i po njemu pobijedi svaki drugi strah. Surađujući sa strahom Božjim nije se razočarao, već je do kraja smjelo govorio:
„Tko se Boga ne boji, taj strepi pred ljudima.“
Molimo po zagovoru blaženog kardinala Alojzija Stepinca da zadobijemo dar straha Božjega i da nas nikakvo kolebanje ne odvrati od njegova puta.
