AUTOR: s. M. Viktorija Oršolić
Vjerni Kristov sluga, blaženi Alojzije Stepinac, bez imalo ustezanja govorio je ono što je mislio. Ono što je govorio nisu bile puke i isprazne riječi, one su svoje izvore imale duboko u njegovu srcu. Prožimale su ga cijelog jer ono što je govorio bilo je ono što je nepokolebljivo vjerovao i bez uzmicanja svojim životom svjedočio – biti i živjeti kao kršćanin, kao katolik. Govorio je: „Ne možemo biti katolici u crkvi, a na ulici živjeti po instinktu osobnog raspoloženja“, a sam Bog nam kaže: „Nebesa su moje prijestolje, a zemlja podnožje nogama! Kakvu kuću da mi sagradite i gdje da bude mjesto mog prebivališta? Ta sve je moja ruka načinila i sve je moje.“ (Iz 66, 1 – 2). Svjestan Božje sveprisutnosti i poučen Kristovim primjerom, kardinal Stepinac nam je dao pravi primjer i oličje kršćanskog života – svaki trenutak ispuniti Bogom, živjeti za Krista, živjeti s Kristom, živjeti u Kristu. Biti u crkvi i smatrati se vjernikom, dijeliti svoja uvjerenja s nebrojenim katolicima od velike je važnosti i neiscrpiv je izvor radosti, nepotkupljiv dar milosti. No, prijeći fizičke okvire crkve i zanijekati joj pripadnost, zatajiti poznavanje Krista, kako je to učionio sv. Petar prije nego je pijetao zapjevao, ili ići tako daleko kao Juda i prodati Boga za sitne novce svoje ugode i sigurnosti, nije ništa drugo nego izdaja, osuda Ljubavi, nijekanje Istine. Kršćansko življenje temelji se na istini, zahtjeva istinu, istinu koja je Krist. On je, kako kaže put, istina i život. Put koji nije lagan, život koji traži žrtvu, ali vodi istini. Stoga je za kršćanina nužno uvijek i u svim okolnostima birati Kristov put, iako je to vrlo često put koji je popločen krvavim ranama i gorkim suzama. Govorio je Krist svojim učenicima: „Podignut će na vas ruke i progoniti vas. Svi će vas zamrziti zbog imena mojega.“ (Lk 21), govorio je i blaženom Alojziju Stepincu, a on, svjestan svakog udarca biča, svjestan svakog uboda trnove krune, svjestan svakog proboda čavla i koplja, birao je taj put, birao je priznati se Kristovim pred svijetom u kome nije bilo mjesta za Boga. Birao je biti primjer hrabrosti i povjerenja koji snagu pronalazi u Kristu. Upravo u tom svetom primjeru mnogi su, kako za njegova ovozemaljskog života, tako i danas kada glas ovog pravednika još uvijek jasno odjekuje, pronalazili utjehu, snagu, poticaj, ohrabrenje, smisao u besmislu. Prve među njima bile su vjerne sestre Služavke Malog Isusa, supatnice i suradnice koje su, kao Šimun Cirenac, nastojale barem malo podmetnuti ramena i ponijeti barem dio silovitog tereta križa, a potom i svi oni sunarodnjaci i vjernici koji su imali milost naći se u njegovoj blizini. Promatrajući njegovu hrabrost i vjeru, koje se nisu povlačile ni pod cijenu života, zapitao bi se čovjek jesu li one plod ludosti, ali sav smisao, odgovor i objašnjenje krije se u najjednostavnijoj ljubavi. Ljubav stvorenog prema Stvoritelju. Ljubav djeteta prema Ocu. Ljubav čak i u najvećem poniženju i bespomoćnosti. Stati pred oči svijeta ogoljenog od Boga i priznati se Njegovim i težiti za istinom, a za uzvrat biti okovan lažima, mržnjom, uvredama, doveden do ruba nemoći, do osjećaja da ne možeš ništa učiniti. Do onoga kada se čini kao da se sve ruši, kad boluješ, kad trpiš i umireš, kad nepravda postane jedini zakon i nitko kao da ne vidi i ne čuje i kao da se ništa ne zna, a strah se uvuče u svaku poru bića i što god učiniš nema promjene, na bolje ne ide, ali ustraješ, hrabro podnosiš svaku nemoć ljudskog srca jer znaš da nisi sam. Nikada sam. Jer nema boli kroz koju i sam Bog nije prošao, nema bespomoćnosti koju on sam nije osjetio, od bespomoćnosti jaslica do bespomoćnosti križa, nije se štedio. Iz ljubavi, do kraja, sav se razdao, hrabro kroz najveće boli prošao kako bi i nas same ohrabrio. Takvu hrabrost je kardinal Stepinac birao, živio i svjedočio, onda kada se od njega neljudskim činima tražilo suprotno. Na vrhu Golgote u podnožju križa hrabro se držao i u Raspetom pronalazio izvor snage i ustrajnosti. Imati tu odvažnost slijediti Kristov put, svakodnevno hodati putem Kalvarije, bilo bi nemoguće bez neslomljivog povjerenja u Boga, a upravo to je imao blaženi Alojzije. „Prepusti Jahvi putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi. Pravda će tvoja zasjati k`o svjetlost i tvoje pravo k`o sunce podnevno.“ (Ps 37, 5-6) Možda retci ovog psalma najbolje govore o Kardinalovu životu. Cijelo svoje pouzdanje on je predao Gospodinu i uistinu, On je dao da njegova pravednost zasja nad svima, a zrake te svjetlosti sjaje i danas, prkoseći svim zlim jezicima koji su nasrtali na njega. Jer koliko god se teško činilo, koliko god se nesavladivim činilo i koliko god bi odustajanje bilo najbolja, najbezbolnija opcija, ipak ne odustati. Ipak shvatiti da postoji netko puno snažniji, netko puno veći od ljudskih sila. Netko u koga se beskompromisno može pouzdati, netko tko te nikada neće zatajiti, niti te ostaviti sama u tvojoj boli pod križem. Postoji Bog. A cijelo pouzdanje staviti u njega znači uvijek i svugdje biti pod nebeskom zaštitom, osobito ondje gdje ni ti ni Gospodin niste dobrodošli. Upravo tada valja nam sve sebe predati u Njegove ruke, a onda je sve moguće. Moguće je priznati se Božjim ne osvrćući se na svijet jer znamo da nam sva hrabrost i sigurnost boravi u jednome i pravome Bogu.
Blaženi Alojzije, zagovaraj svoj hrvatski narod da nam se nikada ne poljulja povjerenje u Boga te da svoju vjeru u Njega hrabro svjedočimo i u Crkvi i u svijetu.