Job 4-6
4
1 Pouzdanje u Boga
Tad prozbori Elifaz Temanac i reče:
2 »Možeš li podnijeti da ti progovorim?
Ali tko se može uzdržat’ od riječi!
3 Eto, mnoge ljude ti si poučio,
okrijepio si iznemogle mišice;
4 riječju svojom klonule si pridizao,
ojačavao si koljena klecava.
5 A kad tebe stiže, klonuo si duhom,
na tebe kad pade, čitav si se smeo!
6 Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje,
neporočnost tvoja životu ufanje?
7 Ta sjeti se: nevin – propade li kada?
Kada su zatrti bili pravednici?
8 Iz iskustva zborim: nesrećom tko ore
i nevolju sije, nju će i požeti.
9 Od daha Božjega oni pogibaju,
na gnjevni mu disaj nestaju sa zemlje.
10 Rika lavlja, urlik leopardov
krše se k’o zubi u lavića.
11 Lav ugiba jer mu nesta plijena,
rasuli se mladi lavičini.
12 Tajna riječ se meni objavila,
šapat njen je uho moje čulo.
13 Noću, kada snovi duh obuzmu
i san dubok kad na ljude pada,
14 strah i trepet mene su svladali,
kosti moje žestoko se stresle.
15 Dah mi neki preko lica prođe,
digoše se dlake na mom tijelu.
16 Stajao je netko – lica mu ne poznah –
ali likom bješe pred očima mojim.
Posvuda tišina; uto začuh šapat:
17 ‘Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan?
Zar je čovjek čist pred svojim Stvoriteljem?
18 Ni slugama svojim više ne vjeruje,
i anđele svoje za grijeh okrivljuje –
19 kako ne bi onda goste stanova glinenih
kojima je temelj u prahu zemaljskom.
Gle, kao moljce njih sveudilj satiru:
20 od jutra do mraka u prah pretvore,
nestaju zasvagda – nitko i ne vidi.
21 Iščupan je kolčić njihova šatora,
pogibaju skoro, mudrost ne spoznavši.’
5
1 Ded zazivlji! Zar će ti se tko odazvat’? Kojem li se svecu misliš sad obratit’?
2 Doista, budalu njegov bijes ubija,
luđaka će sasvim skončat’ ljubomora.
3 Bezumnika vidjeh kako korijen pušta, al’ prokletstvo skoro na kuću mu pade.
4 Njegovi su sinci daleko od spasa,
njih nezaštićene na Vratima tlače.
5 Ljetinu njihovu pojedoše gladni,
sam Bog ju je njima oteo iz usta,
a žedni hlepe za njihovim dobrima.
6 Ne, opačina ne izbija iz zemlje,
nit’ nevolja iz tla može nići sama,
7 nego čovjek rađa muku i nevolju
kao što let orlov teži u visinu.
8 Al’ ja bih se ipak Bogu utekao
i pred njime stvar bih svoju razložio.
9 Nedokučiva on djela silna stvori,
čudesa koja se izbrojit’ ne mogu.
10 On kišom rosi po svem licu zemljinu
i vodu šalje da nam polja natapa.
11 Da bi ponižene visoko digao,
da bi ojađene srećom obdario,
12 redom ruši ono što lukavci smisle,
što god započeli, on im izjalovi.
13 On hvata mudre u njihovu lukavstvu,
naume spletkarâ obraća u ništa.
14 Posred bijela dana zapadnu u tamu,
pipaju u podne kao usred noći.
15 On iz njinih ralja izbavlja jadnika,
iz silničkih ruku diže siromaha.
16 Tako se pokaže nada nevoljniku,
i nepravda mora zatvoriti usta.
17 Da, blago čovjeku koga Bog odbaci!
Stoga ti ne prezri karanje Svesilnog!
18 On ranjava, ali i ranu povija,
udara i svojom zacjeljuje rukom.
19 Iz šest će nevolja tebe izbaviti,
ni u sedmoj zlo te dotaknuti neće.
20 U gladi, od smrti on će te spasiti,
a u ratu, oštru će te otet’ maču.
21 Biču zla jezika uklonit će tebe,
ispred otimača bez straha ćeš biti.
22 Suši i studeni ti ćeš se smijati
i od divljih zvijeri strahovati nećeš.
23 Sklopit’ ti ćeš savez s kamenjem na njivi,
zvjerad divlja s tobom u miru će biti.
24 U šatoru svome mir ćeš uživati,
dom svoj kad pohodiš netaknut će stajat’.
25 Koljeno ćeš svoje gledat’ gdje se množi
i potomstvo gdje ti kao trava raste.
26 U grob ti ćeš leći kada budeš zreo,
kao što se žito snosi kad dozori.
27 Sve motrismo ovo: istina je živa!
zato sve za dobro svoje ti poslušaj.«
6
1 Pogođeni čovjek jedini zna svoju nevolju
A Job progovori i reče:
2 »O, kad bi se jad moj izmjeriti mog’o,
a nevolje moje stavit’ na tezulju!
3 Teže one jesu od sveg pijeska morskog,
i stoga mi riječi zastraniti znaju.
4 Strijele Svesilnoga u mojem su mesu,
ljuti otrov njihov ispija mi dušu,
Božje se strahote oborile na me.
5 Ta, kraj svježe trave njače li magarac,
mûče li goveče kraj punih jasala?
6 Zar hranu bljutavu jedemo bez soli?
Zar kakove slasti ima u bjelancu?
7 Al’ ono što mi se gadilo dotaći,
to mi je sada sva hrana u bolesti.
8 O, da bi se molba moja uslišala,
da mi Bog ispuni ono čem se nadam!
9 O, kada bi me Bog uništiti htio,
kada bi mahnuo rukom da me satre!
10 Za mene bi prava utjeha to bila,
klicati bih mog’o u mukama teškim
što se ne protivljah odluci Svetoga.
11 Zar snage imam da mogu čekati?
Radi kakve svrhe da ja duže živim?
12 Zar je snaga moja k’o snaga kamena,
zar je tijelo moje od mjedi liveno?
13 Na što se u sebi osloniti mogu?
Zar mi svaka pomoć nije uskraćena?
14 Tko odbija milost bližnjemu svojemu,
prezreo je strah od Boga svesilnoga.
15 Kao potok me iznevjeriše braća,
kao bujice zimske svoje korito.
16 Od leda mutne vode im se nadimlju,
bujaju od snijega što se topit’ stao;
17 al’ u doba sušno naskoro presahnu,
od žege ishlape tada iz korita.
18 Karavane zbog njih skreću sa putova,
u pustinju zađu i u njoj se gube.
19 Karavane temske očima ih traže,
putnici iz Šebe nadaju se njima.
20 A kad do njih dođu, nađu se u čudu,
jer su se u nadi svojoj prevarili.
21 U ovom ste času i vi meni takvi:
vidjeste strahotu pa se preplašiste.
22 Rekoh li vam možda: ‘Darujte mi štogod,
poklonite nešto od svojega blaga;
23 iz šake dušmanske izbavite mene,
oslobodite me silnikova jarma?’
24 Vi me poučite, pa ću ušutjeti,
u čem je moj prijestup, pokažite meni.
25 O, kako su snažne besjede iskrene!
Al’ kamo to vaši smjeraju prijekori?
26 Mislite li možda prekoriti riječi?
Ta u vjetar ide govor očajnikov!
27 Nad sirotom kocku zar biste bacali
i sa prijateljem trgovali svojim?
28 U oči me sada dobro pogledajte,
paz’te neću li vam slagati u lice.
29 Povucite riječ! Kakve li nepravde!
Povucite riječ, neporočan ja sam!
30 Zar pakosti ima na usnama mojim?
Zar nesreću svaku okusio nisam?
Tekst Biblije preuzeti iz Biblije u izdanju Kršćanske sadašnjosti; izvor: online Biblija, Kršćanska sadašnjost
Audio: Zaklada "Čujem, Vjerujem, Vidim"
Svakog dana u našem programu možete poslušati Biblijsko čitanje u 5:30 i 22:30 sati. Za raspored čitanja koristi se linearni način čitanja kako bismo kroz čitavu godinu pročitali Bibliju od Korica do korica.
