Job 13-15
13
1 Očima svojim sve to ja vidjeh, ušima svojim čuh i razumjeh.
2 Sve što vi znate znadem to i ja,
ni u čemu od vas gori nisam.
3 Zato, zborit’ moram sa Svesilnim,
pred Bogom svoj razlog izložiti.
4 Jer, kovači laži vi ste pravi,
i svi ste vi zaludni liječnici!
5 Kada biste bar znali šutjeti,
mudrost biste svoju pokazali!
6 Dokaze mi ipak poslušajte,
razlog mojih usana počujte.
7 Zar zbog Boga govorite laži,
zar zbog njega riječi te prijevarne?
8 Zar biste pristrano branit’ htjeli Boga,
zar biste mu htjeli biti odvjetnici?
9 Zar bi dobro bilo da vas on ispita?
Zar biste ga obmanuli k’o čovjeka?
10 Kaznom preteškom on bi vas pokarao
poradi potajne vaše pristranosti.
11 Zar vas veličanstvo njegovo ne plaši
i zar vas od njega užas ne spopada?
12 Razlozi su vam od pepela izreke,
obrana je vaša obrana od blata.
13 Umuknite sada! Dajte da govorim,
pa neka me poslije snađe što mu drago.
14 Zar da meso svoje sâm kidam zubima?
Da svojom rukom život upropašćujem?
15 On me ubit’ može: nade druge nemam
već da pred njim svoje držanje opravdam.
16 I to je već zalog mojega spasenja,
jer bezbožnik preda nj ne može stupiti.
17 Pažljivo mi riječi poslušajte,
nek’ vam prodre u uši besjeda.
18 Gle: ja sam pripremio parnicu,
jer u svoje sam právo uvjeren.
19 Tko se sa mnom hoće parničiti? –
Umuknut ću potom te izdahnut’.
20 Dvije mi molbe samo ne uskrati
da se od tvog lica ne sakrivam:
21 digni s mene tešku svoju ruku
i užasom svojim ne straši me.
22 Tada me pitaj, a ja ću odgovarat’;
ili ja da pitam, ti da odgovaraš.
23 Koliko počinih prijestupa i grijeha?
Prekršaj mi moj pokaži i krivicu.
24 Zašto lice svoje kriješ sad od mene,
zašto u meni vidiš neprijatelja?
25 Zašto strahom mučiš list vjetrom progonjen,
zašto se na suhu obaraš slamčicu?
26 O ti, koji mi gorke pišeš presude
i teretiš mene grijesima mladosti,
27 koji si mi noge u klade sapeo
i koji bdiš nad svakim mojim korakom
i tragove stopa mojih ispituješ!
28 Život mi se k’o trulo drvo raspada,
k’o haljina što je moljci izjedaju!
14
1 Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.
2 K’o cvijet je nikao i vene već,
poput sjene bježi ne zastajuć’.
3 Na takva, zar, ti oči otvaraš
i preda se na sud ga izvodiš?
4 Tko će čisto izvuć’ iz nečista? Nitko!
5 Pa kad su njegovi dani odbrojeni,
kad mu broj mjeseci o tebi ovisi,
kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,
6 skini s njega pogled da počinut’ može,
poput najamnika da svoj dan uživa.
7 Ta ni drvu nije nada sva propala,
posječeno, ono opet prozeleni
i mladice nove iz njega izbiju.
8 Ako mu korijen i ostari u zemlji,
ako mu se panj i sasuši u prahu,
9 oćutjevši vodu, ono će propupat’
i pustiti grane kao stablo novo.
10 Al’ kad čovjek umre, ostaje pokošen,
kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?
11 Može sva voda iz mora ispariti
i presahnut’ rijeke, isušit’ posvema,
12 al’ čovjek kad legne, ne ustaje više,
dok nebesa bude, neće se podići,
od sna se svojega probuditi neće.
13 O, kad bi me htio skriti u šeolu,
zakloniti me dok srdžba ti ne mine,
dati mi rok kad ćeš me se spomenuti,
14 – jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut’ može? –
čekao bih te sve dane vojske svoje
dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.
15 Zvao bi me, a ja bih se odazvao:
zaželio si se djela svojih ruku.
16 A sad nad svakim mojim vrebaš korakom,
nijednog mi grijeha nećeš oprostiti,
17 u vreći si prijestup moj zapečatio
i krivicu moju svu si zapisao.
18 Vaj! K’o što se jednom uruši planina,
k’o što se hridina s mjesta svog odvali,
19 k’o što voda kamen s vremenom istroši,
a pljusak bujicom zemlju svu sapere,
tako uništavaš nadu u čovjeku.
20 Oborio si ga – on ode zasvagda,
nagrđena lica, otjeran, odbačen.
21 Djecu mu poštuju – o tom ništa ne zna;
ako su prezrena – o tom ne razmišlja.
22 On jedino pati zbog svojega tijela,
on jedino tuži zbog svojeg života.«
15
1 2. DRUGI NIZ BESJEDA
Job sebe osuđuje svojim govorom
Elifaz Temanac progovori tad i reče:
2 »Zar šupljom naukom odgovara mudrac
i vjetrom istočnim trbuh napuhuje?
3 Zar on sebe brani riječima ispraznim,
besjedama koje ničem ne koriste?
4 Još više ti činiš: ništiš strah od Boga,
pred njegovim licem pribranost ukidaš.
5 Tvoje riječi krivicu tvoju odaju,
poslužio si se jezikom lukavih,
6 vlastita te usta osuđuju, ne ja,
protiv tebe same ti usne svjedoče.
7 Zar si prvi čovjek koji se rodio?
Zar si na svijet prije bregova došao?
8 Zar si tajne Božje ti prisluškivao
i mudrost čitavu za se prisvojio?
9 Što ti znadeš a da i mi ne znamo,
što ti razumiješ, a da to ne shvaćamo?
10 Ima među nama i sijedih i starih
kojima je više ljeta no tvom ocu.
11 Zar su ti utjehe Božje premalene
i blage riječi upućene tebi?
12 Što te srce tvoje tako slijepo goni
i što tako divlje prevrćeš očima
13 kad proti Bogu jarost svoju okrećeš,
a iz usta takve riječi ti izlaze!
14 Što je čovjek da bi čist mogao biti?
Zar je itko rođen od žene pravedan?
15 Gle, ni u svece se On ne pouzdava,
oku njegovu ni nebesa čista nisu,
16 a kamoli to biće gadno i buntovno,
čovjek što k’o vodu pije opačinu!
17 Mene sad poslušaj, poučit’ te hoću,
što god sâm vidjeh, ispričat’ ti želim,
18 i ono što naučavahu mudraci
ne tajeć’ što su primili od pređa
19 kojima je zemlja ova bila dana
kamo tuđin nije nikada stupio.
20 Zlikovac se muči cijelog svoga vijeka,
nasilniku već su ljeta odbrojena.
21 Krik strave svagda mu u ušima ječi,
dok miruje, na njeg baca se razbojnik.
22 Ne nada se da će izbjeći tminama
i znade dobro da je maču namijenjen,
23 strvinaru da je kao plijen obećan.
On znade da mu se dan propasti bliži.
24 Nemir i tjeskoba na njeg navaljuju,
k’o kralj spreman na boj na nj se obaraju.
25 On je protiv Boga podizao ruku,
usuđivao se prkosit’ Svesilnom.
26 Ohola je čela na njega srljao,
iza štita debela dobro zaklonjen.
27 Lice mu bijaše obloženo salom
a bokovi pretilinom otežali.
28 Razrušene je zaposjeo gradove
i kućišta nastanio napuštena.
Srušit će se ono što za sebe sazda;
29 cvasti mu neće, već rasuti se blago,
sjena mu se neće po zemlji širiti.
30 On se tami više izmaknuti neće,
opržit će oganj njegove mladice,
u dahu plamenih usta nestat će ga.
31 U taštinu svoju neka se ne uzda,
jer će mu ispraznost biti svom nagradom.
32 Prije vremena će svenut’ mu mladice,
grane mu se nikad neće zazelenjet’.
33 Kao loza, grozd će stresat’ svoj nezreo,
poput masline pobacit će cvatove.
34 Da, bezbožničko je jalovo koljeno,
i vatra proždire šator podmitljivca.
35 Koji zlom zanesu, rađaju nesreću
i prijevaru nose u utrobi svojoj.«
Tekst Biblije preuzeti iz Biblije u izdanju Kršćanske sadašnjosti; izvor: online Biblija, Kršćanska sadašnjost
Audio: Zaklada "Čujem, Vjerujem, Vidim"
Svakog dana u našem programu možete poslušati Biblijsko čitanje u 5:30 i 22:30 sati. Za raspored čitanja koristi se linearni način čitanja kako bismo kroz čitavu godinu pročitali Bibliju od Korica do korica.
