U subotu 30. prosinca navršava se četrdeset i druga godišnjica smrti kardinala Franje Šepera, zagrebačkog nadbiskupa od 1960. do 1969. te prefekta Kongregacije za nauk vjere od 1968. do 1981. godine.

KARDINAL FRANJO ŠEPER (1905. – 1981.) – život i crkveno djelovanje

Franjo Šeper rodio se 2. listopada 1905. u Osijeku, u radničkoj obitelji porijeklom iz Gradišća u Austriji. Kršten je 8. listopada u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla. Otac mu se zvao Vjekoslav, a majka Marija, rođena Kelemen. Imao je dvije sestre Ivku i Šteficu, koja je kao dijete umrla, te brata Mirka, kasnije istaknutog arheologa. Zbog preseljenja obrta u kojem je njegov otac radio kao krojač, cijela obitelj 1910. seli u Zagreb.

U Zagrebu je Franjo Šeper proveo svoju mladost te se školovao u pučkoj školi na zagrebačkom Kaptolu, danas Osnovnoj školi Miroslava Krleže. Godine 1924. maturirao je u zagrebačkoj Donjogradskoj gimnaziji. Odrastajući u vjeri i aktivno sudjelujući u životu Crkve, u Katoličkoj akciji i Marijinoj kongregaciji, te uz podršku isusovaca i danas blaženoga Ivana Merza odlučio se za svećenički poziv. Pristupio je u Bogoslovno sjemenište u Zagrebu te ga je tadašnji zagrebački nadbiskup Antun Bauer poslao na studij u Rim. Ondje je upoznao starijeg kolegu Alojzija Stepinca.

U Rimu je, nakon završenog studija na Papinskom zavodu Germanicum et Hungaricum, na Papinskom sveučilištu Gregoriani 1927. stekao stupanj doktorata iz filozofije, a 1931. i iz teologije. Na području teologije osobito će se istaknuti na Drugom vatikanskom koncilu te u konačnici na mjestu prefekta Kongregacije za nauk vjere, kao i u brojnim komisijama kojima je bio na čelu ili član. U svemu mu je znatno pomoglo i poznavanje velikog broja jezika naučenih tijekom školovanja, poput njemačkog, francuskog, engleskog, španjolskog, grčkog, hebrejskog te latinskog i talijanskog. Istodobno sa stjecanjem akademskog stupnja obrazovanja Šeper je napredovao i u svećeničkom pozivu. Tako je 1930. zaređen za đakona, a zatim za svećenika te je služio mladu misu u Papinskoj bazilici sv. Pavla izvan zidina.

Vrativši se u Zagreb 1931. preuzeo je službu vjeroučitelja u Prvoj ženskoj realnoj gimnaziji i Šegrtskoj školi te duhovnika u Domu umirovljenika u Martićevoj ulici. Zbog istaknutog katehetskog djelovanja i osobnih kvaliteta 1935. imenovan je na dužnost nadbiskupskog tajnika tadašnjem zagrebačkom nadbiskupu Antunu Baueru, kojem je već godinu koadjutor bio Šeperov kolega iz studentskih dana Alojzije Stepinac. Nakon što je Stepinac preuzeo službu nadbiskupa nakon smrti Antuna Bauera, Šeper je i dalje nastavio svoju dužnost sve do rujna 1941.

U vrlo teškim okolnostima Drugog svjetskog rata preuzeo je dužnost rektora Bogoslovnog sjemeništa. Istu je obnašao i nakon završetka rata, sve do listopada 1951. kada je nakon dužih pritisaka komunističkog režima otišao s tog mjesta te preuzeo službu župnika zagrebačke župe Krista Kralja u gradskom naselju Trnje. Na mjestu župnika u Trnju Šeper je ostao sve do 22. srpnja 1954., kada je na preporuku kardinala Stepinca, koji je imao u njega iznimno povjerenje kao i u brojnim situacijama ranije, od pape Pija XII. imenovan zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom. Pritom je u počasni naslov dobio drevnu nadbiskupiju Philippopolis u bugarskoj pokrajini Trakiji. Za biskupsko geslo odabrao je riječi iz poslanice sv. Pavla Efežanima (Ef 4, 15) "Veritatem in facientes caritate", hrv. "ostvariti istinu u ljubavi". To geslo uistinu je kasnije i obilježilo njegovo djelovanje.



Njegovim imenovanjem omogućena je sigurnost crkvene uprave u Zagrebačkoj nadbiskupiji u okolnostima zatočeništva kardinala Stepinca u Krašiću, na koje su ga prisilile komunističke vlasti. Nakon smrti kardinala Alojzija Stepinca 10. veljače 1960. Franjo Šeper preuzeo je upravljanje Zagrebačkom nadbiskupijom, dok je rezidencijalnim nadbiskupom postao 5. ožujka 1960.

Nakon preuzimanja uprave nad velikom Zagrebačkom nadbiskupijom, koja se tada prostirala na 22 796 km² i pod čijom su se crkvenom upravom nalazilo 389 župa s oko 1 850 000 katoličkih vjernika, Franjo Šeper se u svakom pogledu iskazao kao izuzetno uspješan nadbiskup. Pogotovo imajući u vidu okolnosti u kojima se Crkva tada nalazila te djelujući u društvenim okolnostima zadanim komunistički režimom i njegovim totalitarnim odnosom prema religiji, vjerskom životu i Katoličkoj Crkvi općenito.

Uspješnost crkvene uprave Franje Šepera ponajbolje se može vidjeti iz onoga što je pokrenuo i ostvario. Za svoje nadbiskupske uprave, uz ostalo, osnovao Katehetski institut 1961., Institut za crkvenu glazbu 1963. te Institut za teološku kulturu 1968. Ojačao je i znatno razvio odgojno-obrazovni segment Crkve. Od trenutka njegova dolaska na čelo Zagrebačke nadbiskupije do odlaska na dužnost prefekta Kongregacije za nauk vjere, broj sjemeništaraca povećao se sa 135 na 252, a bogoslova sa 110 na 169.



Oživio je i revitalizirao tiskovnu i izdavačku djelatnost. Najznačajnije bilo je pokretanje lista Glas (s) koncila 1962. te Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije – Kršćanska sadašnjost 1968. Prvotni cilj bilo im je informiranje svećenstva i vjernika o odlukama Drugog vatikanskog koncila te širenje koncilske misli, a kasnije su nastavili informirati i objavljivati vrlo značajna djela vjerske tematike. Ujedno su bili i jedina alternativa onome što su ljudi mogli saznati iz tiskovina te od izdavača u državnom vlasništvu.

Franjo Šeper nemjerljiv je doprinos dao i u pastoralnom, ali i karitativnom radu u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Za njegove uprave osnovane su 22 nove župe, od toga njih deset na području Zagreba, čime je znatno poboljšana pastoralna skrb za vjernike. Počeli su se graditi i obnavljati sakralni objekti, za što je 1965. osnovao i Fond pape Ivana XXIII. Nakon dugo vremena institucionalno je obnovljena karitativna djelatnost ponovnim pokretanjem Caritasa 1968. godine.

Šeper je nakon preuzimanja dužnosti predsjednika Biskupske konferencije Jugoslavije 1961. znatno pridonio i obnovi Crkve na cjelokupnom prostoru tadašnje Jugoslavije. Na prostoru čitave tadašnje države broj sjemeništaraca povećan je s 546 na 950, odnosno bogoslova s 491 na 967. Sve to ukazivalo je na svjetliju budućnost Crkve, a nju su upravo obećavali novi naraštaji budućih svećenika i biskupa.

Dogodile su se i velike promjene u prostornoj organizaciji Crkve. Osnovane su nove crkvene pokrajine u Rijeci i Splitu 1969. na području Hrvatske, ali i u Ljubljani još 1961. Godinu dana kasnije uspostavljena je i redovna crkvena uprava Mariborske biskupije. Na sličan način, 1968. uspostavljena je i redovna crkvena uprava na području Bačke u Vojvodini uspostavom Subotičke biskupije.

U konačnici, za njegova predsjedanja Biskupskom konferencijom, nakon dugih i mukotrpnih pregovora, potpisan je i Protokol između predstavnika državnih vlasti SFR Jugoslavije i Svete Stolice. Iako je Franjo Šeper iskazivao bojazan za njegov učinak, imajući u vidu njegove istupe i korespondenciju sa Svetom Stolicom, razvidno je kako je razumio širi aspekt koji je imala u vidu Sveta Stolica. Protokolom su jugoslavenske vlasti po prvi put službeno priznale ingerenciju Pape nad crkvenim poslovima u tadašnjoj Jugoslaviji, što je za Crkvu bilo iznimno bitno. On je bio polazišna točka, od koje su kasnije malim koracima stečene vjerske slobode koje su u potpunosti ostvarene padom komunizma 1990. godine.



Franjo Šeper istaknuo se i na zasjedanjima Drugog vatikanskog koncila, kojeg je pokrenuo papa Ivan XXIII. 1962. godine, a nastavio ga voditi papa Pavao VI. Još kao član Pripravne komisije koncila Šeper je privukao pozornost svojim istupima, a zatim i na sva četiri zasjedanja koja su se održavala svake jeseni zaključno s 1965. godinom. Aktivno je sudjelovao prilikom donošenja svih koncilskih odluka, objavljenih u četiri konstitucije, devet dekreta i tri deklaracije. Pritom se osobito zalagao za korištenje nacionalnih jezika u liturgiji, trajni đakonat, pričešćivanje pod obje prilikama, koncelebraciju na misama, vjersku slobodu, apostolat laika i prava migranata te ekumenski dijalog, u čijem duhu se i osobno susreo s patrijarhom Srpske Pravoslavne Crkve Germanom 1968. godine.

Sve koncilske odluke kardinal Franjo Šeper aktivno je promicao u Zagrebačkoj nadbiskupiji, Crkvi u Hrvatskoj i cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji kroz pastoralno djelovanje i institucije te ustanove koje je osnovao i poticao. Njegovu aktivnost pratio je i uočio papa Pavao VI. te kao svojevrsno priznanje Šeperova rada, ali i priznanje Crkvi u Hrvatskoj, donio odluku o njegovu imenovanju kardinalom, što je i učinjeno na konzistoriju održanom 22. veljače 1965. Ovim je nastavljen kontinuitet imenovanja kardinalom zagrebačkoga nadbiskupa nakon kardinala Stepinca. Isti je nastavljen i imenovanjem kardinalom idućeg nadbiskupa Franje Kuharića, kao i trenutnoga nadbiskupa Josipa Bozanića. Posljednju dvojicu kardinalima je imenovao papa Ivan Pavao II. Ovim imenovanjem Franjo Šeper u naslov je dobio i rimsku crkvu sv. Petra i Pavla u rimskoj gradskoj četvrti EUR, koja je zatim 1967. godine dobila i status bazilike. Znakovito je kako je ista posvećena sv. Petru i Pavlu, kao i osječka konkatedrala u kojoj je Šeper kršten.



Franjo Šeper je, nastavivši vrlo kvalitetan rad, od pape Pavla VI. dobio još veće priznanje, ali i odgovornost. Imenovan je na dužnost prefekta Kongregacije za nauk vjere 20. kolovoza 1968. Ovom odlukom Papa mu je ukazao iznimno povjerenje dajući mu upravu nad ovom, po svemu najznačajnijom, Kongregacijom za poslanje Katoličke Crkve. Time je Franjo Šeper postao de facto desna ruka Pape. Kraće vrijeme, do 20. kolovoza 1969., ostao je na čelu Zagrebačke nadbiskupije, gdje ga je od 1964. u svojstvu administratora mijenjao imenovani pomoćni biskup Franjo Kuharić, koji je od 16. lipnja 1970. u potpunosti preuzeo dužnost zagrebačkog nadbiskupa.

Na dužnosti prefekta Kongregacije za nauk vjere, ključnoj za provedbu koncilskih odluka, Franjo Šeper ostao je sve do svog umirovljenja 25. studenog 1981. Istodobno s dužnošću prefekta Kongregacije za nauk vjere, od 11. travnja 1969. predsjedao Međunarodnom teološkom komisijom te od 27. lipnja 1971. Papinskom biblijskom komisijom. Obje je vodio u dva mandata sve do svog umirovljenja na vlastiti zahtjev zbog zdravstvenih razloga.

Tijekom njegova ravnanja Kongregacijom za nauk vjere donesena je ukupno 51 službena isprava, kojima su se uređivala brojna pitanja iz područja vjere, morala, ćudoređa te drugih pitanja važnih za poslanje Crkve. Po svojoj vrsti to su bile doktrinarne, disciplinske i sakramentalne isprave. Kao posebno priznanje, Franjo Šeper je dobio i službu Komornika Svetog Kardinalskog Zbora, koju je obnašao od 12. prosinca 1974. do 24. svibnja 1976.

Tijekom vršenja povjerenih mu dužnosti pri Svetoj Stolici, Franjo Šeper je bio suradnik trojice papa. Prvo, pape Pavla VI. koji ga je imenovao na tu dužnost do 1978. i njegove smrti. Zatim kratko pape Ivana Pavla I. od 3. do 28. rujna 1978., koji je ubrzo nakon imenovanja preminuo. Konačno, surađivao je s papom Ivanom Pavlom II., od 22. listopada 1978. pa sve do umirovljenja 25. studenog 1981. Njih dvojica imaju jednu zanimljivu poveznicu, osim višegodišnjeg prijateljstva. Naime, Franjo Šeper bio je svojevrsni prethodnik Karolu Józefu Wojtyłi, kasnije papi Ivanu Pavlu II., jer je imenovanjem na mjesto prefekta Kongregacije za nauk vjere postao prva osoba na tako visokoj crkvenoj dužnosti iz zemalja koje su se nalazile pod komunističkom vlašću. Zajedno su, u suradnji s brojnim biskupima, svećenstvom, redovnicima i redovnicama te vjernicima laicima, doprinijeli oslobođenju od komunističkih vlasti u svojim zemljama.



Franju Šepera je na mjestu prefekta Kongregacije za nauk vjere naslijedio dotadašnji nadbiskup Münchena i Freisinga u njemačkoj pokrajini Bavarskoj kardinal Joseph Ratzinger, koji će kasnije, na konklavama održanim 19. travnja 2005., biti izabran za papu.

Kardinal Franjo Šeper preminuo je ubrzo nakon umirovljenja 30. prosinca 1981. Misu zadušnicu u bazilici sv. Petra u Rimu pred mrtvim tijelom kardinala Šepera služio je papa Ivan Pavao II. Kardinal Šeper sahranjen je 5. siječnja 1982. u zagrebačkoj katedrali, blizu kardinala Alojzija Stepinca s kojim mu se život značajno isprepleo.

Iza kardinala Franje Šepera ostaje danas puno toga što baštini Katolička Crkva u cijelom svijetu, ali isto tako i društvo u cjelini. Kao osobita vrijednost njegova djelovanja ostaje činjenica kako iza njega nema kontroverzi, već ostaje samo poštovanje zbog onog što je (u)činio.