Uoči kićenja bora ispred zagrebačke katedrale, koje će se ove godine održati u petak 22. prosinca s početkom u 18.45 sati, u nastavcima donosimo tekst zagrebačkog pomoćnog biskupa mons. Ivana Šaška koji govori o počecima ove tradicije započete prije petnaest godina.

221222 KIĆENJE BORA 3 1

Kićenje bora u zajedništvu s radnicima koji rade na obnovi zagrebačke katedrale, 2022. godine
 

Ove se godine navršava petnaest godina od početka kićenja zimzelenoga drveta (obično jednostavno zvanoga 'božićni bor') pred zagrebačkom prvostolnicom. To je prigoda da se neposredno pred svetkovinu Rođenja Gospodinova, Božića, spomenemo nekoliko činjenica, a posebice poticaja, razloga i smisla koji su sadržani u tome crkvenom, ponajprije molitvenom zajedništvu.

Radi preglednosti i lakšega ulaženja u razloge odluke da se ispred Katedrale započne s jednim tako poznatim i lijepim (ponajprije obiteljskim) zajedništvom vjernika, praćenim zajedničkom molitvom u obliku Službe Božje riječi, ovaj se prilog sastoji od četiri sastavnice: najprije donosim sažetak tijeka događanja, zatim popis temeljnih nakana, viđenih poput ciljeva, tim povodom, što je podloga za kratko obrazloženje, nakon kojega se nalazi i dodatak: upućene riječi prigodom prvoga kićenja u kojima se prepoznaju nosivi sadržaji, s naznakama mogućega daljnjega razvijanja u narednim godinama, to jest i sada.
 
1. Podatci o molitvenome kićenju Bora

a) Prvo kićenje bora bilo je u utorak, 23. prosinca 2008. u 12 sati.
b) Predvoditelj slavlja Službe Riječi redovito sam bio ja (pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško), a predvoditelji su bili i nadbiskupijski povjerenici za pastoral mladih.
c) Kićenje bora proteklih je godina ostvareno u suradnji s preč. g. Josipom Kuhtićem, rektorom Zagrebačke katedrale. Neizostavnu ulogu imalo je Povjerenstvo za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije, odnosno njegovi povjerenici, preč. gg.: Domagoj Matošević, Ivica Budinšćak, Ivan Valentić, Kristijan Tušek. U početcima je kićenje bilo povezano s Caritasom Zagrebačke nadbiskupije. Valja spomenuti pomoć sestara Kćeri Božje ljubavi te bogoslove i poglavare Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa, a od 2021. i mons. Zlatka Korena, rektora Zagrebačke katedrale.
d) Prve tri godine kićenje je bilo 23. prosinca, a zatim je pomaknuto dan ranije, dakle na 22. prosinca, što je ostalo pravilo, a bilo je i iznimaka (21. ili 20. prosinca).
e) Pastoralne su okolnosti dovele i do pomaka glede termina u danu, tako da je od podneva, odnosno prijepodneva u trima prvim godinama, početak kićenja premješten u večernje sate, obično u 18.45 ili u 19 sati, odnosno nakon večernjega euharistijskog slavlja u Katedrali, a time je snažnije do izražaja došao i znak svjetla praćen zvukom katedralnih zvona.

Kićenje bora 2021. godine
 

2. Misli vodilje i temeljne nakane

a) promicati kršćansko življenje vremena u svjetlu otajstvu Isusa Krista, njegova utjelovljenja i vazma;
b) prepoznavati vrijednost iščekivanja i nadanja u životu čovjeka, počevši od došašća i Božića;
c) odgajati vjernike u osjetljivosti prema posebnostima crkvene, liturgijske godine i njihova slavljenja;
d) poticati povezanost izvanjskih kršćanskih očitovanja s nutarnjim rastom u vjeri, nadi i kršćanskoj ljubavi, osobito u karitativnoj zauzetosti;
e) prihvaćati i usvajati snagu kršćanskih znakova i obnavljati njihovu snagu u mješavini mnogovrsnih beznačajnosti i besmisla;
f) njegovati hrvatsku katoličku baštinu radi otvaranja obzora budućega;
g) svjedočiti i razvijati kršćansku kulturu vremena, izražavanu preobražajnom umjetničkom snagom;
h) ponuditi drugima ljekovitost Radosne vijesti protiv bolesti današnje civilizacije.

3. Iščekivanje i važnost odnosa prema vremenitosti
 
a) Sučeljenost kršćanskoga nazivlja i nekršćanskoga sadržaja

Bila je godina 2008., kada sam postao zagrebačkim pomoćnim biskupom. Puno prije toga, nakon ostvarenosti hrvatske državne samostalnosti, na temelju promatranja raznih pojava koje povezuju crkvene i društvene sadržaje, posebice od 2000. godine, iz godine u godinu osjećao sam nelagodu zbog sve vidljivije 'erozije' kršćanske kulture u gradu Zagrebu i to tako što nekršćanski sadržaji i nutarnji pokretači zadržavaju kršćanska imena, ali se iz njih na nimalo prikriven način izvlači, izbacuje istinski kršćanski smisao.

Procesi takve naravi u kulturalnim procesima veoma su dobro poznati. Zbog toga ih je važno prepoznati i u skladu s njima nastojati trajno propitivati pojedina postupanja koja će se, ako to politički ili gospodarski bude procijenjeno prikladnim ('podobnim' ili 'oportunim'), rado zaodjenuti kršćanskim ruhom, a zatim (ne)prikriveno promicati sadržaje koji su najprije u stanovitoj napetosti, a zatim i u potpunoj oprečnosti s kršćanstvom.

Kada se vidi da je promicani sadržaj prevladao, s kršćanskim se nazivljem postupa na razne načine: ili ga se tolerira (znači: podnosi), što za sobom povlači nebrigu prema njemu ili ga se jednostavno odstrani, skidajući kršćansku patinu ili plašt koji je poslužio svrsi.

U hrvatskome slučaju kršćansko je nazivlje u određenoj mjeri još uvijek prihvatljivo, ali sve beznačajnije u smislu kršćanskoga značenja. Jedan od putova da mu se iskrivi značenje, a zatim i oslabi do neprepoznatljivosti jest upravo onaj koji je vođen površnošću iz neznanja ili suptilnom preobrazbom koja dolazi iz protivljenja. Ako se tomu pridoda politička vlast koja rado povezuje neznanje (ignoranciju) s bahatom moći (arogancijom) plodovi su lako prepoznatljivi u širokomu spektru besmisla koji iznutra razara kulturu, a tako neizbježno i cijelo društvo.
 
b) Odnos prema otajstvu vremena i društvene posljedice

Imajući pred sobom takve pojave i jedno od nosivih obilježja došašća – iščekivanje, odnosno ritmizaciju iščekivanja – bilo je jasno da izloženost agresivnom nepoštivanju poimanja i obrednoga življenja vremena neizbježno ostavlja trag na hrvatske vjernike i cjelokupno društvo. Pritom ostala liturgijska vremena (vazmeni ciklus: korizma i Uskrsnisu izuzetak glede onoga što se događa u došašću i u božićnome vremenu, samo što je – zbog puno razloga, a ponajviše zbog svojih naglasaka na 'ljudskosti' – Božić, odnosno preinačivanje toga kršćanskoga u nekršćanske sadržaje prepoznato kao pogodniji za potrošačku 'interpretaciju' i grananje u neslućene prostore.

Pitanje odnosa prema življenju vremena i vremenitosti obuhvaća sva životna pitanja. Lako je primijetiti da su svjetonazor i životne vrijednosti pojedinca i skupine prepoznatljivi poglavito u odnosu prema vremenu. Čini mi se da današnje okolnosti u Europi to najjasnije pokazuju. Nejasan stav prema vremenitosti, a to znači prema stvorenosti i prema vječnosti, vidljiv je u društvenim patologijama, kao što su razne ovisnosti, depresije, gramzivosti, prijevare i svakovrsna nasilja. I čovjek i stvoreni svijet viđeni su samo kao 'potrošni materijal' nečijih prohtjeva.

Društvo koje nije usvojilo i u svoju kulturu ugradilo 'otajstvo vremena' gubi se u tome obliku zatvorenosti u prolaznost koji se odražava u nekoj od inačica materijalizma, stvarajući podlogu i humus za rast i gajenje 'ubrzavanja življenja' koje je u sebi nosi snagu samorazornosti.

Ono je ostavilo i ostavlja trag i na kršćanske zajednice. Simptomi toga ubrzavanja vide i u našim crkvama po raznim 'preuranjenostima', po nedavanju vremena liturgijskim vremenima. Jedna od tih preuranjenosti su tzv. 'božićni koncerti' prije Božića, u došašću. Na to se nadovezuju razni susreti, izložbe, druženja, 'domjenci' praćeni rječnikom i dekorom koji je već u došašću posvema božićni. Znamo da je to često povezano s dinamikom necrkvenoga kalendara pojedinih društava i udruga, zborova i umjetničkih skupina, ali to ne bi smjelo biti preneseno u ozračje življenja crkvenosti.
 
c) Potreba suradnje

Ovdje se ne radi o nekom strogom liturgijsko-vremenskom 'puritanizmu', nego uvijek o komuniciranju smisla ili, ako je to razumljivije, o evangelizaciji kulturom koja voli cjelovitost i dosljednost govora i koja omogućuje lakše i dublje življenje iskustva kršćanstva kao i njegova posredovanja drugima.

Crkva u našoj domovini ima dovoljno baštine za življenje dinamike liturgijskih vremena, pa tako i došašća. Stoga je najmanje potrebno došašću 'oteti' njegova bitna obilježja, da bi se približio otajstvo Utjelovljenja. To je ujedno i poziv da se odazovemo nadahnućima Božjega Duha, kako bi se rađali i stvarali novi liturgijski, molitveni, kulturalni izražaji u istome duhu ritmizacije vremena.

U nekim je našim gradovima i mjestima moguće vidjeti lijepe plodove nastojanja poštivanja te dinamike, uz koju se, osim molitvenoga i liturgijskoga života, prirodno vežu sadržaje odgojnoga i obrazovnoga, ali i općedruštvenoga značaja.

Na tragu ističem da je u tekstu s podnaslovom Njegovanje kršćanske kulture u završnom dokumentu nadbiskupijske sinode, u knjizi https://www.zg-nadbiskupija.hr/UserDocsImages/stories/SLIKE/2023/KNJIGA%20SINODE%20KONA%C4%8CNO.pdf" target="_blank" rel="noopener" style="color: rgb(12, 69, 116); outline: none; text-decoration: none;">Izjava i odluka Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije (2022.) spomenuta i „svjetovna proslava došašća“ koja – piše u Dokumentu – „posebno u nekim dijelovima Nadbiskupije, zahtijeva veći suradnički odnos građanskih vlasti i crkvenih ustanova, da bi se takvi sadržaji primjereno osmislili i za vjernike bili prihvatljivi. Štoviše, osmišljeni u suradnji s Crkvom, mogu postati izvor novih kulturnih, odnosno kršćanskih duhovnih sadržaja na dobrobit cijeloga društva“ (br. 205., § 1).
 
d) Napetost ispunjenosti i ograničenosti

Liturgijska godina ima svoj ritam, ritam objavljenoga Otajstva u Isusu Kristu, koji je zvan i u molitvama zazivan kao Svevladar (Pantokrator), ali se mogu naći i molitve koje iz toga svevladarskoga okvira ističu vidik koji se tiče vremena pa se Krista naziva i Kronokratorom – Gospodarom vremena.

Crkva je toga oduvijek svjesna, a u ovo vrijeme postaje još svjesnija važnosti uočavanja, ali i prihvaćanja napetosti ispunjenosti i ograničenosti, što se posebno odražava u odnosu prema vremenitosti.

U duhu onoga što je i ranije naglašavalo Učiteljstvo, papa Franjo je smatrao potrebnim u enciklici Radost evanđelja (Evangelii Gaudium) u poglavlje pod naslovom 'Socijalna dimenzija evangelizacije' i podnaslovom 'Opće dobro i socijalni mir' kao prvo naglasiti da je „vrijeme važnije od prostora“.

To je obrazloženo ovako: „Postoji neka stalna napetost između punine i ograničenosti. Punina evocira našu želju za potpunim posjedovanjem, a ograničenost je zid koji se tome prepriječio. 'Vrijeme', shvaćeno u širemu smislu, povezano je s puninom kao izraz obzora koji se neprestano otvara pred nama, dok je svaki trenutak izraz ograđenosti u nekom ograničenom prostoru. Građani žive u napetosti između svakog pojedinog trenutka i većeg, svjetlijeg obzora utopijske budućnosti kao posljednjeg uzroka koji nas privlači k sebi. Tu uočavamo prvo načelo za napredovanje u izgrađivanju nekog naroda: vrijeme je važnije od prostora. To načelo omogućuje da radimo polako i 'na duge staze' i da pritom ne budemo jako zaokupljeni izravnim postignućima […] Vrijeme uređuje prostore, prosvjetljuje ih i preobražava u karike stanovitoga lanca koji se neprestano povećava […]“ (br. 222. i djelomice 223.; svakako pročitati i 224. i 225.)

 
e) Advent koji to nije

Vrijeme uređuje prostore… Ta lijepa rečenica preslikava se u našu zbilju u kojoj je upravo neuređenost vremena uzrok 'zbrkanosti' prostora. Svjestan toga, smatrao sam potrebnim i izvanjski promicati smisao, jer danas su nam, uz tolike druge potrebe, važni čuvari, štoviše proroci smisla i razumnosti, a oboje dolazi iz riznice otajstvenosti.

Da to ne bi ostalo samo na željama i na nekim 'zakašnjelim upozorenjima', napominjem da sam od početaka upozoravao na neprimjerenost 'paljenja svijeće' na vrelu 'Manduševac' u onome obliku u kojemu se to čini do danas (kao teško obrazloživa ritualna mješavina), dok je Katedrala na stotinjak metara, s predivnim prostorom Marijina kipa ponad fontane, uređene četirima anđelima kojima prirodno mogu odgovarati četiri svijeće u došašću, kao i još neki znakovi u drugim liturgijskim vremenima. Ta je poveznica ostvarena 2016. godine, ali se od toga, uz ne baš pohvalno sudjelovanje i katolikā u Gradskoj upravi ili njoj bliskih, nastavilo udaljavati. Spominjem to iz jednostavnoga razloga, jer trebamo postaviti pitanje poglavito sebi, vjernicima, Crkvi.

Prvo kićenje bora pred Katedralom bilo je 2008., a dvije godine kasnije (2010.) započet je tzv. projekt 'Advent u Zagrebu' koji je dodatno produbljivao jaz između kršćanskoga smisla vremena došašća i govora zagrebačkih prostora u središtu grada. Iz najava programa tih događanja jasno je da se namjerno ušlo u zbrku, jer taj 'Advent' traje sve do 7. siječnja ili još duže (!?). Dakle, samo ime pokazuje nedosljednost tako da se kaže da nešto jest što zapravo nije.

Ta nepodudarnost nazivlja na tragu je (namjernoga) pogrešnog imenovanja koje već dugo vidimo u svim područjima života kao učinkovitu manipulaciju. Ako je nazvano adventom ono što advent nije, zašto se i nešto drugo ne bi nazvalo onim što nije? To pak seže jako daleko u kulturi koja voli isticati pokušaje premošćivanja (tranzicija) nepremostivoga, niječući i najdublji smisao identiteta. Nije potrebno puno za one velike korake: da se muškarca nazove ženom ili ženu muškarcem; da se žrtve izjednači s ili čak proglasi napadačima; ili da se zlo jednostavno nazove dobrom.

Da ne bi bilo pogrešno shvaćeno, ističem da su predbožićna događanja u Zagrebu itekako dobrodošla, ali u smislenosti koja kulturalno povezuje sadržaje i vodi u ljepotu, radost širega i dubljega smisla.
 
f) Ostaje pitanje nama, Crkvi

Bor pred Katedralom, najprije postavljen neokićen, a zatim okićen u pravo vrijeme, ima snagu izvorišta uređivanja prostora i duha ne samo trga ispred Katedrale, nego i cijeloga grada, jer je povezan s izvornim smislom i jer vraća na smisao (p)ostajući govorljivim znakom.

Postoje poslovi glede uređivanja gradskih prostora koji su zahtjevni i traže duže vrijeme izrade. Nije moguće napraviti jaslice na nekome trgu u nekoliko sati ili u jednome danu. Upravo će se tu moći pokazati stupnjevitost i tijek vremena, gradeći korak po korak, prateći ritam približavanja svetkovine Božića.

To je moguće učiniti pripremajući prizorište, počevši od prirodnih elemenata (stvorenoga svijeta), biljaka i životinja, preko arhitektonskih oblika i prisutnosti ljudi koji izdaleka pripremaju Dolazak ili su postupno njime zahvaćeni, do pojedinih osoba koji se vežu uz biblijska izvješća i uz (suvremenu) kulturu, da bi se došlo do onih osoba i pojava koje su izravno spomenute u Evanđelju Rođenja, što pripada zadnjemu tjednu došašća, Badnjaku, Božiću i konačno Bogojavljenju.

Dakle, ostaje pitanje nama, Crkvi, kako želimo oblikovati odnos prema življenju vremena koje bi bilo vidljivo izvanjski u našim zajednicama i kako to življenje ponuditi cjelokupnomu hrvatskom društvu. Ako se prema tomu ne postavimo smisleno, jasno je da smo i mi suodgovorni za širenje narušenoga smisla, to jest – besmisla (s kršćanskim nazivljem).
 
g) Nosivost euharistijskoga govora (Caritas)

Gdje naći uporište za taj smisao? Ponajprije u očitovanju kršćanske ljubavi. Izvorno kićenje bora u obiteljima povezano je s donošenjem dara za bližnje. Time se lako vratiti na teološku istinu da izvanjski znakovi kršćanske kulture odražavaju otajstvo utkano u nutrinu Crkve i svakoga vjernika. Kićenje bora treba progovoriti otajstvom euharistije u kojoj susrećemo prisutnost Krista koji je: utjelovljen u povijesti, koji nam se daruje u sakramentu i koji živi u zajedništvu vjernika, u Crkvi i to nadasve u: agape, caritasu, u sebedarnoj ljubavi.

Zato je temeljna ideja bila povezati kićenje bora pred Katedralom s karitativnim djelovanjem i to na način koji se iskristalizirao nakon tri godine (2011.), kada je kićenje s 23. prebačeno na 22. prosinca.

Naime, ako se 'nadbiskupijski bor' kiti 22. prosinca i vjernici tom prigodom donesu svoje darove 'pod bor' za siromahe kojima nadbiskupijski Caritas donosi te darove, a predstavnici pojedinih župa iz Katedrale ponesu po jednu kuglicu/ukras u svoje župe, onda se 23. prosinca može jednako učiniti u župama: kititi 'župni bor' (u župnoj ili filijalnoj crkvi ili pokraj nje), donijeti svoj dar za potrebite u župi i primiti kuglicu/ures za svoje 'obiteljske borove' koji se kite na Badnjak.

To je govor božićnoga bora, euharistijski govor kršćanske kulture o kojemu, vjerujem vrijedi itekako razmisliti.

Iz tih je misli rođen i pristup da su se na bor pred Katedralom stavljale kuglice ili licitarska srca s imenima župa Zagrebačke nadbiskupije.
 
h) Oblikovanje Službe riječi za kićenje bora

U konkretizaciji samoga slavlja, već je na početku rođen temeljni obredni ustroj koji je tijekom godina bio prilagođavan, ovisno o tome koja je bila nosiva tema i tko su bili dionici slavlja te Službe riječi.

Obred je sastavljen od sljedećih dijelova:
1) Ulazna pjesma
2) Znamen križa i pozdrav
3) Uvodni nagovor
4) Molitva ('zborna')
5) Navještaj Božje riječi:
Čitanje: Izaija 11, 1-10; ili: Iz 11, 14a.9-10; Jer 1, 4-12;
Psalam: Psalam 72, 1-2.7-8.12-13.17;
Evanđelje: Luka 21, 29-33
6) Homilija
7) Molitva vjernika i Molitva Gospodnja „Oče naš“
8) Blagoslovna molitva (blagoslov kuglica/ukrasa)
9) Stavljanje prvih kuglica/ukrasa na bor
10) Zaključni blagoslov
11) Završna pjesma
12) Nastavak pjevanja dok se kiti bor (glazbena molitva ili 'koncert')

4. Uvod i homilija u slavlju službe Riječi prigodom kićenja božićnoga bora ispred zagrebačke prvostolnice
(23. prosinca 2008. u 12 sati)

a) Uvod:
Braćo i sestre, dok se došašće približava svomu završetku; dok se iščekivanje ispunja, a naša srca trepere u nadi Kristova rođenja radi donošenja radosti i svjetla na svijet, okupili smo se u zvuku zvona i u adventskoj pjesmi, da bismo okitili ovaj bor pred našom katedralom.

Neki će se pitati zašto ga kitimo sada, kad su već u našemu gradu i diljem Domovine i svijeta borovi davno okićeni. Baš zbog toga da kao kršćani damo prostora došašću; da ne promičemo kulturu koja ne zna čekati, koja tako olako izbriše smisao došašća; da bismo imali prostor hoda prema Božiću koji čuva kršćanski smisao.

Svjesni smo da se oko nas puno toga događa što kao kršćani ne možemo usvojiti i što ne prihvaćamo. I, iako izgleda da je sadržaj isti, on provire iz različitih nadahnuća i ima različitu svrhu. Može nas žalostiti činjenica da se razgrađuje kršćanska kultura, ali nas još više treba tješiti naša spremnost da budemo još više kršćani: da ne zaboravimo govor naših simbola i da ne zaboravimo jezik ljubavi prema bližnjima, bez obzira na to što drugi činili i koliko nam zaprjeka postavljali.

Drugi će se pitati zašto smo ovdje danas, budući da se borovi u našim domovima kite sutra, na Badnjak. Upravo radi toga da ne narušavamo smisao obiteljskoga kićenja, a da ipak ta dva događaja budu povezana. Ovdje smo kao zajednica okupljena oko majke-crkve svih naših nadbiskupijskih crkava, naših župnih i drugih zajednica, svih naših obitelji. Pritom mislimo na one koji nemaju svoga doma i kojemu će naša dobrota izraditi božićni dom ljubavi po dobroti koja ima najtoplije zidove i najsjajnija svjetlila. Ovo nije ni najveći ni najraskošniji bor, ali je nadbiskupijski i željeli bismo da nosi smisao božićnoga darivanja jednih drugima, nas kao ljudi i naših darova.

Želimo, dakle, da iz ovoga zajedništva dopire naša molitva i pjesma, dobrostivost koja će u darovima danim za potrebe Caritasa Zagrebačke nadbiskupije povezati naše domove i sve one koji čeznu za ljudskom toplinom. Ovaj nas bor podsjeća da kršćanstvo živi od bogočovještva, od osjetljivosti za bližnje, od solidarnosti i jednostavnosti, od poniznosti i samozatajnosti.

Ovaj bor nosi u sebi pjesmu: U danima njegovim cvjetat će pravda i mir velik dovijeka! Bog nam je dopustio da naši dani budu njegovi dani i kroz došašće nas vodio pustinjom uz glas proroka, da bi njegovi putovi bili i naši putovi.

Neka nas ures na ovome stablu podsjeća da je najljepši ures ljudskost koja sjaji Božjom dobrotom. I dok budemo sutra u svojim domovima s najbližima kitili bor, u očima će biti iskra s ovih grana koja nas upućuje prema izvoru, prema vratima crkve, prema dvorani euharistijske gozbe, prema oltaru na kojemu Bog daruje sebe i poziva nas u zajedništvo koja nema kraja.

Saberimo se; ostanimo kratko u šutnji. Mislima dohvatimo sve svoje drage; osobnom molitvom unesimo sve kojima je potreba radost i naša blizina.
 
b) Homilija:
Draga braćo i sestre, stojimo pokraj stabla, božićnoga drveta, koje svojom simbolikom budi u nama zaboravljena ili skrivena značenja otajstva Božjega utjelovljenja. Mnoge kulture i religije obdarile su stablo posebnim značenjima. Njegova protegnutost od korijena do visokoga vrha, od dubine zemlje do visina prema kojima smjera, upućuje na trajnu čežnju zemlje prema nebu, stvorenja prema Stvoritelju.

Na tragu takvoga razumijevanja visoka su stabla u drevnim religijama čašćena pa čak i štovana kao axis mundi, kao os oko koje se okreće sav svijet, ravnan snagom koja dolazi odozgor. Stablo nas povezuje s božanskim, s »onim što je gore« i za čim teži svaki čovjek vjere (usp. Kol 3,2). Takav govor redovito je vezan uz zimzelena stabla, jelu ili bor, koja svojim zelenilom i životom, u doba zimskoga predaha i umiranja prirode, upućuju na trajnost života, na vječnost, na neumrlost koja se daruje iz susreta s nebom.

Značenja, koja je naravna religioznost umjela iščitavati iz simbolizma stabla, preobražena su kršćanskim slavljenjem Božjega utjelovljenja. Ne tražimo zaštitu u sjeni ovoga stabla, nego bivamo obasjani svjetlom što odsjeva s njegovih grana. A darovi koje nam pruža nisu njegovi darovi, darovi zemlje, izrasli iz rada ljudskih ruku, nego su dar koji dolazi odozgor – iz Božjega darivanja. Zato stablo koje se uzdiže pred našim očima, u gledanju iz vjere, govori o silasku odozgor, o Božjemu silasku u čovještvo, na zemlju, u ljudsku zbilju života.

Ukrašavanje stabla znak je našega slavljenja toga Božjeg silaska, a darovi koje stavljamo pod drvo za svoje bližnje i sve koji su nam bližnji po svojim nevoljama, znak su kojim želimo s drugima dijeliti primljeni dar odozgor. Istinski dar koji rađa ushitom, radošću i divljenjem, zahvalnošću, do mjere da ne može biti sebično čuvan, nego radosno dijeljen, istom mjerom ljubavi u kojoj je i nama darovan.

U slici stabla koje je urešeno svjetlom i darovima prepoznajemo stablo života koje uređuje prapočetni odnos čovjeka s Bogom. Da bi obnovio taj odnos s čovjekom, odnos zajedništva u istoj božanskoj naravi, Bog silazi na zemlju i opet će po drvetu, križu, novome stablu života, biti uzdignut, da bi zajedno s njim i pali čovjek, grijehom vezan uz zemlju, bio uzdignut »u visine«, u božanski život.

Sjeme ovoga stabla utkano je u svakoga od nas, po Božjemu darivanju. Iz skromne sjemenke koja, bačena na zemlju te umirući i propadajući u zemlji, iz jedva vidljivoga izdanka postaje stablo koje dodiruje obzorja neba. To je stablo Božjega kraljevstva.

Pred našim je očima i lik Djevice Marije, uzdignut na visoki stup, među četvoricom anđela. U starozavjetnoj predaji Marija je prepoznata kao izdanak iz Jišajeva stabla, iz loze Davidove, kraljevske loze, da bi rodila novoga Kralja, onoga koji će uspostaviti novo Božje Kraljevstvo i podignuti novi hram novoga Božjeg naroda. Stoji na vrhu, ona, ponizna službenica, koja je na riječ anđela imala snage reći: »Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po riječi tvojoj.« (Lk 1, 38) U starijemu hrvatskome jeziku riječi 'stup' i 'stablo' susrećemo kao istoznačnice. Marija uzdignuta na stup, zapravo je znak stabla iz kojega je niknuo obećani plod spasenja, Bogočovjek Isus Krist.

Anđeli koji u božićnoj noći započinju pjev najradosnijega Događaja, ovdje nose znakove Kristove proslave. Božić i vazam spojeni u jedno. Na ovome se mjestu pred Katedralom blagoslivlje oganj u vazmenome bdjenju. Odavde kreće stup svjetla koji razgoni tamu noći i „božansko s ljudskim povezuje“. Tu izgara panj koji živi u našim hrvatskim običajima badnjaka.

Katedralni trg postaje predivnom metaforom otajstva našega spasenja.

Pod stupom je voda života, voda koja je Kristovim silaskom u vode Jordana zadobila moć posvećivanja. Mi kršćani smo rođeni iz vode i Duha Svetoga, da bismo živjeli božanskim životom i da bismo poput stabla kojemu lišće nikad ne vene (usp. Ps 1, 3) na svojim granama uvijek donosili plod, dar onima koji su potrebni Božje ljubavi i ljudske blizine, a svojim vrhom – mišlju i čežnjom – trajno dodirivali nebo i tako zbilju vremena povezivali sa zbiljom vječnosti.

Marija nas pogledom i raširenih ruku poziva da uđemo u Katedralu, bor nam postaje smjerokazom, a u ovoj godini proslave desete obljetnice beatifikacije kardinala Stepinca gledamo njega, svjedoka, pastira i blaženika u susretu s Kristovim blagoslovom.

Stupnjevito gradimo slike božićnoga događanja, da bismo lakše čuli Božju riječ i bili povedeni u otajstvo koje ostaje neizrecivim i za koje nikakav ljudski govor i slike nisu dostatne. Skromno dolazimo pod bor i još tiše do praga ljudskih srdaca, s molitvom i darom. U krhkosti uresa sadržana je krhkost naše ljudskosti za koju bismo željeli da Božjom snagom preobraženo sjaji.

Svima hvala koji svojim darom šire Radosnu vijest i ovo drvo pretvaraju osmjeh neba zemlji. Današnja O antifona pjeva Emanuelu: "O dođi, dođi sa neba, / Gospodine i Bože naš, / da spasenje nam vječno daš." To te molimo, dobroto neizmjerna. Amen.

mons. Ivan Šaško,
pomoćni biskup zagrebački
 

Radio Marija

19:40 Glazba
20:00 Anđeo Gospodnji; Molitva za obitelj
20:05 Glazba
20:15 Krunica - Otajstva svjetla

FREKVENCIJE

Zagreb: 96,4 MHz i 106,8 MHz

Virovitica: 88,3 MHz

Split: 97,2 MHz

Vinkovci - Vukovar: 91,6 MHz

Opatija - Rijeka: 88,8 MHz

Varaždin - Čakovec: 96,5 MHz

Satelit: EUTELSAT 16E, 11595 MHz

Za slušatelje u SAD-u 1.712.832.8487

Duhovni kutak

"Ljubav nije ljubljena" - korizmeno razmatranje s. Lidije Bernardice Matijević

Žedna mi je duša Boga, Boga živoga; o kada ću doći i lice Božje gledati? Posljednja tri dana razmatrali smo kako izgleda naš korizmeni hod koji je tek...

Opširnije...

Molitvene nakane

„Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama“ (1 Sol 1,2). Svakog dana uključujemo vaše nakane u molitvu krunice koju zajedno molimo svakim danom u 15:15. Svoje nakane i želje možete nam poslati ovdje.

world-family.png

Veljača 2028
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29

FG-TAB.png

Logo

UDRUGA RADIO MARIJA

Kameniti stol 11

10000 Zagreb Croatia

Ured: +385 1 23 27 100

Program: +385 1 23 27 777; 099 502 00 52

Redakcija: +385 1 2327000

E-pošta: info@radiomarija.hr

Copyright © Radio Marija 1997-2023

Design and development

Radio Marija

Udruga Radio Marija neprofitna je, nevladina i nepolitička građanska udruga, osnovana u Hrvatskoj godine 1995. Prvi inicijativni odbor nastao je u krilu Pokreta krunice za obraćenje i mir, a uoči osnutka uspostavljena je i suradnja s Radio Marijom iz Italije. Ideja i prvo ostvarenje Radio Marije počinje 1983. u župi Erba na sjeveru Italije. Radio Marija se postupno širi i uskoro obuhvaća cijeli talijanski nacionalni prostor.

Nakon toga osnivaju se i uspostavljaju udruge i radijske postaje s imenom Radio Marija u četrdesetak zemalja, počevši od Europe, obiju Amerika, Afrike, pa sve do Filipina na drugome kraju azijskoga kontinenta. Sve su nacionalne udruge utemeljene autonomno u svojim zemljama, a međusobna se povezanost ostvaruje preko zajedničke krovne udruge pod imenom Svjetska obitelj Radio Marije (World family of Radio Maria). WFRM utemeljilo je sedam članica, među kojima je i hrvatska Udruga Radio Marija.