Blagdan Gospe od Zdravlja svečano je proslavljen u utorak, 21. studenog, u župi Suhovare u zaleđu Zadra, gdje je svečano misno slavlje u suhovarskoj župnoj crkvi predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Premda je ta župa posvećena sv. Anti Padovanskom, puk se od davnina utječe Gospi od Zdravlja slaveći je kao glavnu župnu svetkovinu i časti njen kip noseći ga u procesiji nakon mise. Bilo je to prvi put unatrag zadnjih stotinu godina, prema kazivanju domaćeg puka koliko im je poznato, da je župnu svetkovinu Gospe od Zdravlja u Suhovarama predvodio zadarski nadbiskup.

„Gospodin nas uvijek s puno toga želi darovati, ali pitanje je koliko se mi njemu otvorimo, da možemo primiti njegove darove“, rekao je mons. Zgrablić. Ljudi mole za zdravlje, ali ono je relativna kategorija, prolazno stanje, čovjeka pogađaju bolesti. „Kad molimo Gospu od Zdravlja, mislimo na vječno zdravlje, na vječni život, na nešto što nam je potrebnije od zdravlja – to je da nam nikad ne ponestane ljubavi i radosti. Ako to imamo, onda smo zaista bogati, imamo bogatstvo koje je veće od tjelesnog zdravlja. Ono nam je potrebno, za to molimo, posjetimo liječnika. Ali, Gospodin nije došao samo da nam vrati tjelesno zdravlje“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

I navješteno Evanđelje o čudu koje je Isus učinio u Kani Galilejskoj ne govori o ozdravljenju. „Isus je ozdravljao, no Isus nam želi progovoriti o nečemu još vrjednijem od našeg zdravlja, što nam je potrebno u ovom životu, ali zahvaća i u vječnost i zbog čega smo stvoreni – zbog ljubavi i radosti“, rekao je mons. Zgrablić, podsjetivši da osobi iskazujemo najviše pažnje i ljubavi kad je bolesna. „Bolest je prigoda da jedni druge ljubimo, još više. Da činimo dobro, mislimo na Gospodina. Bogu se najviše molimo kad nam je teško, na njega osobito mislimo kad smo bolesni. Stanje bolesti je prigoda da se duboko povežemo s Gospodinom. Kad je naš život ugrožen, Bog nam se približava, uvijek kao dobrota, kao liječnik, spasitelj, milosrđe“, poručio je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je razmatrao značenje poruka svadbe u Kani koja je bila treći dan. Isus je treći dan uskrsnuo od mrtvih. „Taj treći dan simbolički predstavlja novi život kojeg nam je Gospodin donio na ovaj svijet, kao što je njegovo uskrsnuće. Isusovo uskrsnuće je središte naše vjere. Naša vjera počiva na Kristovom uskrsnuću – tu ćemo naći razlog naše radosti i ljubavi. Dakle, kad razmišljamo o Isusovom uskrsnuću, mi ulazimo u svadbu. Slika odnosa između Boga i Crkve, Boga i čovjeka je odnos svadbe. Gospodin nas poziva na gozbu zajedničkog života, gozbu radosti, jer nas ljubi“, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Najčešća slika u Starom zavjetu je da je Bog zaručnik, a da je Izraelski narod njegova zaručnica. Isus to preuzima u Novom zavjetu. Isus dolazi da naš život bude svadba, gozba“.

Naime, u Isusovo vrijeme, svadba se nije slavila jedan sat ili jedan dan, nego slavila se osam dana. To govori o dugotrajnosti svadbenog, gozbenog ozračja, koje Gospodin nama želi darovati zauvijek, ne samo za kratkoročni trenutak.

„Prvo znamenje učinjeno u Kani Galilejskoj govori da je Isus došao objaviti nam puninu ljubavi u kojoj već participiramo po vjeri i sakramentima. Na Hebrejskom, Qanah znači nešto steći; netko mi je nešto darovao, nešto sam baštinio, primio. Izraelski narod je Qanah, Isus je primio svoj narod. Tako se događa i u našoj Kani. Važno je da primijetimo da na gozbi našeg života nismo sami. Kao što Evanđelje kaže da je ‘ondje bila Isusova majka’, s nama je Isusova majka koju je Bog izabrao u povijesti. Kada ne bi bilo Isusa, Marija bi bila poput drugih žena za koju ne bismo znali. Ali, bila je blizu Bogu, Bog je izabrao Mariju da joj da svoga Sina, da učini nešto veliko za nas; dao nam je ženu koja će nas pratiti na putu našeg života, kao majka“, rekao je mons. Zgrablić. Podsjetio je kako je u naravi majki da prate svoju djecu, bdiju nad njima, vode ih i pretrpe radi njihovog dobra, jer djeci žele najbolje u životu.

„Tako je Bog nama dao našu majku, da nam bude pratiteljica našeg života. Kada razmišljamo o BDM, razmišljamo o Majci koja je s nama, koja je naša suputnica. Marija hoda s nama, ona poznaje cilj i već ga je postigla“, rekao je nadbiskup.

Na svadbi su bili i Isusovi učenici. „Važno je da budemo kao Isusovi učenici, da budemo zajedno s Marijom, s Isusom. Da Isusa pozovemo u naš život. Kada čovjek pozove nekoga na ručak, gozbu, pozove ga jer mu je ta osoba draga, dragocjena, jer ga voli, želi biti s njime. Bog očekuje da ga pozovemo u naš život – to je čin naše vjere. Bog kao ljubav nam se ne nameće. Bog nam ne daje ništa na silu, nego Bog hoće našu slobodu. Ljubav daruje slobodu“, poručio je mons. Zgrablić.

Razmatrajući nestanak vina, a vino je u Svetom Pismu simbol radosti, nadbiskup je rekao kako se dogodi da u našem životu ponestane radosti, ljubavi, te se stvarnosti mogu ohladiti.

„Isus dolazi da ne bi nestalo vina u našem životu. Da bi Isus mogao učiniti čudo, kao što je učinio u Kani, majka Marija i nama govori što je rekla poslužiteljima oko Isusa: ‘Što god vam rekne, učinite’. Marija vidi, primijeti što je potrebno u našem životu i trebamo slušati Mariju, Isusovu riječ, sve što nam je Gospodin rekao. Da poslužitelji nisu poslušali, Isus ne bi učinio čudo. Prema tome, potrebna je duboka vjera da bi Gospodin vodu pretvorio u čudo vina, da bi našu narav pretvorio u nadnarav našeg života“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je pojasnio i značenje pojma ‘ženo’, riječi koju Isus upućuje majci Mariji u Kani. Ne obraća joj se s majko, nego kaže: ‘Ženo, što ja imam s tobom?’. Riječju ženo obratio se svojoj majci i s križa. Pojam žena označava život, simbol je života. To nije izraz Isusove drskosti prema majci, istaknuo je nadbiskup. „Tumači Svetog Pisma kažu da je u tom mentalitetu to bio diplomatski, politički govor koji označava da su dvije osobe na istoj razini, iste misli; kada su dvije osobe sklopile ugovor, savez, kad su se nešto dogovorili. Hoće reći, mi smo sada na istoj razini, isto činimo. Prema tome, Isus i Marija uvijek su iste misli, na istoj razini, na isti način govore s nama“, rekao je mons. Zgrablić.

Šest kamenih posuda je slika šest ploča. „Broj šest podsjeća na trenutak kad je Bog stvarao čovjeka. Kad je sve drugo stvorio, šesti dan Bog stvara čovjeka. To govori o čovjeku, o nama. Riječ je o Dekalogu, o savezu kojeg je Izraelski narod sklopio sa svojim Bogom. Druge posude od dvije do tri mjere označavaju čišćenje, obred, na koji način se Izraelski narod doživljava u Božjoj prisutnosti. Prazne posude označavaju vjerski, živi odnos Izraelskog naroda sa svojim Bogom. Bog dolazi i traži da se te prazne posude napune, vodom. Voda je simbol života. Najveći dio našeg tijela čini voda. Gospodin uzima ono što je u naravi čovjeka, našu vodu“, rekao je nadbiskup.

Gospodin želi uspostaviti odnos s čovjekom. Pritom je važno da čovjek posluša njegovu riječ, da se stavi u posude saveza, u posude dogovora kojeg Gospodin želi sklopiti s čovjekom. „Da sudove napunimo vodom. Da uzmemo našu narav, da prepoznamo čežnju koju imamo za dobrim, lijepim, za Bogom, mirom, radošću. To je već nešto životno u nama, božansko u nama. Gospodin je za to zainteresiran, da to preuzme“, ohrabrio je nadbiskup.

Istaknuo je i da Isus nije rekao, ‘Neka voda postane vino’, nego, ‘Zagrabite i nosite ravnatelju stola’. Dok su poslužitelji zagrabili, dogodilo se čudo da je voda postala vino. Dakle, Isusovom čudu prethodi naša radnja, suradnja, potreba da i mi nešto učinimo; da poslušamo njegovu riječ. Prije čina čuda događa se proces u kojem smo mi pozvani sudjelovati.

„Čudo da naša voda postaje vino, koje nas povezuje s Gospodinom, događa se kada mi zagrabimo u naše ljudsko; kada prepoznamo ono što već imamo u sebi, što je u našoj naravi i to nosimo kamo nam Gospodin govori, kamo nas Gospodin poziva i upućuje da to stavimo“, rekao je nadbiskup. Potaknuo je da na blagdan Gospe od Zdravlja prepoznamo Isusa kojem i mi dolazimo s osjećajima koji su opisani u Evanđelju. „Dolazimo s našim praznim posudama koje punimo vodom, punimo našom naravi, punimo našim osjećajima čežnje za Bogom, lijepim, dobrim. Poslušajmo Gospodina koji nam govori da zagrabimo, da se s time poslužimo i odnesemo ravnatelju stola; da doživimo čudo, da je Gospodin učinio nešto neobično u našem životu. Ono čega je ponestalo u našem životu, Gospodin ima moć, snagu, čudo to umnožiti i učiniti da vječno traje“, poručio je nadbiskup. Podsjetio je pritom na apostola Pavla koji je bio ispunjen radošću i dok je bio u zatvoru i čekao smrtnu osudu. I tada je pisao svojim učenicima, „Radujte se u Gospodinu uvijek. Ponavljam, radujte se“.

„I dok je čekao teški trenutak svoga života, Pavao je našao radost u Gospodinu jer je ljubio Gospodina i činio ono što je govorio. Tu milost Gospodin daruje svakome od nas da bismo bili ispunjeni njegovim životom, njegovom radošću, najvećim zdravljem, većim dobrom od ikojeg zemaljskog dobra. Da kao radosni kršćani širimo i nosimo Radosnu vijest – živog, uskrslog Isusa koji vodu naše naravi, vodu našeg života, pretvara u najbolje vino radosti i vječnosti“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio da blagdan Gospe od Zdravlja ima i stariji naziv, 1 100 godina stariji od naziva Gospe od Zdravlja. Naime, 532. godine u Jeruzalemu, blizu mjesta gdje je Isus razapet i uskrsnuo, izgrađena je crkva gdje je, prema predaji, živjela Marija. Tada, u 6. st., ustanovljen je blagdan Prikazanja BDM. „Na ovaj blagdan promišljamo o Mariji koja je prikazana Gospodinu. I mi se želimo prikazati Gospodinu, uzvratiti na ono što nam je Gospodin darovao“, potaknuo je nadbiskup.

Blagdan Gospe od Zdravlja je novijeg datuma, iz 17. stoljeća. U vremenu 1630.-ih godina vladala je velika kuga od koje su umrli desetci tisuća ljudi. U Mletačkoj republici od kuge je bilo umrlo više od 80 000 ljudi. U Poreču je tada bilo svega 18 stanovnika. Tada je Senat u Veneciji učinio zavjet BDM i kuga je nestala. Tada je izgrađena velika crkva koju se i sada može posjetiti, Santa Maria della Salute, Gospa od Zdravlja. Od tada se taj blagdan proširio te se osobito slavi u hrvatskom obalnom dijelu koje je nekad bilo pod mletačkom vlašću, podsjetio je mons. Zgrablić.

Procesija s Gospinim kipom nije se održala zbog kiše.

Tekst i foto: Ines Grbić

Izvor: Zadarska nadbiskupija