Svečanim euharistijskim slavljem u crkvi na otvorenom u Mariji Bistrici, koje je predvodio šibenski biskup mons. Tomislav Rogić, zaključeno je 32. Velikogoričko zahvalno pješačko hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj. Ove je godine 42 kilometra zahvalno pješačilo 2683 hodočasnika.
U subotu 2. rujna rano ujutro ispred župne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici vjernici iz triju velikogoričkih, ali i iz župa Velikogoričko-odranskog dekanata, kao i iz susjedne Sisačke biskupije i grada Zagreba krenuli su po 32. put izreći zahvalu Majci Božjoj što je svojim zagovorom očuvala Veliku Goricu od ratnih razaranja.
Nakon kratkih uputa, molitve i blagoslova župnika vlč. Norberta Ivana Koprivca hodočasnici su krenuli za križem, kroz mrak, put Kobilića i kapele Majke Božje Karmelske gdje su izmolili jutarnji Angelus. Uz župnika velikogoričke Župe Navještenja Marijina vlč. Norberta Ivana Koprivca, pješačio je i župnik velikogoričke Župe bl. Alojzija Stepinca vlč. Luka Brešić. Uz zahvalu i vapaj u srcu, a molitvu i pjesmu na usnama, hodočasnici su došli do Šćitarjeva, gdje su im, kao i brojnih prijašnjih godina, domaćini uz pomoć gradskog poglavarstva Velike Gorice, pripremili turopoljski doručak.
Nakon doručka hodočasnici svih dobi – predškolci, školarci, mladi, oni srednje dobi i stariji, poznati i manje poznati Velikogoričani – nastavili su dalje za križem autoputom. S krunicom u ruci, u molitvi, pjesmi, razgovoru i tišini hodočasnici, netko po prvi, netko deseti, a netko po trideset i drugi put, nosili su svoje zahvale, preporuke, nakane i zamolbe put svetišta u Mariji Bistrici. Ljepota zajedništva i briga jednih za druge liječila je žuljeve, a bolne i umorne noge činila snažnima i ustrajnima. Nakon odmora u Soblincu slijedio je put prema brežuljcima Kašine i Laza. Umorni, ali radosni hodočasnici su stigli u bistričko svetište rano poslijepodne, premda su vjernici nastavili pristizati još dugo nakon toga. Uslijedila je zajednička ulazna procesija kojom su hodočasnici pješaci ophodom oko oltara uz pjesmu pozdravili Majku Božju Bistričku.
Vrijeme do središnjeg euharistijskog slavlja hodočasnici su ispunili pristupajući sakramentu ispovijedi, odmarajući i okrepljujući tijelo ili pak moleći Križni put uspinjući se na Kalvariju.
U zajedništvu s pristiglim svećenicima večernju misu predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić.
„Hodočastili ste, a to znači hodom častili, žrtvu činili, molitvu prikazali, i korake, i znoj i žulj, pjesmu i zajedništvo s istom nakanom i prema istom cilju. Zašto? Hodom se časti, da bi se moglo kroz život časnije hoditi, jasniji cilj imati, zajedništvo sačuvati, zahvalnost gajiti radi prepoznatih darova Božjih. Hodočašće je zapravo vježbanje života!”, istaknuo je pozdravljajući vjernike hodočasnike koji su ispunili svetište crkve na otvorenom biskup Rogić.
Govoreći o današnjoj obitelji koja je ranjena ritmom života i nedostatkom vremena koje bismo posvetili jedni drugima, biskup je u propovijedi naglasio da je obitelj najvažnija sastavnica života. Bog je čovjeka uključio u stvaranje života stvorivši čovjeka kao muško i žensko. Dijete je dar od Boga, dar koji se ni sa čime ne da usporediti. „Sjetimo se ‘hrvatska kršćanska obitelj dnevno moli i nedjeljom ide na svetu misu’, zavjet naših starih koji i danas vrijedi ako ga usvojimo i mlađima prenesemo. Kad bi se na ovo nadovezao zavjet da svaka kršćanska obitelj jednom godišnje hodočasti u neko Marijino svetište i ondje obnovi svoj zavjet ljubavi i vjernosti, poslušnosti i zajedništva, sloge i jedinstva“, rekao je biskup Rogić zaključivši homiliju molitvom: „Marijo, tebe u litanijama zovemo: Vrata nebeska. Pomozi nam da ustrajemo na putu do tih Vrata.“
Nakon euharistije hodočasnici su, predvođeni biskupom i svećenicima, bogoslovima, ministrantima i vjernicima u narodnim nošnjama, u procesiji s ophodom oko oltara zahvalili Mariji i za ovo hodočašće.
I ove su se godine u organizaciju hodočašća uključili dobrovoljci – redari. Iako je bio veliki posao osigurati vjernike, posebice duž autoceste, službenici policije, Hrvatskih cesta i autocesta, odradili su to s poštovanjem. Posebnu brigu i ljubav u ovo hodočašće uložili su vjernici zaduženi za medicinsku skrb, saniranje žuljeva i drugih ozljeda, kao i djelatnici Hitne službe, Saniteta i velikogoričke taksi i vatrogasne službe koji su neumorno hodočasnike opskrbljivali vodom i bili im sigurnost na putu.
Prije 32 godinu, 3. rujna 1991., mons. Josip Frkin, tadašnji župnik velikogoričke župe Navještenja, dao je zavjet Mariji ako njezinim zagovorom Velika Gorica bude očuvana od ratnih razaranja vjernici će pješice hodočastiti Majci Božjoj Bistričkoj i natrag. Marija je svojim zagovorom očuvala Veliku Goricu, a vjernici su zavjet ispunili hodočasteći do Bistrice i natrag 26. i 27. rujna 1992. Na kraju tog zavjetnog zahvalnog hodočašća neki su vjernici pitali hoće li se hodočastiti i nagodinu. I tako je Velikogoričko zahvalno hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj postalo tradicionalno.
Tekst i foto: Snježana Kirinić Grubić
Izvor: Zagrebačka nadbiskupija
