U utorak 11. srpnja, o slavlju blagdana sv. Benedikta, u crkvi Kraljice sv. Krunice u Zagrebu, na ruke provincijala fr. Slavka Sliškovića, četvorica dominikanaca položila su svoje redovničke zavjete. Fr. Mislav Peček položio je doživotne, a fr. Karlo Luka Kvesić, fr. Mislav Matijašić i fr. Kristijan Zelić obnovili su zavjete na godinu dana.
Osim članova samostanske zajednice Kraljice sv. Krunice u liturgijskom slavlju sudjelovala su braća iz drugih samostana, sestre dominikanke na čelu s Vrhovnom poglavaricom s. Jakom Vuco, članovi dominikanskih laičkih bratstava, rodbina i prijatelji zavjetovanika i župljani ove zagrebačka župe.
U prigodnoj propovijedi Provincijal je najprije podsjetio kako slavimo blagdan sv. Benedikta, zaštitnika Europe, koji je prema riječima pape Pavla VI. bio „glasnik mira i utemeljitelj monaškoga života na Zapadu“ te da su „on i njegovi sinovi križem, knjigom i plugom donijeli kršćanski napredak“ europskim narodima.
Zatim se osvrnuo na simboliku križa, knjige i pluga i pouku koju nam pružaju. Tek vjera u križ koji je jači od svakoga zla pa i smrti daje snagu redovniku da prikaže svoj život Bogu. Bez te bi vjere, Pavlovski govoreći, bili najjadniji od svih ljudi s neuspješnim životom na ovome svijetu i bez perspektive vječnosti. Knjiga je simbol učenja i znanja, bez kojih se rađaju strahovi, predrasude i neprijateljstva, a na području vjere praznovjerje. Plug je znak nastojanja da se s Bogom surađuje u njegovom stvarateljskom naumu i zemlja učini mjestom korisnim i ugodnim za življenje te ukaže na dostojanstvo rada i radnika. Ovi znakovi sažeti su u benediktinskom geslu „Moli i radi“.
Osvrćući se na prvo liturgijsko čitanje koje govori o potrebi traženja mudrosti, u smislu ispravnog načina življenja koje čovjeka čini zadovoljnim na zemlji i vodi vječnoj sreći, fr. Slavko je zavjetovanicima preporučio da na primjeru sv. Benedikta otkriju pomoć za mudro dominikansko življenje.
Benediktinsko geslo „Moli i radi“ povezao je s dominikanskim „Contemplata aliis tradere“ u smislu da iz molitve izlazi i dominikanski „rad“ propovijedanja, naglašavajući kako se ne može propovijedati ono što se prije ne proživi i u srcu doživi. Također je podsjetio kako za benediktince liturgija nije samo privremeni sastanak, nego središte života. Slično propisuju i dominikanske Konstitucije, ali i primjer sv. Dominika koji je mogao govoriti o Bogu, jer je prije toga govorio s Bogom. Posebice je naglasio da dominikancima knjiga ne bi smjela biti strana jer je potrebno znati kako bi se moglo propovijedati. Tako studij postaje naš plug kojim oremo na „njivi Gospodnjoj“.
Provincijal je obraćajući se direktno zavjetovanicima podsjetio kako su oni već iskusili da oblačenjem habita i polaganjem zavjeta ne prestaju kušnje i napasti. Ukazao je i na one koje je prolazio sv. Benedikt, a urodile se odmjerenom i uravnoteženom duhovnošću koja je donosila osobni mir i sklad u zajednicu. Stoga se Benedikta naziva „navjestiteljem mira“. U tom duhu je zaključio: „Svjesno i slobodno ste odlučili slijediti Krista polažući zavjete u našem Redu. Ja vam mogu obećati našu bratsku potporu i zajedništvo. Njihovo vjerno življenje donijet će vam osobni mir i radost, a u zajednici sklad i uravnoteženost. No, najvažnije, najljepše i najdragocjenije je ono što obećava Gospodin u današnjem evanđelju: 'I tko god ostavi kuće, ili braću ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti'“.
Izvor: dominikanci.hr
