Na blagdan Sv. Ćirila i Metoda, slavenskih apostola, 5. srpnja 2023. požeški biskup Antun Škvorčević, predvodio je u požeškoj Katedrali euharistijsko slavlje prigodom 26. obljetnice utemeljenja Požeške biskupije i njegova imenovanja za njezina prvog biskupa. Koncelebrirali su kanonici Stolnog kaptola i svećenici Požeškog dekanata, te župnici pet župa koje ove godine slave dvadesetu obljetnicu svog osnutka: Ivica Šoh, župnik Župe Sv. Leopolda Mandića u Virovitici, Josip Homjak, župnik Župe Bl. Alojzija Stepinca u Virovitici; Krunoslav Juraković, župnik Župe Bl. Alojzija Stepinca u Novskoj; Nikola Jušić, župnik Župe Bl. Ivana Merza u Slatini; i Žarko Turuk, župnik Župe Sv. Antuna Padovanskog u Daruvaru. Uz vjernike grada Požege na slavlju su sudjelovali i predstavnici spomenutih župa, kao i skupina vjeroučitelja koji su toga dana završili duhovne vježbe u Velikoj, sestre redovnice, a od predstavnika javnih dužnosnika Željko Glavić, požeški gradonačelnik te Ferdinand Troha, zamjenik požeško-slavonske županice. Pozdravljajući nazočne sudionike slavlja, biskup je podsjetio da je na današnji dan prije dvadeset i šest godina, 5. srpnja 1997. godine sv. Ivan Pavao II. utemeljio Požešku biskupiju, ali da su u okviru teritorijalnog preustroja mlade mjesne Crkve na današnji dan prije dvadeset godina osnovane dvije nove župe u Virovitici, a nešto ranije iste 2003. godine osnovane su nove župe u Daruvaru, Novskoj i Slatini. Kazao je da smo se – unatoč početku ljeta i godišnjim odmorima – predstavnički okupili u našoj Katedrali kako bi se prisjetili tih događaja, Bogu za njih zahvalili i zamolili ga da uvijek ostanemo vrijedni njegovih darova i njegovi vjerni poslanici u ovom dijelu naše hrvatske domovine. Potom je vjeroučitelj Miroslav Peroutka ispred uskrsne svijeće i biskupijskog barjaka pročitao ulomak iz Apostolskog pisma „Praeclarum evangelizationis opus“ o utemeljenju Požeške biskupije a Miroslav Paulić, profesor hrvatskog jezika i književnosti u Katoličkoj gimnaziji u Požegi pročitao je ulomak iz Apostolskog pisma „Ad unum corpus“ o imenovanju Antuna Škvorčevića za njezina prvog biskupa. Zatim su predstavnici pet spomenutih župa ispred nositelja njihovih barjaka pročitali ulomke iz dekreta o osnutku njihovih župa, a sudionici slavlja su odgovarali pjevajući biskupijsko geslo „Krist danas i uvijeke!“. Biskup ih je potom podsjetio da su po svojim prije dvadeset godina osnovanim župama ugrađeni u zajedništvo opće Crkve, ali po pripadnosti svojoj mjesnoj Crkvi, Požeškoj biskupiji. Čestitao im je na čelu s njihovim župnicima dvadesetu godišnjicu utemeljenja župa, pozvavši ih da ovu čestitku prenesu svim župljanima spomenutih župa, uz pozdrav u Isusu Kristu, koji je naša snaga danas i uvijeke. Svim pak nazočnim vjernicima u Katedrali čestitao je dvadeset i šestu obljetnicu utemeljenja Požeške biskupije. Rekao je da njezino služenje povjerava Isusu Kristu, zagovoru njezina zaštitnika sv. Lovre, njezina utemeljitelja sv. Ivana Pavlu II. te sv. Ćirila i Metoda, čiji blagdan danas slavimo.
U homiliji biskup je podsjetio na trenutnu nestašicu radnikâ u Hrvatskoj, osobito u uslužnim djelatnostima povezanima s turizmom, u graditeljstvu i u nekim drugim gospodarskim granama, te na nastojanja poduzetnika i državnih vlasti da pronađu rješenje dovođenjem radne snage iz inozemstva. Primijetio je pritom kako je pomalo paradoksalna situacija, da smo donedavno u Hrvatskoj imali problem nezaposlenosti i viška radne snage a sada manjak. Povezujući to stanje s Isusovim riječima iz naviještena evanđeoskog ulomka da je žetva velika a radnika malo, pozivajući nas da molimo Gospodara žetve neka radnike pošalje u svoju žetvu, upitao je sudionike slavlja kakve to radnike Isus traži. Ispričao je anegdotu iz života pape Ivana XXIII. Kad su ga novinari jednom upitali koliko ima radnika u Vatikanu, on je odgovorio „pola“, želeći pritom na pomalo šaljiv način reći kako tek jedna polovica od ukupnog broja zaposlenika ozbiljno radi. Ustvrdivši da su sveta braća Ćiril i Metod, primjer radnika kakve je Isus želio i za kakve nas potiče da molimo, prikazao je u kratkim crtama njihov život i apostolsko djelovanje.
Rođeni su u 9. stoljeću u grčkom gradu Solunu, a u Carigradu završili škole na najvišim učilištima onoga vremena. Osjetili su se pokrenutima iznutra na ono poslanje za koje je Isus Krist u vrijeme svoga zemaljskog djelovanja pred sobom slao sedamdeset i dvojicu svojih učenike, dva po dva, kako nam tumači današnje evanđelje, da pođu naviještati njegovo Evanđelje, ne samo svojim sunarodnjacima u rodnoj Grčkoj, nego i slavenskim narodima. Stigli su tako u Moravsku, pokrajinu u današnjoj Češkoj i počeli naviještati Evanđelje tamošnjim žiteljima. Da bi to što uspješnije mogli ostvarivati smislili su i alfabet i providjeli im liturgijske knjige na njihovu slavenskom jeziku. To njihovo evangelizacijsko djelo nije se svidjelo nekim ondašnjim moćnicima, koji su ih iz tko zna kojih sve razloga počeli progoniti i lažno optuživati za krivovjerje. Tako se i na njima ostvarila Isusova riječ upućena učenicima u današnjem evanđelju, da ih šalje kao „ovce među vukove“. Želeći se opravdati od lažnih optužbi, njih dvojica odlaze u Rim. Ondje ih je sa svim poštovanjem i počastima primio papa Hadrijan II., koji je, nakon što je pomno saslušao što to oni rade među slavenskim narodima, uvidio da provode djelo na koje je Isus Krist pozvao svoje učenike, i da ih na to nije pokrenula nikakva zemaljska politika ili interes, nego snaga onoga Isusova „Idite!“, upućena učenicima. Za vrijeme njihova boravka u Rimu Konstantin, monaškim imenom Ćiril umro je i bio pokopan u rimskoj bazilici sv. Klementa, gdje je njegov grob postao okupljalištem hodočasnika, napose iz slavenskih zemalja sve do danas. Njegov pak brat Metod, zaređen za biskupa vratio se u Moravsku i Panoniju, za čije će stanovnike kao njihov metropolit voditi pastirsku brigu do svoje smrti. Određena tradicija smatra se da je bio i metropolit u Sirmiumu, današnjoj Srijemskoj Mitrovici. U svakom slučaju, Isusovo je djelo u ovoj svetoj braći progovorilo posebnom snagom i duboko se ukorijenilo među slavenskim narodima. Njihovi učenici, bježeći od progona u Moravskoj, dospjet će u Bugarsku i odande širiti evanđelje slavenskim pismom i liturgijskim knjigama i u Kijevskom kraju i Rusiji, dospjet će do svih slavenskih naroda bizantske tradicije.
I mi Hrvati na svoj smo način njihovi baštinici po glagoljici, i mnogočemu drugome. Nije stoga slučajno da je Ivan Pavao II. u svom Apostolskom pismu o utemeljenju Požeške biskupije napisao da se „preslavno djelo evangelizacije“, koje su izvršili sveta braća Ćiril i Metod, treba nastaviti novom snagom, naznačivši time glavni razlog zašto, služeći se svojom apostolskom vlašću utemeljuje Požešku biskupiju, ustvrdio je biskup Antun.
Produbljujući govor o radnicima kakve Isus treba na njivi svoje Crkve, biskup se poslužio riječima pape Benedikta XVI. da se Evanđelje i Crkva Isusova ne šire propagandom, nego privlačnošću. Ustvrdivši da su sveta braća Ćiril i Metod evanđeosku poruku, Isusa Krista učinili privlačnim slavenskim narodima, postavio je sudionicima slavlja izazovno pitanje ima li u Požeškoj biskupiji takvih evangelizatora, koji svojim sabranim srcem, svojom budnom vjerom i silnim predanjem omogućuju Isusu Kristu da on i danas po njima bude privlačan ljudima, te se opredijele živjeti po njegovu Evanđelju.
Izrazivši radost što su među sudionicima ovog slavlja u Katedrali i predstavnici vjeroučitelja koji djeluju na području Požeške biskupije i koji su upravo završili svoje duhovne vježbe, jer se oni svojim vjeroučiteljskim poslanjem na poseban način pridružuju „preslavnom djelu evangelizacije“, biskup ih je potaknuo da se svojim životom trude učiniti Isusa Krista privlačnim mladim ljudima u školama i na drugim mjestima svoga djelovanja. Još je rekao da se spomenuto poslanje da Isusa Krista učine ljudima privlačnim po svjedočanstvu svoga života ne svodi isključivo na svećenike, redovnike, redovnice i vjeroučitelje, nego da ono, kako nas uči Drugi vatikanski sabor, pripada po sakramentu svetog krštenja svakom vjerniku, članu Isusove Crkve. Naime, po krštenju svaki je čovjek „pokristovljen“, sav prožet Kristom, odjenuo je Krista, te je sasvim prirodno da Krista svima oko sebe otkriva, a ne skriva, ustvrdio je biskup. Predstavnike pet spomenutih župa pozvao je da prigodom župne obljetnice provjere jesu li im njihove nove župe pomogle da ih Isus Krist svojom ljubavlju tako zahvati i obuzme, da on po njima, po svjedočanstvu njihova života bude prepoznatljiv svima oko njih, pa da naša lijepa Hrvatska po njihovu opredjeljenju za Krista bude i ljepša i bolja. Sve sudionike slavlja pozvao je da zamole sv. braću Ćirila i Metoda, kao i svete zaštitnike naše Biskupije i njihovih župa, da im svojim zagovorom pomognu živjeti ono što svojim biskupijskim geslom ispovijedaju: „Krist danas i uvijeke“ naša nada i smisao postojanja te da Pobjedniku nad smrću ostanu vjerni sada i uvijeke.
Pri svršetku svete pričesti svi su sudionici, predvođeni biskupom, izmolili molitvu za Požešku biskupiju. Potom je generalni vikar Želimir Žuljević u svoje ime i u ime nazočnih svećenika i vjernika biskupu Antunu čestitao obljetnicu utemeljenja Požeške biskupije i njegova imenovanja za njezina prvog biskupa. Biskup je odgovorio kako najviše trebamo molitve jednih za druge, te je zahvalio nazočnim vjernicima što su u ovom slavlju upravo to učinili, pa je ono radi toga bilo duboko i snažno, jer je u njima progovorila njihova vjernička duša koja moli, hvali Boga, pjeva mu i zahvaljuje. Zahvalu za sudjelovanje na ovom slavlju napose je uputio predstavnicima iz pet spomenutih župa, koji su time znakovito očitovali kako župa nije neko privatno samodostatno društvo ili organizacija, nego je ugrađena u mjesnu Crkvu po kojoj pripada jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi na čelu s Petrovim nasljednikom, živom Isusovu organizmu. Osobitu zahvalnost izrekao je vjeroučiteljima i fra Domagoju Runji iz Splita, koji im je predvodio duhovne vježbe u Velikoj. Zahvalio je bogoslovima, kolegijašima, ministrantima i pjevačima, požeškom gradonačelniku i suradnicima, zamjeniku požeško-slavonske županice. Izrazio je uvjerenje da su vrućinu, koju su tijekom slavlja podnosili, prinijeli Bogu za žrtvu, te da s ovog slavlja odlaze ispunjeni Božjim darom u svojim dušama. Ne njih i na sve vjernike u Požeškoj biskupiji zazvao je Božji blagoslov. Nakon toga biskup je sa svećenicima sišao u kriptu Katedrale uz pjevanje pjesme “Otvorite vrata Kristu“ i ondje u kapeli sv. Ivana Pavla II., utemeljitelja Požeške biskupije predvodio molitvu njemu u čast, koju su svi zaključili pjevanim poklikom „Sveti, Ivane Pavle, moli za nas!“.
Izvor: Požeška biskupija
