IMG 1412


Posljednjeg dana Godišnjeg susreta misionara i misionarki te nacionalnih i dijecezanskih ravnatelja Papinskih misijskih djela, koji se je ove godine održao na području Porečke i Pulske biskupije od 1. do 5. srpnja, sudionici su hodočastili putevima bl. Miroslava Bulešića, posjetili su mjesta koja su obilježila njegov život.

Hodočašće su započeli u Svetvničentu, u župnoj crkvi Naviještenja Marijina, u kojoj se u oltaru nalaze kosti bl. Bulešića, te gdje je on primio sveti red i slavio svoju mladu misu.

Prije mise, domaći župnik, vlč. Darko Zgrablić, kratko je misionare upoznao sa životom i mučeništvom bl. Miroslava Bulešića, ali uopće i s istarskim tlom koje je natopljeno krvlju od prvih mučenika, od sv. Maura, kroz cijelu povijest do poratnih godina.

Izrazio je radost prisustva misionara i misionarki, koje je nazvao najvećim svjedocima vjere.

Posvijestio je, kako ni sveci, ni mučenici ne nastaju u trenutku smrti. Svetac se rađa kroz život i za Krista može dati život onaj koji je za njega živio. Podsjetio je na posljednje Bulešićeve riječi “Isuse, primi dušu moju”, te nastavio “to može reći samo onaj koji je to živio, koji se predao u Kristove ruke svaki dan.”

Župnik je također naveo kako je u vrijeme poraća ubijeno 434 svećenika i to iz mržnje. “Mržnja je velika zvijer koja guta sve pred sobom, a najviše bode u oči svjetlost, oni koji najviše sjaje, koji su najviše Kristovi. Tako je i Bulešić za svoje samo četiri godine svećeništva silno zasjao. Zato smo danas ovdje da se napojimo tim mladim primjerom svećenika koji je živio u teška vremena, kada je izgledalo da je sve izgubljeno. Kada je izgledalo da je bezbožni sistem uzeo maha do kraja, mladi svećenik ostaje Kristov. Bio je spreman podijeliti sakramente svakome tko traži Krista, bez obzira na bilo kakvu pripadnost. To je divan primjer mladog svećenika koji gleda ono najvažnije – da je netko Božje dijete.”

Posvijestio je, kako i misionari ostavljaju svoj narod, svoj kraj i kreću za onim najvažnijim: svjedočiti Krista. “Lijepo je kao kršćanin, svećenik, redovnik, redovnica doći u neki kraj i biti kod kuće, jer u svakoj našoj crkvi mi smo kod kuće: dolazimo među braću.”

Govoreći o Bulešićevu životu, župnik je naglasio, kako je Marija obilježila njegov život, od rođenja na blagdan Gospe Fatimske. Bio joj je pobožan, a i u trenutku smrti krunica je bila uz njega. Stalno je obnavljao posvetu Djevici Mariji, i stalno je iznova ponavljao predanje u Marijine ruke.

Nadalje je istaknuo, kako je u toj župnoj crkvi posvećenoj Mariji Bulešić zaređen za svećenika, tu je slavio i mladu misu.

„Nema sveca bez Marije, nema sveca bez euharistije, nema sveca bez sakramenata, nema sveca bez Svetoga pisma. Miroslav se čvrsto držao svega toga, bio je spreman izgubiti i život, ali se Boga neće i ne želi odreći“, naglasio je župnik, te podsjetio na mladomisničko geslo koje je Bulešić živio “Dođi kraljevstvo Tvoje i budi volja Tvoja”.

„Predivno je promatrati mladog svećenika koji to predanje živi snažno, potpuno Kristov. Taj mladi život želi nas sve oduševiti, bili svećenici, redovnici, redovnice, laici da razgorimo svoju ljubav za izvorom za kojim smo pošli. Miroslav to nikad nije zaboravio“, rekao je župnik, te nastavio “zanimljivo, da se njegov već četvrti grob, nalazi u oltaru župne crkve. Crkve je oduvijek slavila euharistiju, okupljala se oko grobova mučenika. Predivna je poveznica: onaj čije su kosti u ovom oltaru dao je život za Onoga koji će doći na oltar. I obrnuto, Onaj koji dolazi na oltar dao je život za onoga čije su kosti u oltaru. Samo u toj uzajamnoj povezanosti i predanju možemo ostvariti svoj poziv, nadahnuto je istaknuo župnik.

Nadalje se osvrnuo na Bulešićevu oporuku, poglavito duhovnu, te naglasio, da svaki svećenik, redovnik, redovnica iza sebe ostavljaju duhovno bogatstvo. “U njegovoj duhovnoj oporuci nalazimo njegovu rečenicu o opraštanju ‘svima unaprijed opraštam, i onima koji će me možda jednog dana ubiti, a ‘moja osveta je oprost.’ To je kršćanski trag, trag Isusa na križu, trag sv. Stjepana, trag bl. Miroslava, to je trag onih koji su Kristovi, to je trag prepoznavanja: jesmo li ili nismo.”

Neka i sveta misa bude molitva da zagovara vas i vaše misionarsko poslanje da poput njega svi budemo autentični, da budemo dosljedni najprije živjeti evanđelje, a onda naviještati i propovijedati, rekao je župnik, te zaključio “divno je promatrati svece, ne samo da molimo njihov zagovor, već i da od njih učimo, da budemo svjedoci, da i naši živote govore kao što je govorio taj mladi život. Neka on, sa svim svetim mučenicima zagovara naš narod i sve svjedoke i vjesnike evanđelje”, zaključio je vlč. Zgrablić.

Mons. Petanjak: „kad se želiš nekome osvetiti, onda oprosti“

Uvodeći u misno slavlje krčki biskup Ivica Petanjak je posvijetio važnost mjesta gdje se nalaze zemni ostaci b. Miroslava Bulešića.

Podsjetio je na blaženikove riječi “Moja osveta je oprost”, te rekao “dovoljno je samo tu njegovu rečenicu ponijeti u svoj život. Jer, kad se želiš nekome osvetiti, onda oprosti. To ljudi često puta ne razumiju. Oprosti treba ne radi onoga koji te uvrijedio, već treba oprostiti radi sebe, da imaš mir. Dok god mu ne oprostiš on s tobom živi. Kud god ideš on te progoni. Onog trenutka kad mu oprostiš od tebe odlazi.”

Naglasio je, kako je u tim riječima sažeta duboka baština koju je bl. Miroslav Bulešić shvatio u svojoj mladosti. Možda to i Gospodin čini svaki puta s nama, a mi možda nismo toga svjesni.

Prigodnu homiliju izrekao je biskup domaćin mons. Ivan Štironja. Nakon zahvale vlč. Zgrabliću na uvodnom izlaganju u misno slavlje, osvrnuo se na svoj prvi posjet jednom mjestu gdje je Bulešić, poznato je, dao jedno veliko svjedočanstvo svoje gorljivosti i postojanosti u vjeri.

„Kao novi biskup Poreča i Pule, prvu krizmu sam imao u Buzetu gdje je u pratnji krizmatelja bio upravo blaženi Miroslav. I tu je on zapravo pokazao svoju ljubav prema euharistiji, prema Euharistijskom Isusu, stavši pred tabernakul s riječima ‘Samo preko mene mrtva dalje!’, onda su mu rekli upravo tu u Buzetu dan prije smrti, znači 23. kolovoza 1947. ‘A nismo znali da si takav, upamtit ćeš ovo.’ I zaista sutra, jer su došli spriječiti krizmu i u Lanišću, ubili su ga. Evo, ova jedna mala veza s mojom prvom krizmom upravo u župi gdje je zapravo blaženi Miroslav , da tako kažem, „zaslužio smrt“.

Mons. Štironja: “Bl. Bulešića vidim kao svećenika euharistijske žrtve, euharistijske ljubavi”

„Vidim ga kao svećenika euharistijske žrtve, euharistijske ljubavi, što je pokazivao i kroz svoj život ljubeći euharistiju i davši se konačno potpuno Isusu. Ovo evanđelje koje smo upravo čuli govori o umnažanju kruha. Čudesni je to događaj koji možemo promatrati na više načina kao čudesno djelo u korist izgladnjela mnoštva, kao čudesni znak koji upućuje na Presvetu euharistiju i čudesni poziv na vjeru u proroka koji ima doći na svijet“, rekao je biskup.

Biskup se nadalje osvrnuo na evanđeoski ulomak. „Zanimljiva su dvojica učenika: Filip koji ne gaji puno nade da se mnoštvu može pomoći, sveti Ivan napominje da ga Isus želi iskušati. Očito Isus dobro znade kakav je Filip bio jučer i kakvoga ga želi vidjeti danas i sutra. Andrija čini ono što može, a ostalo prepušta Isusu. Ne razmišlja puno. Dovodi dječaka i bez puno riječi rješava problem onako kako najbolje on može i umije. Vrlo je zanimljiv nepoznati dječak. On ne traži pozornost, ne traži da mu se kaže ime. Ne pita što će jesti, on i njegova obitelj, jer su na hodočašću. Jednostavno daje ono što ima, nema puno, ali sve što ima stavlja na raspolaganje Učitelju. Kao da je svjestan velike istine da ono što ima nije njegovo nego Božje. Krist je mogao učiniti, to dobro znademo, čudo bez Filipa i Andrije bez dječaka bez kruha i ribe. No, želio je nešto drugo, nešto više, nešto važnije, želio je čovjeka, njegovo srce. Želio je toga čovjeka aktivirati i reći mu da nije dovoljno prepoznati Mesiju, nego mu se treba staviti na raspolaganje. Prema obećanom proroku treba učiniti korak. Obaviti svoj vlastiti dio posla. Bog je učinio korak prema čovjeku, ali i čovjek treba učiniti svoj korak. Znademo dobro, Krist ne traži puno, ne pita što imamo koliko imamo, važno je da ono što imamo stavljamo na raspolaganje i tako učinimo svoj vlastiti korak prema njemu. Isus će učiniti čudo s nama i u nama. Ako u njegove ruke stavimo sebe i ono što imamo. Zapravo, ono što nam je on dao. Dakle, ne radi se dati, nego samo uzvratiti ono što smo dobili. Može nam biti žao samo što nemamo više za donijeti ako Isusa volimo, ali to malo što imamo, ne smije biti razlog da mu ne dođemo. Isus jednostavno želi vidjeti što to ima u mojoj i tvojoj torbi, što bi se moglo preobraziti i učiniti materijalom čudesne okrijepe za zajednicu, za mnoštvo“, rekao je biskup.

„Kod tolikog mnoštva našlo se svega pet ječmenih kruhova i dvije ribice“, podsjetio je propovjednik. „Bezimeni mladić, kako rekoh, sve daje. Nije važno tko je dao, nego je važno da se s ljubavi sve stavi na raspolaganje. 5 ječmeni kruhova možemo točno vidjeti u tim kruhovima svoje ruke i svoje noge, oči, uši, usta, eto 5 kruhova, sve i dvije ribice, srce i pamet. Kad se daruje sve, tada čovjek postaje koristan za zajednicu, postaje duša zajednice. Isus ne pita je li prvoklasni kruh, nego ‘hoćeš li dati taj koji imaš?’. Isus ne traži neke vanzemaljske sposobnosti. Upotrijebiti one koje nam je on dao. Isus ne pita jeli prvoklasno, nego jesi li stavio na raspolaganje. Nije važno koliko smo komplicirani ili jednostavni, sakati, gluhi, slijepi mucavi. No, važno je stavljamo li sve na raspolaganje i to srcem i dušom, sve staviti na raspolaganje Isusu i zajednici. Koji puta se sigurno u našem životu, zbog krhkosti, javi problem da bez poteškoće sve darujemo Isusu, ali kada je u pitanju konkretni čovjek, onda se javi neka zadrška. Uvijek je to onaj grješni dio, netrpeljivost, ne daj Bože, koji puta možda nešto i jače“.

„Predavanjem svega u Kristove ruke nastaje preobrazba“, rekao je biskup obraćajući se okupljenim misionarima i ostalima. „Isus nije tražio tonu brašna, nego pregršt koji je ostao. Da se mnoštvo zajednica nahrani, potrebno je samo malo spremne žrtve, ljubavi, predanosti i odricanja. Da bi Isus izrekao zahvalnicu, blagoslovio i čudesno preobrazio, doneseni dar mora biti samo potpuno s ljubavlju, darovan i predan. To je uvjet. Isus blagoslivlja i lomi, a učenici dijele, poslužuju. Isus djeluje, očito, pomoću suradnika. Apostoli su spremni na suradnju u svojim okvirima i svojim razmišljanjima. Koji puta skučeni, egoisti, ali spremni postupiti onako kako Isus kaže. Na kraju prikupljaju preostale ulomke i to, kako kaže sveti Ivan, 12 punih košara. Dvanaestorica apostola su primila košare i nastavit će dalje to djelo. Gospodnji stol se ne zatvara, on će nastaviti hraniti narod Božji i pozivati ga za stol Gospodnji. Uz to, ono što Krist blagoslovi ne smije i ne može propasti. To ima trajnu vrijednost, to se ne baca. To se ne gasi i tu se brani upravo onako kako ga je branio sam blaženik. Što Krist dijeli, to se sa strahopoštovanjem čuva i dalje prosljeđuje. Tako se nastavlja njegovo čudesno djelo. To je ono što vi, dragi misionari, osobito svećenici, činite. Pošli ste s one strane mora, s one strane oceana, s one strane brda i dolina i upravo činite ono što je Isus činio. Samo vam možemo poželjeti da nikada ne ponestane žara i ljubavi prema euharistiji u vašim srcima i da ne ponestane kruha života kojega ćete i kojega rado dijelite.“

Nastavio je osvrnuvši se na važnost suradnje svih članova Crkve. „Isus i Crkva i danas trebaju Andrija i Filipa. Trebaju dječaka i djevojčica, redovnika, redovnica, svećenika, vrijednih odanih laika. On treba ljude koji su spremni biti u službi. Andrija, koji oduševljeno i spremno dovodi k Isusu, kao i Filipa koji računaju mjere, kalkuliraju, i jednih i drugih Crkva treba. Važno je da su spremni surađivati s Isusom i Crkvom. No, isto tako je prijeko potrebna suradnja između Andrija i Filipa. Nema ništa gore kao kad se dijelimo na mi i oni. Bez obzira po kojoj liniji. Nije važno koji posao radimo, nego je važno da ga radimo radosno, ‘jer Bog voli radosna darovatelja’. Ovdje posebno mislim na nas koji smo ovdje i naše misionare koji su tamo. Mi tu živimo, a oni tamo. Ali, trebali bi biti jedno i ne bismo trebali biti „mi i oni“, nego mi – svi zajedno – s Isusom. Crkva treba neznatnih, jednostavnih, poniznih i darežljivih svjedoka vjere koji su spremni dati sve, koji više razmišljaju o potrebama drugih nego o svojim vlastitim potrebama, koji stavljaju na raspolaganje sve što imaju bez kalkuliranja koliko će dobiti. Da, evo, to je to ‘mi’ – biti jedno srce, jedna duša s našim misionarima – traži se na poseban način od vas, dragi ravnatelji papinskih misijskih djela, dragi prijatelji misija.“

„Sve što imate stavili ste Isusu na raspolaganje“, rekao je obraćajući se misionarima. „Vaše torbe su uvijek otvorene za Isusa koji je siromašan, gladan i žedan, bos, gol, za Isusa beskućnika, prognanika, migranata. Vaše su oči uvijek uprte u Isusa koji je žedan, u Isusa koji kaže ‘Dajte im vi jesti.’ Molit ćemo za vas, a vi molite za nas. Molimo jedni za druge da sačuvamo žar i ljubav služenja na Isusov način. Budimo i ostanimo povezani u molitvi i žrtvi.“

„Papa Pavao VI. u svom Apostolskom nagovoru Evangelii Nuntinadi, Naviještanje Evanđelja, ovako kaže, i to je posljednja točka, pred zaključak toga dokumenta“, podsjetio je biskup pred kraj homilije. „’Čuvajmo slatku i okrepljujuću radost naviještanja. Pa i onda kada treba sijati u suzama. Nek to bude i kod nas, kao i kod Ivana Krstitelja kod Petra i Pavla, kod drugih apostola, kod mnoštva divnih blagovjesnika tijekom crkvene povijesti, nutarnji zanos koji nitko i ništa ne može ugušiti. Neka to bude i velika radost naših darovanih života. I neka svijet našega vremena koji traži, sad u tjeskobi, sad u nadi, uzmogne primiti Radosnu vijest ne od tužnih i malodušnih, nestrpljivih i tjeskobnih navjestitelja, nego od službenika evanđelja čiji život ižaruje žarom, žarom kojih su prvi u sebi primili Kristovu radost i koji dragovoljno na kocku stavljaju svoj život da bi Kraljevstvo bilo naviješteno i da bi se Crkva zasadila usred svijeta.“

„Dragi misionari, misionarke, dragi prijatelji, misija, ma gdje se nalazili, hvala vam za radosno darivanje. Neka Marija, Majka Crkve, sve nas zagovara, a blaženi Miroslav Bulešić, mladi misionar Istre, koji je iz ljubavi prema Isusu darovao sve, pa i vlastiti život, darovao sebe i svoju torbu, neka nam bude zagovornikom“, zaključio je mons. Štironja.

Nakon popričesne molitve, svi su zajedno predvođeni domaćim župnikom izmolili zagovornu molitvu bl. Miroslavu.

Biskup Štironja je pozvao misionare i misionarke da u molitvu uključe i svoje nakane, kao i molitvu za proglašenje svetim bl. Miroslava, jer se očekuje čudo kako bi se postupak mogao nastaviti. Također je pozvao na molitvu i za brojne pokojne misionare, da nam Gospodin da znak da među njima vidimo nekoga koga ćemo isto možda nekada imati na oltaru, jer takvih zasigurno ima među misionarima. U tom je kontekstu biskup Štironja podsjetio kako u posljednje vrijeme imamo dvoje ubijenih misionara iz hrvatskog naroda, fra Vjeko Ćurić i s. Lukrecija Mamić.

Biskup je važnim naglasio činjenicu, kako misionari kad čuju da je netko ubijen, ne vraćaju se u domovinu, već ostaju tamo gdje ih je Isus, odnosno Crkva poslala. “Molimo hrabrost da u svojoj svakodnevnici to uspijemo”.

Predvoditelj misnoga slavlja je okupljene blagoslovio s relikvijom blaženika, a nakon mise su svi u ophodu prošli iza oltara gdje je čuva okrvavljeni talar mučenika, te jastuk i komad zidne žbuke s njegovom krvlju.

Posjet Pazinu i Lanišću

Nakon mise te potom kratke okrijepe u povijesnom kaštelu Grimani Morosini u Svetvinčentu hodočasnici su nastavili put Pazina. Ondje su posjetili Pazinski kolegij, gdje je bl. Bulešić vršio službu podravnatelja u vrijeme kad je podnio mučeništvo.

Posljednja točka hodočašća bilo je Lanišće, mjesto mučeništva bl. Miroslava, gdje ih je kao domaćin dočekao župnik, vlč. Josip Mašina te im je vrlo nadahnuto približio povijesni i društveni kontekst vremena kada se je odvila „krvava krizma“. On im je, osim župne crkve sv. Kancija, Kancijana i Kancijanile, pokazao i veoma zanimljivo približio sadržaj spomen zbirke koja se nalazi u župnoj kući, mjestu mučeništva.

Hodočasnici su se nakon Lanišća vratili u Pulu, gdje su bili smještenu u Biskupijskom misijskom sjemeništu Redemptoris Mater.

Navečer je prigodnim završnim zahvalama zaključen taj 33. Godišnji susret hrvatskih misionara i misionarki te nacionalnih i dijecezanskih ravnatelja Papinskih misijskih djela.

Txt i foto: G. Krizman

Izvor: Porečka i Pulska biskupija

Radio Marija

04:30 Nadom nošeni - tema: Otpornost, mladi i programi mentalnog zdravlja; gošće: Marija Pongrac, magistra socijalne pedagogije, edukantica logoterapije i dr. sc. Mirta Vranko, magistra socijalne pedagogije, psihoterapeut; ur. i vod.: Krešimir Lovrić, dr. med.
05:15 Glazba
05:30 Upoznajmo Bibliju
05:40 Glazba

FREKVENCIJE

Zagreb: 96,4 MHz i 106,8 MHz

Virovitica: 88,3 MHz

Split: 97,2 MHz

Vinkovci - Vukovar: 91,6 MHz

Opatija - Rijeka: 88,8 MHz

Varaždin - Čakovec: 96,5 MHz

Satelit: EUTELSAT 16E, 11595 MHz

Za slušatelje u SAD-u 1.712.832.8487

Duhovni kutak

Velika devetnica u čast sluge Božjega o. Ante Gabrića u svibnju - IX. dan

VELIKA DEVETNICA SLUGI BOŽJEM OCU ANTI GABRIĆU »OD ZEMALJSKOGA DO NEBESKOG ROĐENDANA« Četvrta devetnica od 20. do 28. svibnja 2024. 9. DAN BORBA S...

Opširnije...

Molitvene nakane

„Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama“ (1 Sol 1,2). Svakog dana uključujemo vaše nakane u molitvu krunice koju zajedno molimo svakim danom u 15:15. Svoje nakane i želje možete nam poslati ovdje.

world-family.png

Svibanj 2024
P U S Č P S N
1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31

FG-TAB.png

Logo

UDRUGA RADIO MARIJA

Kameniti stol 11

10000 Zagreb Croatia

Ured: +385 1 23 27 100

Program: +385 1 23 27 777; 099 502 00 52

Redakcija: +385 1 2327000

E-pošta: info@radiomarija.hr

Copyright © Radio Marija 1997-2023

Design and development

Radio Marija

Udruga Radio Marija neprofitna je, nevladina i nepolitička građanska udruga, osnovana u Hrvatskoj godine 1995. Prvi inicijativni odbor nastao je u krilu Pokreta krunice za obraćenje i mir, a uoči osnutka uspostavljena je i suradnja s Radio Marijom iz Italije. Ideja i prvo ostvarenje Radio Marije počinje 1983. u župi Erba na sjeveru Italije. Radio Marija se postupno širi i uskoro obuhvaća cijeli talijanski nacionalni prostor.

Nakon toga osnivaju se i uspostavljaju udruge i radijske postaje s imenom Radio Marija u četrdesetak zemalja, počevši od Europe, obiju Amerika, Afrike, pa sve do Filipina na drugome kraju azijskoga kontinenta. Sve su nacionalne udruge utemeljene autonomno u svojim zemljama, a međusobna se povezanost ostvaruje preko zajedničke krovne udruge pod imenom Svjetska obitelj Radio Marije (World family of Radio Maria). WFRM utemeljilo je sedam članica, među kojima je i hrvatska Udruga Radio Marija.