U okviru 33. susreta misionara hrvatskog govornog područja, kojem je ove godine domaćin Porečka i pulska biskupija, u nedjelju 2. srpnja misionari su gostovali u pojedinim istarskim župama.
U župi sv. Ivana Krstitelja u Puli misu je u zajedništvu s domaćim župnikom fra Đurom Hontićem i fra Stipanom Radićem, gvardijanom iz Sarajeva i ravnateljem Papinskih misijskih djela Vrhbosanske nadbiskupije predvodio misionar u Zambiji fra Ivica Perić.
Na početku mise, riječ dobrodošlice izrekao je domaći župnik Hontić, koji je naglasio kako je ovaj susret misionara prigoda susresti se s njima „oči u oči, te se upoznati s njihovim radom, kao i misijskom poslanju Crkve“. Zahvalio je misionarima na njihovu životu, djelovanju i odazivu za odlazak u misije.
Uvodeći u misu, fra Perić je rekao „okupljeni smo oko svetoga stola gdje donosimo naša srca da budemo u zajedništvu s Kristom Gospodinom“. Pozvao je na molitvu za obitelji, kao i za naše misionare, da svi budemo zajedništvo jedne svete katoličke Crkve.
U prvom dijelu homilije, fra Radić je govoreći o misionarskom pozivu ukazao na Isusove riječi “pođite dakle, i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca, Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio“, te na to dodao i riječi “tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan”. Podsjetio je, kako je prva pisana misijska knjiga Djela apostolska koja i izvještavaju o djelovanju apostola, prvih misionara koji su se odazvali na Isusov poziv. „Plod njihovog misijskog djelovanja je brzo širenje kršćanstva u svijetu među različitim narodima i kulturama. Naš hrvatski narod rano je prihvatio kršćanstvo i ima višestoljetnu kršćansku tradiciju i kulturu. Na temeljima te vjere izrasli su mnogi veliki svjedoci vjere neki nama znani, a puno više onih neznanih. Nisu se zatvorili u državne granice, nego su se spremno odazvali Kristovu pozivu i išli među druge narode i donosili im radosnu vijest. Neki su svoje svjedočanstvo zapečatili mučeničkom krvlju. Kao prvi misionar iz hrvatskog naroda, je i prvi hrvatski proglašeni svetac Nikola Tavelić. U vrijeme Tavelića spominje se i Marin iz Kotora kao hrvatski misionar među Mongolima“. Potom se kratko osvrnuo na sadašnje stanje hrvatskih misionara diljem svijeta, te posvijestio kako svako misijsko zvanje zaslužuje posebnu pozornost.
U drugom dijelu homilije, o svom radu progovorio je fra Ivica Perić, jedan od trenutno 72 hrvatska misionara u svijetu. On djeluje u Africi već 33 godine, a nakon više godina provedenih u Ruandi, već godina dana je u Zambiji, te je progovorio o te dvije zemlje i stanju misija.
U Zambiji kuće se rade od blata i pokrivene su travom. I naša crkva je od blata, stolice također. Stanovništvo još uvijek ore i prevozi volovskim kolima. Narod je topao, rekao je, te podsjetio kako je Zambija petnaest puta veća od Hrvatske, a u glavnom gradu Lusaki živi 4 milijuna stanovništva. Nadalje je istaknuo, kako su glavna hrana žganci, puno se sije kukuruz, soja i suncokret, te ima dosta stoke. Ali da bi se samljeo kukuruz mora se ići i 25 km. Stoga su misionari napravili mlinove da lokalnom stanovništvu olakšaju život. Naglasio je, kako djeca moraju i do 13 km u jednom smjeru ići do škole, pa radi toga velik broj djece i ne polazi školu. Posebno je bolna činjenica, da djevojčice od 12, 13 godina već imaju djecu. „Sada nastojimo pokrenuti školu šivanja, kako bi te djevojčice naučile zanat, i kako bi se mogle osigurati egzistenciju za sebe i djecu. Mi ih nastojimo naučiti raditi, umjesto da im dajemo, jer ne želimo ih stvarati ovisnima“ rekao je.
Govoreći pak o prethodnoj misijskoj postaji u kojoj je djelovao, predstavio je Centar Otac Vjeko u Ruandi. Podsjetio je, kako je tamo za rata 1994. godine u 100 dana pobijeno oko 800.000 do milijun ljudi, a poslije rata tri puta više. „U vrijeme rata, jedini koji je ostao od bijelaca, bio je pokojni fra Vjeko Ćurić, on je uspio spasiti oko 160.000 stanovnika. On je odlazio u susjedni Burundi i dovozio hranu za izbjeglice. Kad je rata završio, trebalo je započeti obnovu, a u Africi je jako važna obitelj i muškarac je glava obitelji. Kako su mnogi muškarci pobijeli, ili su morali bježati u u susjedni Kongo, fra Vjeko je organizirao na nivou biskupije Caritas preko kojeg su se obnavljale kuće ženama“. Fra Vjeko Ćurić je ubijen 1998. godine zbog svoga rada, a objavljena je knjiga sa svjedočanstvima o onome što je učinio za vrijeme rata i koliko je ljudi spasio. Podsjetio je i kako je s. Lukrecija Mamić 2011. ubijena u Burundija. „Svaki poziv je li misionarski, i ne, ima svoju jačinu i svoju vrijednost, mi moramo raditi kao zajednica da se ne bi osjetili napušteni. Zahvaljujući hrvatskom narodu, u Ugandi je napravljen ‘Centar Otac Vjeko’ koji je uzor škola u Ruandi između 289 škola. U Centru se djeca obučavaju za stolare, krojače, zidare, informatičare. Sva djeca imaju alat na kojem se obučavaju, a kad završe školu dobro su osposobljeni, pa odlaze u druge škole kao učitelji ili raditi u velike tvrtke“ rekao je.
Pojasnio je, kako se pomoć može slati preko humanitarne udruge „Srce za Afriku“. Od donacija se financira ‘Centar fra Vjeko’ i pomaže djeci u školovanju.
Na kraju homilije, fra Perić je pozvao vjernike na molitvu za misionare, a misionari, kao i oni kojima oni pomažu mole za svoje dobročinitelja.
Nakon mise, u župnoj dvorani, fra Perić je i slikom približio život i rad u Zambiji.
Tekst i foto: G. Krizman
Izvor: Porečko-pulska biskupija
