U nedjelju, 18. lipnja u župnoj crkvi Uznesenja Marijina u Buzetu svoj zlatomisnički jubilej proslavio je preč. Marijo Žmak koji je i predvodio misno slavlje u zajedništvu s porečkim i pulskim biskupom u miru Ivanom Milovanom, te svećenicima iz dekanata, kao i onima koji su pristigli iz drugih dijelova biskupije. Koncelebrirali su: mons. Vilim Grbac, preč. Milivoj Koren, preč. Željko Zec, preč. Mladen Matika, preč. Dalibor Pilekić, vlč. Ivan Štoković, vlč. Maksimilijan Buždon, vlč. Ivan Kramar i vlč. Josip Mašina. Tom je prigodom preč. Pilekić ujedno zahvalio Bogu za 20. godina svećeništva.
„S velikom radošću i zahvalnošću Bogu od kojega nam dolazi svako dobro sudjelujemo na ovom slavlju 50 godina svećeničkog života i djelovanja našeg vlč. Marija vrijednog svećenika, dragog prijatelja, dobrog, neumornog i ustrajnog radnika na Božjoj njivi naše biskupije,, riječi su kojima je biskup Milovan započeo homiliju, te nastavio „razlog i smisao proslave ovakve visoke obljetnice svećeničkog ređenja, uvijek velikodušna i radosna zahvala Bogu, ali i zahvala i brojnim ljudima koji su bili dionici u rastu i dozrijevanju jednoga svećeničkoga života i poslanja. Svi sabrani na ovom slavlju kao jedna velika duhovna obitelj, kao Crkva, želimo se pridružiti našem svečaru u tom činu zahvaljivanja, jer 50 godina svećeničkog života i rada doista je pravi razlog za davanje hvale i slave Bogu“
Nadalje je istaknuo, kako uz ovakvo slavlje, svećenik prebire u svom srcu sav prijeđeni put i sve što je doživio tijekom pet desetljeća. „Sjeća se rado svojih početaka. Naš se slavljenik sigurno spominje svoje rodne kuće u Lanišću, obiteljskoga doma i svojih rano preminulih roditelja. Oni su ga u vjeri odgajali, podržavali u njegovoj odluci i pratili tijekom godina školovanja. No sigurno je i dobro kršćansko ozračje u Lanišću djelovalo na odgoj i životnu odluku maloga Marija. Zatim, tu je bio primjer nekoliko mladića koji su već bili u sjemeništu, pa primjer vrijednoga župnika Petra Matijašića, koji je Marija i uputio u Pazinsko sjemenište. Posebno pak poticajno na Marijevu životnu odluku moglo je djelovati mučeničko svjedočanstvo bl. Miroslava Bulešića koje se dogodilo u Lanišću i ostalo je duboko u svijesti i srcima vjernika. Ovo ubojstvo trebalo je u onom poratnom vremenu zastrašiti vjernike, a zapravo se i u ovom slučaju dogodilo iskustvo iz prvih vremena kršćanstva da je krv mučenika postala sjeme novih kršćana, ovdje konkretno sjeme novih svećenika“ rekao je biskup, te se osvrnuo na svećenički put preč. Žmaka kojeg je započeo u župama Vrh i Račice gdje je kao svećenik proveo gotovo polovicu svojih svećeničkih godina. „I od tih svojih početaka naš Marijo bit će svećenik nadasve blizak narodu, s lijepim inicijativama u radu s djecom i mladima, te u obiteljskom pastoralu, a kako je i sam glazbeno nadaren, radio je posebno na njegovanju i oplemenjivanju crkvenoga pjevanja. Nakon 23 godine provedene na Vrhu, dolazi u ovu veliku i prostranu župu Buzet iz koje se upravlja s nekoliko manjih župa u okolici. Ovdje je u svojim zrelim godinama dao ono najbolje što je kao svećenik znao i mogao u naviještanju evanđelja, u katehizaciji, u liturgijskom životu župe, u mjesečnim obnovama, te u cjelokupnom svom pastoralnom radu.“
„U tebe se Gospodine uzdam“
Biskup Milovan se osvrnuo i na mladomisničko geslo koje je prije 50 godina odabrao tada mladomisnik Marijo. Odabrao je riječi iz himna Tebe Boga hvalimo „U tebe se Gospodine uzdam“. U tom duhu je biskup rekao „na početku svoga svećeništva, a pred životom koji donosi uvijek puno nepoznanica, izazova i opasnosti očito je tada mladomisnik Marijo htio zazvati Božju pomoć i povjeriti se Božjoj dobroti. Kada je izabrao to životno geslo, nije ni znao da je to također bilo i životno geslo velikoga junaka vjere, i mučenika naše Crkve, bl. Alojzija Stepinca koji je u cijelom svome radu u teškim iskušenjima, i velikim patnjama upravo s potpunim predanjem Bogu u vjeri i molitvi na herojski način uspio ostati vjeran do kraja. Možda mladomisnik Marijo nije prošao kroz tako teška iskušenja, ali ne sumnjamo da je i u njegovu životu bilo itekako i umora, razočarenja, zdravstvenih teškoća i drugih raznih problema. Danas mu želimo da i nadalje do kraja svoje životne trke u povezanosti s Bogom pronalazi uvijek novu snagu, strpljivost, utjehu i mir.“
„Svi mi danas okupljeni na ovom bogoslužju želimo zahvaliti dobrome Bogu za vlč. Marija i s njim za njegovo služenje, zahvaliti za svećenika dostojnoga i plemenitoga, ustrajnog u služenju Crkvi i narodu. Nakon smrti i uskrsnuća naš Spasitelj, Isus Krist treba ljude za naviještanje evanđelja, za dijeljenje sakramenata, i vođenje zajednice vjernika. Zato on predaje ovlast Petru i drugim apostolima po kojima će djelovati njihovi nasljednici biskupi i svećenici u Crkvi. Tu je ovlast na vlč. Marijo prije 50 godina primio na svećeničkom ređenju u župnoj crkvi u Pazinu po polaganju ruku našega ondašnjega biskupa mons. Dragutina Nežića te je u vršenju svoje svećeničke službe ustrajao do danas. Misleći na svoje zvanje i on može sa sv. Pavlom ponoviti ‘zahvalan sam onomu koji me smatrao dostojnim povjerenja i pozvao me u svoju službu’, rekao je propovjednik, te podsjetio kako je sv. Ivan Pavao II., papa prigodom svoje zlatne mise, svećeništvo nazvao kao dar i otajstvo. „Dar, nešto čime je svećenik osobno i zajednica vjernika od Boga obdarena, a otajstvo je nešto što nikada do kraja ne shvaćamo jer je to misterij suradnje s Bogom u spasavanju svijeta.“
„Biskupi i svećenici, a posljedično i svi vjernici poslani su, jer su potrebni Isusu Kristu u službi drugih“
U osvrtu na Isusove riječi iz evanđelja odabranog za ovu prigodu, kako je „žetva velika, a radnika malo, molite dakle Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu“, biskup je rekao „biskupi i svećenici, a posljedično i svi vjernici poslani su, jer su potrebni Isusu Kristu u službi drugih. Sveti služitelji su na osobit način potrebni Kristu. On je zato ustanovio svećenički red, i dao svoju punomoć za naviještanje Radosne vijesti, za posvećivanje po sakramentima, i za vođenje Božjeg naroda. Svećenici su potrebni Bogu, ali svećenici su potrebni i Božjem narodu. Krist po svećenicima i danas po svećenicima vrši svoju službu pastira, učitelja i svećenika. On i danas kao prije 2000 godina gleda pred sobom ljude iscrpljene i umorne, a umorni iscrpljeni nisu samo oni koji cijeli dan rade u tvornici, trgovačkom centru ili turizmu, nego i oni koji su preopterećeni brigama za obitelj, troškove stanovanja i posla, oni koji su zlostavljani, poniženi, odbačeni, koji su pali u depresiju, izgubili smisao života. Stati uz takve osobe, reći im dobru riječ tješiti ih pokazati im blizinu, to je posao svećenika.“
Nadalje je biskup podsjetio, i kako je Isus još dodao „molite Gospodara žetve“, te u tom vidu posvijestio kako On čitavo poslanje Crkve stavlja u znak molitve. Stoga, nastavio je, „ova današnja svečanost poticaj je svima nama da podržavamo naše svećenike, i surađujemo s njima, osobito da molimo za njih i njihovu ustrajnost u zvanju, da molimo za nova duhovna zvanja tako potrebna u ovom čudnom i opasnom razvoju svijeta. A svećenička i sva druga dobra zvanja rađaju se iz naših obitelji, koje se trude čuvati svoje zajedništvo i otvorenost životu, te odgajati djecu u pravim vrijednostima. Znamo da je svećenička služba vrlo odgovorna. Svećeniku je potrebna živa vjera, ljubav prema zvanju, radni elan, dobrota, razboritost, suzdržanost, mudrost. Podržavajmo zato naše svećenike u njihovome odgovornom radu“.
Na kraju homilije, biskup Milovan je u ime svega okupljenog Božjeg naroda i svoje osobno ime čestitao zlatni jubilej. „Tijekom svih tih godina trudio si se sijati sjeme Riječi Božje u dobrom i zlom vremenu, buditi nadu, ohrabrivati, upućivati, okupljati, i voditi. Neka Ti Gospodin, jer on je Gospodar žetve, bude najboljom hvalom i zahvalom, utjehom i nagradom. Čestitamo Ti, zahvaljujemo Ti i kličemo Ti: „Živio naš prečasni župnik Marijo i želimo Ti još plodnih godina u vršenju svećeničke službe i poslanja“. Homiliju je zaključio preporukom zlatomisnika zagovoru Nebeske Majke.
Nakon popričesne molitve uslijedile su čestitke.
Čestitka u ime vjernika Buzetskog dekanata
U ime svih vjernika Buzetskog dekanata čestitke je izrekla župljanka Marija Ribarić. „Razmišljajući o tome kako bi što vjernije mogla opisati službovanja našeg velečasnog Marija, pomislila sam ‘Bože moj, otkuda mladom čovjeku, kada se još ni ne pitamo što je smisao našeg postojanja, otkud jedna tako velika životna odluka cijelog životnog opredjeljenja? Biti svećenik. Svećenika smo nekad zvali ‘Gospodìn’, ali on je puno više od toga. Danas bismo rekli moderno da je to ‘mediji između ljudi i Boga’. Za većinu ljudi svećenik je osoba koja ima plemenite osobine, koje nastoji donositi u svojim propovijedima, a pokazuje ih svojim lijepim načinom ophođenja, svojim primjerom, skromnošću i poniznošću i drugim osobinama koji bi svatko od nas želio imati, a da smo time i sami bliže Bogu“, rekla je Ribarić na početku svog obraćanja.
Uz spomen osnovnih životopisnih podataka slavljenika prisjetila se je, iz pričanja svoje majke, koji je to veličanstveni događaj bio mlada misa preč. Marija Žmaka u Lanišću, kamo su vjernici pohrlili i iz više od deset kilometara udaljenih sela. Spomenula je župe kojima je upravljao, a potom i istaknula, „Bavi se crkvenom glazbom kroz osnivanje i vođenje zborova, prvo u Vrhu, a zatim u Buzetu. Svjestan je koje neprocjenjivo kulturno bogatstvo i veliko značenje ima staroslavenska misa i laniško crkveno pjevanje, od čega smo neke segmente čuli i danas, a koje velečasni Marijo sa svojim asistentima marljivo vježba čuva od zaborava te predstavlja u raznim crkvenim prigodama. Lani je Laniška misa otpjevana u nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu.“ Spomenula je nadalje da je on autor skladbe „Mome gradu“ kojom je svečano otvoreno drugo izdanje najvažnije buzetske kulturne manifestacije „Subotina po starinski“. Spomenula je nadalje njegov zauzet i zdušan katehetski rad u buzetskoj osnovnoj školi, gdje su ga djeca, kako govori zapis u jednom članku iz regionalnog dnevnog tiska, bila prozvala „Super Marijo“. Ribarić je nadalje istaknula još jedan bitan segment djelovanja preč. Žmaka, „Po svom dolasku u Buzet pokreće sveobuhvatnu obnovu krovišta i unutrašnjosti buzetske župne crkve Marijina Uznesenja kao najznačajnijeg sakralnog spomenika kulture i također obnovu župne kuće u Starom gradu. To je bio ogroman vizionarski rad. Obnavljao je i zalagao se za obnovu raznih crkava na Buzeštini. Za iznimne zasluge i izuzetne rezultate te doprinosu razvoju Buzeta Mariju je 1999. godine, za Dan grada, dodijeljeno najviše odlikovanje Zlatna plaketa Grada Buzeta.“
Napomenula je nadalje svečarovo zalaganje na izgradnji duhovne crkve, župne zajednice, „Ipak, za našeg Marija najvažniji rad bio je i ostao izgradnja duhovne crkve, jer nije cilj spriječiti propadanje samo sakralnih objekata. Kako je tom prilikom rekao velečasni Marijo, ‘Nužna je živa crkva, aktivna župa i vjernici.’ Uza sve zdravstvene poteškoće koje ga prate pola radnog vijeka, velečasni Marijo ne izostavlja brigu za starije i potrebite. Brine za svoju stariju sestru Katicu. Evo, pozdravljamo je, ona je ovdje. A ne zaboravlja ni na redovite mjesečne mise u Domu za starije“, rekla je Ribarić.
Pohvala skladnoj suradnji preč. Žmaka i preč. Pilekića
Čestitka u ime župljana završena je obraćanjem preč. Žmaku i Preč. Daliboru Pilekiću, izricanjem, uz čestitike preč. Pilekiću, pohvale njihovoj skladnoj suradnji i zajedničkom djelovanju: „Obojica nikad ne zaboravljate na svoje župljane, na blagoslov kuća, na organizaciju potpora u vrijeme poplava i potresa, na uskršnji blagoslov hrane na parkiralištu u Mašimovoj škuji u vrijeme korone“, prisjetila se Ribarić jedne specifične situacije. Spomenula je ljepotu zajedničkih župnih slavlja, „ali posebno su lijepe mise prve pričesti, kada se oko oltara sakupe dječica, pa recitiraju i mole. A kad na kraju naš Marijo uzme harmoniku i svi zajedno zapjevaju, srca svih prisutnih župljana se napune nježnošću i radošću postojanja.“
Izvor: Porečko-pulska biskupija
