Pobožnost Srcu Isusovu seže u srednji vijek gdje su duhovni pisci (osobito sv. Bernard) širili pobožnost prema muci Isusovoj, razmatrajući osobito njegove rane, među kojima se isticala rana na boku, odnosno, probodeno srce. Tako je npr. pobožnost prema Isusovom probodenom srcu zabilježena osobito u samostanu Helfta u Saskoj početkom 14. st. i općenito u Njemačkoj u dominikanskim samostanima. U novootkrivenim zemljama ovu su pobožnost širili isusovci.

Ova je pobožnost ušla u liturgiju tek u drugom dijelu 17. st. Biskup iz Rennes-a je 1670. dopustio svećeniku Ivanu Eudes-u (Ed) da svake godine 31. kolovoza slavi misu u čast Srcu Isusovu, upotrebljavajući misne obrasce koje je bio sam sastavio. Nekoliko su godina kasnije (1675.) privatne objave Margarete Marije Alacoque pridonijela širenju ovog kulta.

Blagdan se širio bez nekog posebnog reda. Tako npr. od 1672. do 1840. u Francuskoj ima preko 30 dana kada se slavi ovaj blagdan. Od 1765. do 1970. Rim je odobrio samo 4 mise: Miserabitur, odobrena za Poljsku i Portugal (1765): Egredimini, za Veneciju, Austriju i Španjolsku (1778.); Cogitationes i Sciens Iesu (Euharistijsko Srce Isusovo) 1921. Ova je misa dokinuta 1960. Pio IX. je uveo ovaj blagdan u kalendar Latinske Crkve 1856. i odredio da se slavi trećega petka iza Duhova.[1]

[1] Usp. JOUNEL, Pierre, L’anno, u: MARTIRMORT, Georges, La Chiesa in preghiera, 4, La liturgia e il tempo, Queriniana, Brescia 1984, str. 51-178, ovdje str. 130.

Tekst: Dr. Zvonko Pažin

Izvor: Vjera i djela

Foto: By Nheyob - Own work, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=34226009 (detalj)