Svetkovina Tijela i Krvi Kristove proslavljena je u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla u četvrtak, 8. lipnja 2023. svečanim misnim slavljem koje je predvodio đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić, a nakon mise, unatoč lošem vremenu, održana je i kratka procesija. U koncelebraciji je bio domaći župnik, mons. Adam Bernatović, tajnik Nadbiskupskog ordinarijata, vlč. Domagoj Lacković, domaći župni vikar Antun Nikolić, a posluživao je đakon Domagoj Brkić.
Uvodeći u misno slavlje biskup Ivan prisjetio se pohoda pape Ivana Pavla II. Osijeku prije dvadeset godina te pjesme „Dođite živomu vrelu“ koja se tada pjevala, a otpjevana je i 7. lipnja na koncertu u spomen Papina pohoda te je rekao: „Mi smo se odazvali, evo nas na živomu vrelu euharistije. To je vrelo našega života – kršćanskoga života – to je vrelo cjelokupne naše vjere, to je vrelo snage našeg svjedočanstva, to je vrelo našeg kršćanskoga poslanja.“ Pojašnjavajući značenje procesije koja je uslijedila nakon misnog slavlja – teoforične, bogonosne procesije, biskup je rekao: „To zapravo označava da nas euharistijski susret – blagovanje Krista koji je kruh života – osposobljuje da Njegovo spasenje nosimo u svoje živote, tamo gdje mi živimo, u svoje obitelji, gdje radimo, svugdje gdje je njegovo spasenje potrebno, a potrebno je svakom čovjeku.“
U svojoj homiliji biskup Ivan istaknuo je kako je važno na zajedničkim susretima imati na umu cjelovitost naše kršćanske vjere jer kršćanska vjera nije nešto djelomično i časovito te stoga svoju vjeru uvijek treba oslanjati na njezine temelje, i to na one koje sadrži apostolsko svjedočanstvo. „U tome je otajstvo našeg otkupljenja koje je Krist apostolima ostavio u otajstvu euharistije, kad je one noći kad je bio predan uzeo kruh i razlomio te uzeo čašu i dao svojim učenicima, i naložio im da to čine Njemu na spomen. Od tada će, uvijek u apostolskom zajedništvu, upravo euharistija postati srce poslanja Crkve, bit će – kako će to u naše suvremeno doba naglasiti nauk 2. vatikanskoga koncila – izvor i vrhunac crkvenoga života.“
Biskup Ivan zatim je razložio kako je euharistija „izvor“ jer se iz nje crpi snaga vjere i „vrhunac“ jer nam već sada na našem zemaljskom putu daje da kušamo duboko sjedinjenje s Kristom, kada ga blagujemo, otvarajući mu u potpunosti svoj život i to na najintimniji način – primajući ga kao hranu za svoje postojanje. „Time, ujedno, ispovijedamo da bez Krista ne možemo živjeti u potpunosti, cjelovito i da se bez njega ne možemo nadati vječnom, besmrtnom životu i uskrsnuću“, naglasio je mons. Ćurić.
Osvrnuo se zatim na liturgijska čitanja, rekavši: „Sjetimo se kako su Isusovi suvremenici grnuli k njemu kad je činio izvanredna djela, kad je ozdravljao od tjelesnih muka, kad je umnažao hranu. Bili su to znakovi koji su u određenoj mjeri rasvjetljavali njegovo spasiteljsko poslanje, ali tek jednim dijelom. On je došao za puninu spasenja, za uskrsnuće čije je klice zasadio već u sadašnju, zemaljsku povijest čovječanstva. Zajedništvo euharistije ispunja našu sadašnjost sigurnom nadom. S Kristom je ona tako čvrst i jasan proročki glas, i to onaj koji dosiže najšira obzorja: Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.“
Zaključujući svoju homiliju đakovačko-osječki pomoćni biskup oslonio se na riječi pape Franje te rekao: „Euharistija nam – podsjetit će nas papa Franjo – ne daje samo pomoć da možemo ići dalje kroz život, nego nam u njoj Gospodin daje samoga sebe: On postaje naš suputnik, ulazi u ono kroz što prolazimo u životu, posjećuje naše samoće, ponovno dajući smisao i entuzijazam. Euharistija nas hrani i jača kad Gospodin daje smisao našem životu, našim tamama, našim sumnjama. Gospodin vidi smisao i daje nam ono „nešto više“ što svi tražimo, a to je Gospodinova prisutnost, jer u toplini njegove prisutnosti naš se život mijenja: bez njega bi bio zaista siv i tmuran. Klanjajući se Tijelu i Krvi Kristovoj usrdno ga zamolimo: ‘Gospodine, daj mi svagdašnji kruh da mogu ići dalje kroz život. Gospodine, nasiti me svojom prisutnošću!‘“
S obzirom na značaj ove svetkovine vjernici su imali mogućnost primiti svetu pričest pod obje prilike, a nakon popričesne molitve – zbog jakog vjetra i lošeg vremena – održana je kratka procesija oko konkatedrale bez zaustavljanja na i ove godine pomno uređenim sjenicama. Procesija je zaključena kratkim klanjanjem, uz nekoliko trenutaka tišine te biskupovim blagoslovom s Presvetim Oltarskim Sakramentom.
Tekst i foto: M. Kuveždanin
