fra Darko Tepert

Papa Franjo primio je u Vatikanu, u dvorani Clementini, 31. listopada 2022. godine, više od dvjesto braće i sestara, članova različitih franjevačkih zajednica, odnosno onoga što se naziva Franjevačka obitelj. Bili su prisutni predstavnici triju ogranaka Prvog franjevačkog reda, to jest Manja braća ili franjevci, Franjevci konventualci, Franjevci kapucini, potom predstavnice Drugog franjevačkog reda ili sestara Klarisa, predstavnici Trećeg samostanskog reda sv. Franje koje predstavljaju Franjevci trećoredci, kod nas poznati kao glagoljaši, i različite družbe sestara franjevki, te prestavnici Franjevačkog svjetovnog reda. Tim susretom, Papa je htio pozdraviti sve one koji su uključeni u organiziranje obilježavanja franjevačkih obljetnica od 2023. do 2026. godine.

U ozračju velike radosti, Papa je imao priliku ponoviti razloge zašto je izabrao ime Franjo na početku svoga pontifikata, govoreći o Franji kao o izuzetno popularnom, a opet tako neshvaćenom svecu. Papa je rekao da se u svetom Franji može prepoznati čovjeka koji je tako “zaljubljen u Isusa Krista, te ga, dok ga nastoji nasljedovati, nije strah da bi se mogao izložiti podsmjehu, nego samo ide naprijed.” U nastavku je naglasio: “Izvor cijeloga njegova iskustva jest vjera. Franjo je prima kao dar pred Raspelom, a raspeti i uskrsli Gospodin otkriva mu smisao života i ljudske patnje. Kad mu Isus progovara iz gubavca, Franjo kuša veličinu Božjeg milosrđa, ali i vlastitu poniznost. Stoga je, pun zahvalnosti i divljenja, ovaj Siromašak satima boravio pred Gospodinom i govorio: ‘Tko si ti? Tko sam ja?’ Iz ovog izvora on prima obilje Duha Svetoga, koji ga potiče da oponaša Krista i da doslovno nastoji slijedi Evanđelje. Franjo je na nerazdvojiv način živio oponašanje siromašnoga Krista i ljubav prema siromasima, poput dviju strana iste medalje.” Papa je na taj način podsjetio na početak Franjina poziva i označio one poticaje koji su njegov poziv, a onda i njegovu karizmu od početka razlikovali od drugih karizmi koje su tada postojale u Crkvi. To su Franjina malenost pred Bogom koji je sama ljubav, a onda i Franjina malenost među malenima i zaboravljenima u ovome svijetu. To su teme koje na osobiti način izbijaju i iz događaja s kraja Franjina života čije se osamstote obljetnice ovih godina spominjemo.

U nastavku svoga govora, Papa je dodao: “Franjevačke obljetnice neće biti samo slavljenička prigoda, ako će znati u isto vrijeme obilježiti i nasljedovanje Krista i ljubav prema siromasima. To će pak biti moguće zahvaljujući i ozračju koje izbija iz različitih franjevačkih mjesta, od kojih svako posjeduje poseban pečat, plodan dar koji pridonosi obnovi lica Crkve.” Na taj je način Papa prepoznao upravo ono što je bio jedan od glavnih ciljeva obilježavanja ovih velikih franjevačkih obljetnica – podržati obnovu Crkve koju prepoznajemo u pontifikatu pape Franje.

Podsjećajući na ova franjevačka mjesta, Papa nas je poveo gotovo na hodočašće koje slijede i franjevačke obljetnice, pa je tako rekao: “Prva je etapa ovoga franjevačkog puta, kronološki gledano, Fontecolombo blizu Rietija. To je prva etapa zbog Pravila, a onda je blizu i Greccio, mjesto jaslica. Riječ je o snažnom pozivu da se ponovno otkrije utjelovljenje Isusa Krista kao Božjega puta. Ova temeljna odluka kaže da je čovjek put Boga i da je, posljedično, čovjek i jedini put Crkve. To na nezaboravan način izriče Gaudium et spes, gdje čitamo: ‘Misterij čovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Riječi… Krist, objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva i čovjeka njemu samome te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva’ (br. 22).” Navodeći ove riječi Pastoralne konstitucije Drugog vatikanskog sabora o Crkvi u suvremenom svijetu, Papa jasno pokazuje kako je Franjina poruka, a onda i poruka franjevačkih obljetnica, suvremena poruka, poruka i za naše vrijeme.

Govoreći dalje o Franjinom primanju rana, Papa je dodao: “La Verna s ranama predstavlja ‘posljednji pečat’ – kako to kaže Dante – koji ovoga Sveca prispodobljuje Kristu raspetome koji prodire u ljudsku stvarnost, radikalno obilježenu boli i patnjom. Sveti Bonaventura napisat će da je Franjino ‘sveto tijelo, razapeto sa strastima i požudama, postalo novim stvorenjem i po posebnoj povlastici nosilo obličje Kristove muke te po novom čudu unaprijed pretkazivalo slavno uskrsnuće.’” Pritom Papa navodi riječi Većeg životopisa sv. Franje, što ga je napisao sv. Bonaventura. Na taj način, kao što je sv. Franjo suobličen Kristovoj muci, a onda i njegovu uskrsnuću, i svaki franjevac, svaka franjevka, svaki kršćanski vjernik, nalazi se pred pozivom da svoj život suobliči Kristu, te tako s njime bude združen i u uskrsnuću.

Konačno, govoreći o kraju Franjina života, papa kaže: “Asiz, s Franjinim preminućem u Porcijunkuli, otkriva ono bitno u kršćanstvu: nadu vječnoga života. Nije slučajno da je Svečev grob, smješten u Donjoj bazilici, s vremenom postao magnet, živo srce Asiza: nedvosmisleni znak prisutnosti onoga o čijem ‘čudesnom životu bolje u nebeskoj bi se slavi pjevalo’”. Tako Papa ponovno ukazuje na Danteove stihove iz Božanske komedije, gdje je sveti Franjo smješten u Raj, kao sasvim čudesan i neponovljiv lik.

Nakon što je tako progovorio o različitim aspektima Franjina života i o primjeru što ga je dao kršćanima, Papa je ipak naglasio da ovaj asiški svetac ostaje tajna – misterij. Zato je i podsjetio na pitanje što ga je, prema izvještaju Cvjetića sv. Franje, Franji postavio jedan od njegove prve braće, fra Masseo: “Želio bih znati zašto za tobom idu svi ljudi, zašto te svakamo prate, zašto te svatko želi vidjeti, čuti i tebi se podvrgavati?” Papa na to kaže: “Da bi se našao odgovor, potrebno je postati učenikom asiškoga Siromaška, nalazeći u njegovu evanđeoskom životu put nasljedovanja Isusovih stopa. Konkretno, to znači slušati, hoditi i navještati sve do periferija.

U nastavku je Papa, obraćajući se okupljenim članovima Franjevačke obitelji, progovorio upravo o slušanju, hodu i navještanju, pa je rekao: “Najprije slušati. Franjo, pred Raspetim, čuje Isusov glas koji mu kaže: ‘Franjo, idi i obnovi moj dom’. I mladi Franjo spremno i velikodušno odgovara na ovaj Gospodinov poziv da popravi njegov dom. No, koji dom? Malo po malo, postao je svjestan da se nije radilo o tome da treba postati zidar i obnavljati zgradu od kamena, nego da dade svoj doprinos za život Crkve. Radilo se o tome da počne služiti Crkvi, ljubeći je i radeći kako bi se u njoj još snažnije odrazio Kristov lik. Potom, hoditi. Franjo je bio putnik koji se nikad nije zaustavljao, koji je pješice prošao kroz nebrojene talijanske gradove i sela, ne propuštajući da iskaže svoju blizinu narodu i smanjujući razadaljinu između Crkve i naroda. Ova ista sposobnost da se ide ususret, umjesto da se produbljuje razdor, bila je stil kršćanske zajednice koja osjeća hitnu potrebu da se približi drugome, umjesto da se zatvori u sebe samu. To nas poučava da tko nasljeduje svetoga Franju mora naučiti i zastati i hoditi: zastati u kontemplaciji, u molitvi, a onda hoditi u svjedočenju, u svjedočenju Krista. Konačno, navještati sve do periferija. Ono što je svima potrebno jest pravda, ali i pouzdanje. Samo vjera svijetu, koji se zatvorio i koji je obilježen individualizmom, vraća dah Duha. Ovim duhovnim poticajem, moći ćemo se suočiti sa sadašnjim velikim izazovima, kao što su mir, skrb za zajednički dom i novi model razvoja, bez predavanja pred sadašnjim stanjem koje se može činiti nepremostivim.”

Na kraju je Papa, govoreći predstavnicima svih franjevačkih zajednica koji smo radili na pripremama za obilježavanje velikih obljetnica svetoga Franje, rekao: “Ohrabrujem vas da u punini proživite Franjevačke obljetnice. Živa mi je želja da ovaj duhovni i kulturalni hod bude povezan s Jubilejom 2025. godine, s uvjerenjem da sveti Franjo Asiški još i danas potiče Crkvu da živi svoju vjernost Kristu i svoje poslanje u našem vremenu.”