Dominikanska naklada Istina objavila je novu knjigu hrvatskog bibličara, dominikanca Stipe Juriča pod naslovom „Od žene-majke do zemlje-majke. Između ništavosti i božanstvenosti“.
U četiri dijela i devet poglavlja, na 365 stranica, autor pristupa stvorenome svijetu i čovjeku na zemlji koji gleda tu divnu Božju umjetnost te se usredotočuje na pitanje: Što je čovjek i njegov život u beskonačnosti svijeta? Čitajući starozavjetne biblijske tekstove, autor daje prvi odgovor: čovjek je Božje remek-djelo koje ima povlašteno mjesto u Božjem srcu. Središte je stvorenoga svijeta, čuvar Božje umjetnosti i obrađivač Božjeg vrta. No postoji i čovjekova negativna strana. On je grešan i smrtan stvor, u njemu postoji neka obijest da zabacuje svaku ovisnost o Stvoritelju i čudna sklonost da oskvrnjuje i uništava stvoreni svijet – Božju umjetnost, i da pogrđuje i unakazuje čovjeka – Božje remek-djelo.
Dominikanac Stipe Jurič (Tomislavgrad, 1951.) dugogodišnji je profesor biblijskih znanosti na Teološkom fakultetu Papinskoga sveučilišta sv. Tome Akvinskog u Rimu (Angelicum). Bio je i dekan toga fakulteta. Kao umirovljeni profesor, živi i radi u dominikanskom samostanu u Dubrovniku. Autor je više knjiga od koji je tri već objavio u izdanju Dominikanske naklade Istina: Biblija: misterij Boga i čovjekova spasenja izražen ljudskim jezikom (2008.), Ženska ljepota – najjača ljudska želja: žena u biblijskim mudrosnim spisima (2012.), Križ daje jakost letu prema vječnoj ljepoti: problem patnje u Novom zavjetu (2018.).
Najnovija knjiga objavljena je kao treća knjiga u biblioteci „Disputatio“ – Izdanja Instituta sv. Tome Akvinskoga. Knjiga je tiskana u tiskari „Denona“ u Zagrebu. A objavljena je uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.
Knjiga se može naručiti na: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Duž čitava Starog zavjeta na usta i u tekstovima biblijskih pjesnika, proroka i mudraca čuje se i odjekuje teološka glazba svemira, čuje se pjesma hvale koju skupa s Božjim dvoranima pjevaju nebo i zemlja. Sve stvoreno, nebeski svod i priroda, veličaju svog Stvoritelja jer slave je Gospodnje puno djelo njegovo. Zvijezde jutarnje i večernje ures su visina Gospodnjih, mjesec u mijenama svojim i sunce sjajno ponos visina što sve obasjava, sva ta ‘sveta’ nebeska arhitektura, taj theatrum gloriae Dei, ništa manje od zemlje i njezinih stvorova priznaju Božje veličanstvo. Svemir je neizmjeran hram u kojem se slavi kozmička liturgija. Zanimljivo je da se glas toga kozmičkog koncerta po zemlji razliježe i te riječi sve do nakraj svijeta sežu (usp. Ps 19,5). Ova danonoćna simfonija velike i razigrane ljepote toliko je skladna i savršena da ju je teško opisati, što pjesnik u čudu priznaje: „Nije to riječ, a ni govor nije, nije ni glas što se može čuti“ (Ps 19,4).
Temeljno je uvjerenje starozavjetnih pisaca, aksiološki gledano, da je život najveći dar u kojem Bog pokazuje svoj misterij i svoju darežljivost. Uistinu, čovjek ne posjeduje ništa vrednije od života. On je njegovo sve i njegova sreća. Zato čovjek ne treba tražiti ovu ili onu sreću da bude sretan, već da posjeduje stvarnost života. Kad Bog nekom čovjeku daje život, on ga zapravo čini sretnim: „Jahve će ga štititi i živa sačuvati, sreću mu dati na zemlji, i neće ga predati na volju dušmanima“ (Ps 41,3). Stoga je život osnovno dobro bez kojeg je nemoguće bilo koje drugo dobro. Zbog toga se u Starom zavjetu nikada ne kaže da je život sretan, budući da se to podrazumijeva i da je uključeno u samom pojmu života koji je kao takav čovjekova sreća. Čovjek je sretan kad ima život i dobro zdravlje. I dok se dani i godine označuju kao dugi ili kratki, sretni ili nesretni, nije tako sa životom. Život je uvijek i dobar i sretan.
Izvor: dominikanci.hr