Danas je obilježena godišnjica mučeničke smrti sestre Žarke, milosrdnice, koja je ubijena na gospićkom groblju na današnji dan prije 77 godina. Ubijena je u montiranom procesu kakvi su u tom vremenu bili ustaljena praksa. Optužnice i osude bile su često pisane nakon što je osoba bila ubijena. S. Žarka Ivasić, rođena Krašićanka, posvetila se radu s bolesnicima. Radila je u bolnicama u Gračacu, Banjoj Luci, Petrinji i od 1939. u Otočcu. Tu je bila na službi do 1943. godine.

U noći s 13. na 14. rujna 1943. ustaška je vojska zauzela Otočac i ubile ranjene partizane, a oni su optužili časne sestre da su ih one prokazivale i sudjelovale u zločinu. To je presudilo s. Žarki. Suđenje je započelo 7. veljače. Nakon pravosudne lakrdije na Narodnome sudu u Gospiću s njom su osuđene druge sestre milosrdnice Verena Fostač, Eutihija Novak, Hubertina Džimbeg i Celestina Lucija Radošević. Rano jutro, u četiri sata, 16. svibnja 1946. s. Žarka Ivasić, dok je molila, strijeljana je uz vanjski zid groblja Svete Marije Magdalene.

Na tom istom groblju, pored kapelice sv. Marije Magdalene, vjernici Gospićko – senjske biskupije, zajedno sa dvadesetak sestara Družbe sestara milosrdnica iz Zagreba, Rijeke, Ogulina i Splita, predvođene njihovom poglavaricom Miroslavom Bradicom pridružili su se prigodnoj molitvi koju je predvodio preč. Mišel Grgurić, kancelar i tajnik gospićko-senjske biskupije. Molitvom krunice u procesiji, vjernici su pošli u gospićku katedralu na svetu misu u 19 sati koju je predvodio gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić u zajedništvu s preč. Mišelom Grgurićem, gospićkim župnikom o. Antom Kneževićem, preč. Josip Šimatović, preč. Nikolom Turkaljom, mons. Tomislavom Šporčićem, vlč. Milom Rajkovićem te don Jurom Ladišićem.

U propovijedi osvrćući se na misna čitanja iz Djela apostolskih, biskup Križić ističe uzorna ponašanja apostola koji u zatočeničkim uvjetima, mole i pjevaju svete pjesme, s osjećajem da nisu ostavljeni od Isusa zbog kojeg su progonjeni. Iskustvo istinitosti Isusovih riječi, daje je im nadu i sigurnost da ih nije ostavio, te da je s njima i u tamnici. Biskup ističe kako Isus ne spašava samo svoje učenike, već i njihove progonitelje; „Čuvar tamnice kada je vidio otvorena vrata htjede se ubiti jer je pomislio da su zatvorenici pobjegli, a znao je da bi za taj propust dobio smrtnu kaznu. Pavao ga sprječava da si napravi zlo govoreći mu da su oni još tu, nisu pobjegli. Čuvar tamnice je postao svega svjestan. Jasno je vidio da je ovdje u pitanju neka božanska ruka koja je sve to učinila i on želi upoznati njihova Boga...“

Biskup naglašava kako Isus jako dobro zna što je nepravda i patnja jer je i njemu život nasilno oduzet, ali on život nije izgubio, on je život darovao. Učenicima koji su bili svjesni toga dara i ljubavi koju Isus za njih ima, teško prihvaćaju najavu njihova rastanka. Nadalje je opisao kako su učenici jako voljeli Isusa i jako su se osjećali voljeno od Njega, jer ih je volio do vrhunca ljubavi, kako kaže evanđelist. Rastanak voljenih zato uvijek nosi notu žalosti.

Biskup je poručio kako je ljubav ta koja veže, koja spaja i zato su nam rastanci s voljenima, posebno teški. „Čovjek koji više ljubi, više i trpi, jer je puno osjećajniji“. Dajući nam nadu biskup govori da ako je u smrti nešto posebno lijepo to je onda umrijeti kao voljena osoba i umrijeti s nadom. Kroz svoju propovijed biskup jasno naglašava kako su Novozavjetna čitanja itekako povezanost sa životom i smrću sestre Žarke;

“I sestra Žarka je završila u tamnici poput Pavla i Sile. I ona je u tamnici žarko molila pa i pjevala, kako navode svjedoci. Potres se nije dogodio, vrata tamnice se nisu otvorila, njezin život nije pošteđen, zatvorski stražari se nisu obratili, a ne vjerujemo da su se zapitali „što to činimo nedužnoj osobi?“, ili kasnije „što nam je činiti da se spasimo?“

Spomen na sestru Žarku živi, njezino ime nije nestalo. A gdje su imena njezinih mučitelja? Ta imena ne postoje! Upozorava biskup, te nastavlja postavljajući pitanje;

„Tko je tu u gorem položaju, ona ili njezini mučitelji?“

„Puno je bolje biti žrtva nego zločinac! To znamo mi a zna i dragi Bog! Puno je bolje biti ubijen nego nastaviti živjeti sa zatrovanom i opterećenom savješću!“

Biskup je svoju propovijed završio riječima da je poput Isusa i sestra Žarka je pošla u smrt žalosna zbog rastanka sa mnogima s kojima je tada život dijelila, posebno sa svojim sestrama redovnicama. Sestra Žarka nije odgovarala mržnjom na mržnju. Umrla je s ljubavlju i to je bio njezin odgovor na mržnju zločinaca. Na smrt se pripremala molitvom, noć prije smaknuća provodila je bdijući u molitvi i tako se pripremila za svoje mučeništvo. Osjećala je Boga više nego ikada. Zato je mogla u tamnici moliti pjevajući. Spominjući se evanđelja biskup napominje da je i sestra Žarka mogla ponoviti Isusove riječi: „Bolje je za vas da ja odem“. Odlazi da dade život za Isusa, prilika koju Bog ne pruža mnogima. Od ove žrtve života nema veće vrijednosti. Ubijena je prije svega zbog njihove mržnje prema Bogu koga su počeli progoniti ljudi bez vjere i morala, koji što god učinili nisu mogli pobijediti Boga.

Da je s. Žarka ostala živa, proživjela bi još neke godine, međutim njezina smrt i mučeništvo trajno ostavljaju baštinu posvećenja vjernicima. Glas mučeničke smrti sestre Žarke i dalje živi potičući na svjedočanstvo kršćanske vjere i ljubavi prema bližnjemu!

Da bi misno slavlje bilo što veličanstvenije, uspješno se pobrinuo mješoviti katedralni zbor pod vodstvom Nikole Perišića.

Biskup se na kraju svete mise zahvalio svima koji su svojim dolaskom omogućili što dostojanstvenije obilježavanje smrti, ali Dies Natalis s. Žarke.

Tekst i foto: Valentina Borovac

Izvor: Gospićko-senjska biskupija