Četvrte vazmene nedjelje ili Dobroga Pastira kroza sve tri cikličke godine čitaju se različiti odlomci iz 10. poglavlja Ivanova Evanđelja. Evanđelist ne donosi nijedne klasične prispodobe – u 10,6 govori ne o parabolé – prispodobi, nego o paroimìa – usporedbi, poredbi ili alegoriji. Alegorija je način slikovita izražavanja u kojem se preneseno značenje proteže kroz cijelu sliku ili radnju. A u prispodobi to se ne mora tako ostvariti. Zato je alegorija više od prispodobe. Sv. Ivan bilježi samo dvije takve alegorije, koje Isus na sebe primjenjuje: On je Pastir, a mi stado. Druga: On je Trs, a mi loze.

Isusovo pastirstvo. Ovdje se osvrćemo na sliku Isusa Pastira u odnosu na vjerno mu stado. Isus, živeći u sredini gdje je pastirstvo uza zemljoradnju bilo glavna privredna grana, uzima upravo tu sliku iz života i primjenjuje je na sebe i na nas ljude, njegove sljedbenike. Ali pogledajmo kako je Isus od početka povezan s pastirima.

– Njegov se dolazak na ovaj svijet događa u jednoj pastirskoj štalici; štoviše, rođen je i položen u jasle.

– Anđeli radosnu vijest o rođenju Spasitelja svijeta objavljuju pastirima koji pod vedrim nebom čuvahu noćnu stražu kod svojih stada.

– Pastiri bijahu počašćeni, mimo svih drugih, prvi poslušati anđeoski himan „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima miljenicima njegovim!“ (Lk 2,14).

– Od svih ljudi ovoga svijeta pastiri prvi dođoše u pohode Isusu, njegovoj majci Mariji i blaženomu Josipu, njezinu zaručniku. Možemo pretpostaviti da ne dođoše praznih ruku.

– Odmah u početku svoga javnog djelovanja Ivan Krstitelj naziva Isusa: „Jaganjcem Božjim“ (Iv 1,36), koji oduzima grijehe svijeta. Janje je simbol Izraelova otkupljenja još iz egipatskih vremena, slika Isusove prikazne žrtve za otpuštenje naših grijeha.

– U Isusovu naučavanju česte su riječi: janjci, ovce, stada. On je u prvom redu poslan ovcama doma Izraelova. On vidi zapušten narod kao ovce bez pastira. Šalje svoje učenike kao janjce među vukove. On prenosi prorokovu riječ da neprijatelji udaraju prvo na pastira da bi se potom raspršilo stado.

– Isus se sam predstavlja naslovom Dobroga Pastira i alegorično opisuje sve što takav Pastir čini.

– On iz pastirskoga života iznosi nekoliko prispodoba da njima prikaže kraljevstvo Božje: jedna je o žalosti zbog izgubljene ovce i o radosti zbog nađene te iste, inače stote! Druga je o zaodijevanju vukova ovčjim runom da lakše zavedu i unište mirno stado. Jedna je opet prispodoba o suđenju u Dan suda, kada će se ljudi podijeliti na desnu i lijevu stranu, poput ovaca i koza u toru: jedni nagrađeni, a drugi osuđeni.

Pastirstvo u Crkvi. Prema kazivanju egzegeta, slika Dobroga Pastira jedina je vanjska predodžba Isusova do IV. stoljeća u Crkvi, i u katakombama i na površini, i od starine ušla je u rimsku liturgiju.

– Pojam pastira pridaje se svećeniku, biskupu, Papi. Tu su tri zadaće: učiteljska, svećenička, pastirska. Nepregledan je broj crkvenih okružnica, koncilskih dokumenata, gdje se spominje pastirska uloga. Može li biti pastirske službe bez korelativa vjernoga stada? 

Papa Pavao VI., sveti, ustanovljuje 23. siječnja 1964. Svjetski dan molitve za duhovna zvanja i stavlja ga u Nedjelju Dobroga Pastira.

Obilježja pastira i kradljivca. Ivan apostol, svjedok i očevidac, navodi Isusove riječi u kojima je očita razlika između pravoga pastira i tuđinca – kradljivca.

»Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. Tko ulazi na vrata, pastir je ovaca. Tome vratar otvara, i ovce slušaju njegov glas« (Iv 10,1-3).

Istinski pastir ulazi na glavna vrata, posluhom i odredbom, pozvanjem i poslanjem. A tuđinac preskače preko plota. Uvaljuje se noću u ovčinjak. Obilazi torove po mraku i potkrijući traži udovoljenje svojima interesima. „Infiltrirani“ da razaraju. Nije samo kradljivac koji će nešto odnijeti nego i razbojnik koji će druge i ubiti ako mu smetaju na putu njegove pljačke. Prikaz zlih pastira donosi starozavjetni Ezekiel s prigovorima kakve im upućuje Gospodin Bog:

»Mlijekom se hranite, vunom odijevate, ovnove tovne koljete,
a stada ne pasete. Nemoćnih ne krijepite, bolesnih ne liječite,
ranjenih ne povijate, zalutalih natrag ne dovodite, izgubljenih
ne tražite, nego nasilno i okrutno njima gospodarite.
I tako se ovce raspršiše nemajuć’ pastira, i raspršene postadoše
plijen zvijerima. Ovce lutaju po svim gorama i visokim bregovima;
po svoj su zemlji raspršene ovce moje i nitko za njih ne pita, nikoga
nema da ih traži’« (Ez 34,2-6).

Pastir i čuvar. U Isusovo doba stada su se ovaca iz više obitelji čuvala po noći izvan naselja u jednome ovčinjaku ograđenu suhozidinom i na sve je pazio poseban „čuvar“. Ovce su bile izmiješane. Kada bi ujutro došli pastiri da ih razluče i svaki povede na svoje pašnjake, čuvar bi im otvorio vrata a svaki bi pastir nekim znakom, zviždukom ili imenom pozivao svoje ovce, koje bi njemu hrlile. Tako bi ubrzo odvojio svoje stado i poveo ga na ispašu.  

Pravi se dakle pastir prepoznaje već po tome što normalno ulazi na glavni otvor. Čuvar ga pozna. Nema straha ni od koga, a najmanje od toga da ga ovce ne će prepoznati. Ovce se prilagode i priviknu na pastirov glas. Uzimaju hrane iz njegove ruke, nimalo ga se ne boje. Pa i kada ih u čemu prekori, ovce ne strepe, samo se malo začude. Kada se na koju nabaci kamenom da je vrati u stado, posluša ga. Sigurne su uza svoga pastira.

»On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi« (Iv 10,3).

Dobri pastir, koji pazi na svoje, zna ih u glavu, svakoj je nadjenuo ime, i svaku zove njezinim imenom. Zbilja je čudno da, prema nekim proučavateljima, ima više od 280 vlastitih imena raznih životinja na hrvatskom jeziku. A od toga samo ovce imaju oko 230 vlastitih imena.[1] Po tome se vidi koliko je ovca prava domaća pitomina! Gȁla, Róga, Šȕša, Vrànovka, Zŕna, Gȁra, Čúla, Rȕda, Šȁra, Svilovka – i kada koja čuje svoje ime, odmah diže glavu i odaziva se. Pastir im daje hrane u pravo vrijeme. Vodi ih na vodu. Glavna je zadaća pastira da predvodi svoje stado na nove nepopasene ispaše. On ide ispred njih, one idu za njim. On ih hrani, brani, štiti. On od njih i za njih živi.

Dobri Pastir. Isus je pozvao koje sam htjede, koje mu je Otac predodredio. U dlan ih svoj ucrtao. Ima Bog pravo izbora i djelovanja na ljudsku slobodu. Dva su cilja radi kojih izabire svoje učenike, apostole, pastire: prvi, da budu s njim, i drugi, da ne budu fizički s njim: tj. da ih šalje u svijet propovijedati, da izgone đavle, da liječe bolesne, sve u njegovo ime. Čim se umore, umanje, isprazne, neka se vrate k njemu na duhovnu obnovu.

– Dobri pastir u Crkvi svake nedjelje izvodi svoje vjernike na nove pašnjake nauka i ljubavi. Nije im dosadan svojim propovijedima ni oglasima. Uvijek im, pripremljen, pokazuje nove izvore bistre vode i zdrave hrane: Staroga i Novoga Zavjeta i božanske poruke spasenja. Hrani ih tumačenjem Božje riječi, sakramentima oproštenja grijeha, osobito Presvete Euharistije, kao i uzornim primjerom svoga života.

»A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju« (Iv 10,4-5).

U nas se obično ovce gone ispred sebe, a ne vabe iza sebe. U Palestini bijaše drukčije. Ovako kako Isus kaže. Pastir ide naprijed i zove ovce po imenu. One poznaju glas pravoga pastira i odmah mu odgovaraju i trče za njim. Tuđinčeva zova ovce ne poznaju. Kada ga čuju, ostanu zbunjene. I ne će poći za njim. Mogu se tuđinci prerušiti u pastira, i neko vrijeme glumiti – „zbore moje, a rade svoje!“[2] – ali ne će moći tako trajno ostati. Doći će čas kada će se sve razotkriti i prepoznati tko je tko. Glas će ga otkriti.

»Isus im kaza tu poredbu, ali oni ne razumješe što im htjede time kazati. Stoga im Isus ponovo reče: ‘Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama’« (Iv 10,6-7).

Budući da apostoli nisu otprve razumjeli na što je ciljao, Isus se dade na tumačenje usporedbe. Iako Isus dva puta tvrdi u ovom poglavlju i poredbi da je on pravi Pastir, on ovdje najprije kaže da je on vrata, ulaz, glavni otvor u pravi ovčinjak. Po njemu se ulazi u prostranstva sigurnosti i spasenja.

»Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše« (Iv 10,8).

Svi koji se prije Isusa predstaviše spasiteljima, mesijama, bijahu kradljivci toga božanskog naslova i ispadoše razbojnici koji, doduše, početno zavedoše određene skupine zanesenjaka, ali se ubrzo pokaza prijevara. Dva takva primjera navode i Djela apostolska na usta razumnog učitelja Gamaliela:

»Tȁ prije nekog vremena podiže se Teuda tvrdeći da je netko, i uza nj prista oko četiri stotine ljudi. Bi smaknut i sve mu se pristaše razbjegoše i netragom ih nesta. Nakon toga, u dane popisa, podiže se Juda Galilejac i odvuče narod za sobom. I on propade, i sve mu se pristaše raspršiše« (Dj 5,36-37).

Tako završavaju lažni proroci i njihovi sljedbenici.

»Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti« (Iv 10,9).

Isus je vrata: i da se uđe u kuću spasenja, u ovčinjak, i da se izađe na nove ispaše. Drugoga ulaza i izlaza nema. On je jedini i pravi Spasitelj.

»Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju« (Iv 10,10).

Nasuprot dobromu pastiru jesu zli pastiri, lupeži i razbojnici. Kradljivci dolaze da ugrabe i zakolju. Bog preko starozavjetnog proroka Zaharije govori o bezumnu pastiru: koji se za izgubljene ne brine, zalutale ne traži, ranjene ne vida, iscrpljene ne nosi, nego jede meso od pretilih. I onda se žestoko obara na njega ovom kletvom:

»Teško pastiru opakom koji stado ostavlja! Neka mu mač stigne ruku i desno oko! Nek’ mu desnica sasvim usahne, oko desno sasvim potamni!« (Zah 11,17).

– Kako se istinski pastir raduje kada zna da mladi idu za Isusom Kristom, dobrim putovima škole, moralnoga napretka, da su se neki javili čak na put prema svećeništvu ili redovništvu. A kako je žalostan kada čuje za mladiće i djevojke kao drogeraše, alkoholičare, koji pogaziše i svoj obraz i obraz onih koji ih odgajahu.

Dvije poruke iz ove usporedbe:

Da život imaju. Isus je došao na ovaj svijet, prošao kroza smrt u uskrsnuće, da ljudi imaju život, da ga imaju u izobilju za svu vječnost. On je taj novi život ponudio u vlastitoj žrtvi na križu, kojom je pokazao vrhunski izraz ljubavi za druge. Nakon što je dao život za sve po vlastitoj smrti i žrtvi i kada se činilo da je sve propalo, on je uskrsnuo od mrtvih i pokazao svima da je pravi i puni život tek onaj u uskrsnuću, život koji daje Otac nebeski svojim vjernima, u milju i obilju.  

Da se Kristu suobličuju. Ove nedjelje i svaki crkveni pastir ima prigodu ispitati se nosi li u sebi lik pravoga i dobroga pastira, koji je spreman i svoj život položiti za svoje vjernike, ili je lik najamnika, tuđinca, koji je teško osuđen u samoj alegoriji.

Mi Gospodina Isusa slavimo posebnim blagdanom Dobroga Pastira na ovu 4. vazmenu nedjelju kada se posebno molimo, na razini cijele Crkve Katoličke, za svećenička zvanja i za osobe Bogu posvećena života: „Podrži biskupe, svećenike, đakone, redovnike, redovnice i sve krštene u Kristu da vjerno ispune svoje poslanje u službi Evanđelja“, moljaše 2006. papa Benedikt XVI., Pastir dobri!

Tekst: Msgr. dr. Ratko Perić

Izvor: Vjera i djela - Portal katoličkih teologa

[1] https://hrcak.srce.hr/file/333775

[2] Sv. Augustin, Govor 46,21; Časoslov, IV., str. 191 (srijeda 25. tjedna kroz godinu) – Mea dicunt, sua faciunt.