U subotu, 22. travnja 2023. godine, vjeroučenici Centra za odgoj i obrazovanje „Tomislav Špoljar” Varaždin, primili su sakramente prve pričesti i svete potvrde. Sveta misa slavljena je u župnoj crkvi svetog Josipa u Varaždinu. Svetu misu je predslavio delegat varaždinskog biskupa preč. Ivan Rak, kancelar Varaždinske biskupije u zajedništvu s vlč. Leonardom Šardijem, povjerenikom Povjerenstva za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji Varaždinske biskupije i domaćim župnikom, vlč. Nevenom Blažonom, župnikom iz Bednje te vlč. Mihaelom Čavlekom, župnikom iz Oštrica. Na svetoj misi ministrirali su članovi zajednice „Bartimej“ uz domaće ministrante. Misno slavlje animirali su članovi molitvene zajednice „Lux mundi“ iz Rementinca.

U pozdravnoj riječi, vlč. Šardi se obratio okupljenoj zajednici podsjetivši na riječi pape Franje koje je uputio u poruci za Svjetski dan osoba s invaliditetom 2021. godine, naglasivši kako smo svi mi Crkva te kako je svaki od nazočnih sudionika ravnopravan član Crkve te potreban i važan Crkvi. Prečasni Ivan Rak u propovijedi je istaknuo kako je važno živjeti onako kako nas Isus poziva, uzimati svoj križ svakodnevno i ići za Njim. Između ostalog je napomenuo: „Dragi mladi, draga braćo i sestre, dragi roditelji i kumovi, drage obitelji! Namjerno sam izabrao ovaj evanđeoski odlomak Matejevog evanđelja (usp. Mt 16, 24-28) koji zapravo govori o ljepoti križa. Isus govori, što možda čudno zvuči, o ljepoti patnje, o ljepoti samoodricanja, o ljepoti žrtve, o ljepoti muke, kao o nečemu što će dragom Bogu, u onom drugom Kristovom dolasku kada će Gospodin Isus uspostaviti svoje kraljevstvo na nebu i zemlji, zapravo biti presudni kriteriji po kojima će svakoga od nas suditi.

Zanimljivo je, Isus kaže: „Hoće li tko za mnom.“ Možda jedna ovako zanimljiva riječ koju često puta preskočimo, ostavimo po strani, osobito dragi prijatelji mi koji jesmo kršteni, kojima je biti kršten nekako prirodno i normalno u svijetu, civilizaciji, kulturi u kojoj živimo, stvari koje prihvaćamo kao zdravo za gotovo – Isus nam ovim riječima hoće reći kako je Božja riječ upućena čovjeku uvijek jedna ponuda spasenja. Bog nikada ništa ne nameće, nikada ništa ne zahtijeva, pa zapravo, usuđujem se reći, kada govorimo o Božjim zapovijedima Bog čak niti nikada ništa ne zapovijeda nego nudi. Dakle, na tebi je draga prvopričesnice, dragi prvopričesniče, draga krizmanice, dragi krizmaniče, tebi je upućena ta Božja ponuda. Ti po svojim roditeljima i kumovima, prihvaćaš ono što ti Bog nudi.

Dragi roditelji i dragi kumovi, Bog po vašoj djeci, vašem kumčetu nešto nudi, nešto daje. Bog vašoj unuci, vašem unuku želi nešto darovati. Bog nešto daje i koliko god da volite svoje dijete, Bog ga uvijek voli više i to je ono što si dragi prijatelji, trebamo posvijestiti. Naše ljudske ljubavi su uvijek nedostatne, nesavršene, puno puta nestrpljive. Često prema ljudima koje volimo nespretno reagiramo, često puta nekoga povrijedimo, a Božja ljubav je savršena. Danas smo ovdje jer želimo odgovoriti na Isusovo pitanje: „Hoće li tko za mnom?“ Mi želimo danas reći, a to ćemo za koji trenutak reći ispovijedajući svoju vjeru: „Pa ja hoću za tobom Gospodine! Ja hoću da moje dijete ide za Tobom. Ja hoću da moj sin, moja kćer budu Tvoji i zato sam ovdje.“ Mi danas u ljubavi izručujemo ove mlade Božjoj dobroti.

Sjećam se jedne dobre mame, jednog dobrog oca jednog sina koji je nažalost, relativno kasno u svojim godinama teško obolio još kada sam bio kao svećenik na župi u Italiji. Tada su mi ti roditelji, koji su već bili u svojim godinama, rekli: „Ali don Ivane, mi ne znamo što će biti s našim djetetom. Ne znamo što će se dogoditi kad nas više ne bude. Ne znamo što će biti i tko će biti uz njega.“ Teško da će taj sin nakon smrti svojih roditelja primiti jednaku ljubav. Nitko mu ne može dati toliku ljubav kao njegovi vlastiti roditelji. Dragi prijatelji, vjerujem da je to za svakoga od vas najveći strah i najveća patnja. I zato mi danas ovdje želimo reći: „Bože, pa ti ih čuvaj. Bože, po ovoj presvetoj euharistiji ti budi s mojim djetetom, s mojim štićenikom, s ovim djetetom koje možda nije moje, ali je povjereno mojoj ljubavi. Ti budi s njime, ti budi s njome i onda kada mene više ne bude. Po primljenim sakramentima Ti budi s njima i onda kad nas kao roditelja, kao skrbnika, kao udomitelja više ne bude s njima. Kad više naša ljubav možda više ne bude tako očita, tada hoćemo i oni hoće biti Tvoji. Oni žele da Ti budeš uvijek, kroz cijeli njihov život uz njih.“

Dragi prijatelji, u evanđelju koje smo čuli, Isus govori o križu: „Hoće li tko za mnom neka se odrekne samoga sebe“ (Mt 16, 24). Namjerno sam izabrao ovaj odlomak jer vi kao roditelji koji ste svu ljubav poklonili svojoj djeci, vi najbolje razumijete ove Isusove riječi. U jednom trenutku života morali ste možda reći „NE!“ svojim planovima, svojim željama, svojim karijerama, svojoj nekoj redovitosti, svojoj nekoj, oprostite što ću to reći u navodnicima, jednoj „normalnosti“ života; onakvog života kakvog možda imaju drugi. Vi ste u jednom trenutku s ljubavlju prihvatili svoje dijete i naučili s njime živjeti u jednoj neredovitosti. Naučili ste s njime živjeti onako kako ne živi možda velika većina drugih obitelji. Vi ste se u jednom trenutku morali odreći sebe i prihvatili ste taj lijepi križ koji vam je sigurno u nekim trenucima života, dragi roditelji, vjerujem, blagoslov, ali isto tako taj križ u mnogim trenucima života osjećate kao poteškoću. Doista, to je pravi križ, ali nosite ga s ljubavlju, nosite ga s vjerom jer Isus kaže: „Tko se odreče samoga sebe, pa taj je zapravo mene dostojan. Ne onaj koji želi sebe po svaku cijenu spasiti, koji hoće sebe staviti u sredinu, koji je sam sebi bitan, nego onaj kome je bitan drugi. Onaj kome je bitno da izvrši svoju majčinsku i očinsku ulogu upravo onako kako dobri Bog to traži.“ I, dragi prijatelji, tu se vidi ljepota križa koja uvijek rađa uskrsnućem, koja uvijek biva nagrađena. Ne možda sada, ne možda ovdje, ali ljepota križa uvijek biva nagrađena.“

Nakon propovijedi, kandidati za primanje sakramenta svete potvrde i svete pričesti, zajedno s roditeljima i kumovima, ispovijedili su svoju vjeru te pristupili primanju sakramenata. S osobitim ponosom djecu su pratile vjeroučiteljice Ivana Peček i Tamara Herjavec Habek koje su i najviše zaslužne za pripremu djecu za primanje sakramenata. Budući da su djeca polaznici iste škole, ovim slavljem željelo im se omogućiti da zajedno sa svojim prijateljima iz razreda i škole, u jednome slavlju, prime sakramente kršćanske inicijacije.

Poslije misnog slavlja, vjernici su se zadržali u druženju na prostoru župe. Volonteri zajednice „Bartimej“ služili su u radosti i ljubavi poslužujući prvopričesnike, krizmanike i njihove obitelji te kumove kolačima koje su na inicijativu župnika ispekli vrijedni župljani župe sv. Josipa.

Tekst i foto: Anika Sačić

Izvor: Varaždinska biskupija