Draga braćo i sestre!
1. U Kristu, koji se utjelovio, trpio, umro i uskrsnuo, zauvijek je Božjom ljubavlju za nas otvoren prijelaz u vječnost, a i mi po ljubavi prema braći i sestrama iz smrti prelazimo u život (usp. 1 Iv 3, 14). U Kristu je taj prijelaz po sakramentima na nama već ostvaren, omogućen našom vjerom, odnosno vjerom Crkve i euharistijskim blagovanjem. Kaže Isus da ljudi koji slušaju njegovu riječ i vjeruju onomu koji ga je poslao imaju vječni život te da su prešli iz smrti u život (usp. Iv 3, 16; 5, 24; 6, 47), a u jednoj od ključnih rasprava Isus izjavljuje: »Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke« (Iv 6, 51).
Vjerovati u uskrsnuloga Isusa i u njegovu prisutnost među nama znači vjerovati da je svojom smrću pobijedio i našu smrt, da je živ i prisutan u našoj svakidašnjici i da je postao za nas prijelazom u vječni život. Mi smo već dionici vječnoga života. To se događa u slavlju otajstva Vazma; to je naš Uskrs, to je naša nada!
Snagu Uskrsa ne treba smatrati nečim što će se očitovati tek na kraju vremena, jer ona već preobražava povijest svakoga kršćanina i kršćanke, Crkve i svega svijeta. Novo nebo i nova zemlja već su zaživjeli, a sjeme Uskrsnuća donosi plodove. U liturgijskom slavlju doživljavamo staro iskustvo trajnosti istoga dara i novo iskustvo u različitosti povijesnih događanja.
Radosna vijest Kristova uskrsnuća vrelo je naše kršćanske radosti. Kršćanski život i nauk polaze od te istine i k njoj se vraćaju, sa svim njezinim posljedicama. Tako i papa Franjo u apostolskoj pobudnici Radost evanđelja upućuje na središnjost Krista uskrsloga i naviještanja evanđelja. Upravo zbog toga on primjećuje da »ima kršćana čiji život izgleda kao korizma bez Uskrsa« (EG, 6). Time izražava i svoju želju za onim pristupom koji očituje da čovjek i svijet više nisu pod vlašću zla, nego su obasjani svjetlom koje dolazi od slave uskrsloga Gospodina. Radost i nada znakovi su kršćanskoga življenja i onda kada se mora proći i nadvladati kušnja žalosti i tjeskobe.
Poziv je to i nama da u svojoj pripadnosti Crkvi ne prestajemo razvijati vazmeni pristup koji nije usredotočen samo na muku, nego na molitvu za uskrsnu vjeru i na očitovanje vjere u uskrsnuće. Naša hrvatska duhovna baština ima bogato razgranatu pobožnost razmatranja Kristove muke, ali potrebno je njegovati i razvijati pobožnost i kršćansko djelovanje snagom Uskrsnuća i darova Božjega Duha.
2. Vazam, odnosno Pasha, doslovno znači »prijelaz«, a riječ je o prijelazu iz jednoga stanja života u drugo. Zanimljivo je cijelu povijest spasenja čitati kao niz prijelaza: od milosti u grijeh te do Božje sućuti i povratka u milost. Taj se tijek vidi od stvaranja svijeta preko istočnoga grijeha do novoga stvaranja; od nevjere naroda do Saveza, od progonstva do Izlaska, od razaranja do obnove, od prinošenja žrtava Bogu do predanja Božjega Sina i do ljubavi koja živi po darovima Duha, od podjela do jedinstva u Kristu, od prolaznosti obličja ovoga svijeta do lica novoga neba i nove zemlje.
Na svakom prijelazu postoji netko tko s Božjim poslanjem i snagom njegova Duha ostvaruje prijelaz, poput Abrahama i Noe, Mojsija i Davida, proroka i anđela, Ivana Krstitelja i apostola, Marije i Josipa te konačno Isusa kao susretišta u kojem je povezana i obnovljena sva stvarnost. U njemu se ostvaruje punina vremena. U njemu je uglavljeno sve na nebesima i na zemlji (usp. Ef 1, 10).
I svaki je ljudski život sastavljen od prijelaza, počevši od prijelaza iz nepostojanja u otajstvo postojanja; iz čuda začeća prelazimo u – premda skrovita – sve vidljivija tjelesna obličja do rođenja. Rođenje kao veoma važan prijelaz odvajanje je od osobite povezanosti s tijelom majke. No, ni u tom prijelazu ne nestaju sve poveznice s roditeljima, nego, uz tjelesne, žive i duhovne odrednice među kojima je neizostavna povezanost u ljubavi. Svaki prijelaz čuva značajke neponovljivosti, jedincatosti našega bića, ali donosi i promjene koje nas vraćaju na plan koji Bog ima sa svakim od nas i koji neprestano trebamo otkrivati.
Koliko je samo prijelaza u životu čovjeka, i onih osobnih i društvenih, te onih duhovnih i materijalnih. Prijelazima su obilježeni: odrastanje i životne dobi, preuzimanje odgovornosti te razna društvena gibanja, tijek školovanja i međuljudski odnosi. Prijelazi su i dio ljudskih želja. Tako djeca i mladi žele prijeći u odraslu dob; bolesni žele ozdraviti; siromašni biti bogati; zatočeni žele prijeći u slobodu; nesretni postići sreću.
Koliko je samo društvenih »tranzicija« u kojima se osjeća čežnja za prihvaćanjem, pripadnošću i sigurnošću. Razne zajednice, pa i čitavi narodi, svjedoče o prijelazima od jednoga cilja prema drugomu; iz jednoga društvenoga, gospodarskoga ili političkoga sustava u drugi; iz jednoga povijesnoga razdoblja u drugo; iz neslobode u slobodu; iz obespravljenosti u poštivanje prava.
U tome čovjek neprestano mora živjeti susret s nekim ograničenjima, s izazovima nadilaženja granica, pri čemu – radi vlastite sreće – ne bi smio zaboraviti da je samo stvorenje i da postoje odrednice koje ga čine čovjekom. Težnja za prekoračivanjem granica dolazi i iz želje za promjenom životnih stanja, kao bijeg od teškoća i križeva. U tome se može ići tako daleko da se ne poštuje dar i odrednica. Pritom se otvara prostor za odmicanje od stvarnosti i za lutanje u nestvarnome, u raznim zavaravanjima. Umjesto da se traži smisao ljudskih ograničenosti, nastoji se zanijekati jedincatost ljudske stvorenosti. To može ponekad izgledati tek kao jedan od izazova, ali to je zapravo vrlo opasno, pogotovo za mlade. Naime, nepoštivanje granica stvorenosti dio je ideoloških nasrtaja na čovjeka.
Kao što sam ranije napomenuo, na prijelazima u povijesti spasenja uvijek su se našli ljudi poslani od Boga. Slično je i u osobnom životu svakoga čovjeka. Potrebni su nam ljudi koji osluškuju Gospodina i koji su iz ljubavi spremni sebe izložiti i založiti se za istinu života.
Zato pozivam napose roditelje da zaštite svoju djecu od nametanja raznih ideoloških sadržaja koji štete zdravu razvoju djece, obitelji, ali i društva u cjelini. To je važno činiti posebno kada država i društvo općenito to ne čine, ili čine nedovoljno, ili pak čine suprotno, otvarajući spiralu očaja i zla.
3. Braćo i sestre, živjeti Uskrs življenje je smisla trajnoga poziva na obraćenje, shvaćeno kao prijelaz iz ljudske krhkosti u život obasjan svjetlom Krista uskrsloga, usmjeren prema radosti koja dolazi od njega. U Uskrsu vidimo širenje granica ljudskosti. Po njemu postajemo dionici Božje neizmjernosti. Isusova pobjeda nad grijehom i smrću i naša je sigurnost da smo s njime pobijedili, kako je to izrekao apostol Pavao: »Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati« (2 Tim 2, 11-12).
Ali kako povezati pobjedu nad zlom s tolikom bijedom koju donose ratovi i druga nasilja, tjerajući milijune ljudi u progonstvo, izazivajući izravno razaranje ljudskih života i dobara, iskorištavanje i nečovječno ponašanje prema slabijima? Koliko je samo ljudi u svijetu bez pristupa neizostavnim dobrima potrebnim za život? Koliko je djece pogođene neimaštinom i bez mogućnosti školovanja? Koliko je djece izložene raznim oblicima zlostavljanja bez sustavnoga nastojanja da se društvo u cjelini s time odgovorno suoči?
Među mnogim osobnim i zajedničkim životnim dramama živimo Veliki tjedan, svete dane Kristova i našega Vazma. Kao kršćani i ove godine svjedočimo o razlogu nade koja je u nama, a to je Krist naša nada (usp. 1 Tim 1, 1). Slavljem Uskrsnuća očitujemo nenadmašivu objavu da vjerujemo u Boga koji je u svom Sinu na križu postao životnom nadom za sve ljude.
Kristova muka naviještana u povijesti ljudskih muka otvara uši i srca za bol i nudi utjehu. Jer novost »kršćanskoga paradoksa« u tome je da nadilazi moguće sužene vidike, od kojih spominjem dva: prvi, kojim se naviješta »smrt Boga« da bi se potvrdila apsolutnost čovjeka, i drugi, kojim se naviješta »smrt čovjeka« povezana s pitanjem smisla ljudskoga života i otajstva patnje. Na Križu se susreću ljudska bol i Božja čežnja koja čovjeka oslobađa.
Kristov nas križ potiče da čuvamo i njegujemo spomen trpljenja u osobnoj povijesti, i to sa zahvalnošću ponajprije članovima obitelji: roditeljima, djedovima i bakama, braći i sestrama, rodbini, koji su – toliko puta uz visoku cijenu – svjedočili vjeru i zauzimali se za kršćanske vrjednote. Takvo je njegovanje spomena posebno važno u zajednici Crkve, u zahvalnosti za one koji su, nama znani ili neznani, svjedočili ustrajnost u trpljenju i koji su vlastitim životima branili naše živote.
Njihov križ cvjeta i donosi plodove, ne samo zbog toga što trpljenje ima svoje određeno trajanje, nego poglavito zbog toga što je Uskrs Božji odgovor na sve ljudske križeve. Uskrs daje osjetljivost za sve što govori o otajstvu života.
4. Uronjeni u životne teškoće, kao kršćani nećemo previdjeti sadašnju višestrukost kriza. Kriza duha rađa plodovima: zbunjenosti, slabljenja ideala, gubljenja nade i oduševljenja, životne dezorijentiranosti osoba i društva u cjelini. Gospodarska kriza, bez vrjednovanja dostojanstva čovjeka, smisla rada i odmora, slobode i kreativnosti, vodi u osiromašivanje brojnih obitelji, dok je s druge strane očito i uznemirujuće bogaćenje povlaštenih pojedinaca i skupina. Politička kriza očituje se u iscrpljujućoj brizi o vlasti i moći, ne pazeći na opstojnost naroda i na potreban sklad društvenih sastavnica.
Ipak, te pojave nisu razlog za obeshrabrenost, jer Uskrs unosi svjetlo nasuprot tami i djeluje poput kvasca u prividnom stanju nepokretnosti. Najljepša je vijest da se otajstvo Uskrsa ostvarilo i da se ne prestaje ostvarivati po ljubavi koja traži Život i koja oživljuje. Vazmeno otajstvo otvara vidike, proširuje srce i udaljuje tjeskobu.
Na Uskrs je već počelo rađanje Crkve, otajstvenoga Kristova tijela. Svi smo, dakle, već prešli s Kristom u život jer je naš »život skriven s Kristom u Bogu« (Kol 3, 3), ali ipak svi još trebamo prijeći u punu stvarnost koju slavimo u otajstvu. Mi taj prijelaz ostvarujemo u vjeri koja daje oproštenje grijeha i nadu u vječni život, ako ljubimo Boga i bližnje.
Ako ne prihvatimo Božju ponudu da iz grijeha i umiranja prijeđemo u milost i život; ako ne prijeđemo u Bogu koji je neprolazan, koji ostaje, prijeći ćemo i proći sa svijetom koji je prolazan. Vazam je prijelaz koji ne prolazi.
Nije potreban poseban napor. To što izgleda teško kušnja je Božjega neprijatelja, a Božja nam je radost tako blizu. Dovoljno je čuti njegov glas u nama, po Duhu koji govori savjesti; predati mu grijehe u svetoj ispovijedi i progovoriti mu čežnjom da nas prati na putovima dobra. Uskrs za svoje saveznike uzima sve što odražava ljepotu, dobrotu i istinu.
Pozvani smo stoga ovoga Uskrsa razmotriti dar i ljepotu bližnjih u kojima se za nas posebice uprisutnjuje Gospodin; dar i ljepotu zemaljske obitelji i obitelji Crkve koju oplemenjuje naša želja i put obraćenja i svetosti; dar i ljepotu naših suputnika, svetih čija imena nosimo i kojima se rado preporučujemo i koji su nam blizi svojim zagovorom kao iznimni svjedoci Uskrsnuća.
Braćo i sestre, molimo Gospodina da nam po Kristu, u zajedništvu s Blaženom Djevicom Marijom, sa svetcima i blaženicima, udijeli milost da bismo, prešavši iz smrti u život, zauvijek ostali u životu.
Sretan i blagoslovljen Uskrs!
Vaš nadbiskup
Izvor: Zagrebačka nadbiskupija
