Na redovnoj općoj audijenciji u srijedu 8. ožujka, papa Franjo nastavio je ciklus kateheza „Strast za evangelizacijom: apostolski žar vjernika“. U središtu šeste u nizu meditacija, koju donosimo u cijelosti, bila je tema "Drugi vatikanski koncil: Evangelizacija kao služenje":
Čitanje: 1 Kor 15,1-3
Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite, po kojem se spašavate, ako držite što sam vam navijestio; osim ako uzalud povjerovaste. Doista, predadoh vam ponajprije što i primih.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
U posljednjoj katehezi vidjeli smo da je u Jeruzalemu sazvan prvi 'koncil' u povijesti Crkve za pitanje vezano uz evangelizaciju, odnosno navještaj Radosne vijesti nežidovima. U 20. stoljeću Drugi vatikanski koncil predstavio je Crkvu kao hodočasnički Božji narod u vremenu i misionarsku po naravi (usp. dekret ''Ad gentes'', 2). To je most između prvog i posljednjeg koncila, u znaku evangelizacije, most čiji je graditelj Duh Sveti. Danas ćemo poslušati Drugi vatikanski koncil kako bismo otkrili da je evangelizacija uvijek crkvena služba, nikad osamljena, nikad izolirana ili individualistička.
Evangelizator uvijek prenosi ono što je primio. To je prvi napisao sv. Pavao: Evanđelje koje je on naviještao, i koje su zajednice primile i u kojem su ostale postojane, isto je ono koje je prije primio i apostol (usp. 1 Kor 15,1-3). Ovaj crkveni dinamizam prenošenja Poruke obvezuje i jamči autentičnost kršćanskog navještaja. Sam Pavao piše Galaćanima: "Kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet!" (1,8).
Crkvena dimenzija evangelizacije, stoga, predstavlja kriterij za provjeru apostolske revnosti. Neophodnu provjeru, jer napast uvijek vreba kako bismo nastavili ''sami'', pogotovo kad put postane težak i osjetimo težinu obveze. Jednako je opasna napast ići lakšim pseudocrkvenim putovima, prihvatiti svjetovnu logiku brojki i anketa, računati na snagu svojih ideja, programa, struktura, ''odnosa koji su važni''.
Sada, braćo i sestre, stavimo se izravnije u školu Drugog vatikanskog koncila, ponovno čitajući neke brojeve dekreta ''Ad gentes'' (AG), dokumenta o misijskom djelovanju Crkve. Ti tekstovi u potpunosti zadržavaju svoju vrijednost, čak i u našem složenom i pluralističkom kontekstu.
Prije svega, AG nas poziva da razmotrimo ljubav Boga Oca, kao izvor, koji nas ''svojom ogromnom i milosrdnom oslobađajućom dobrohotnošću stvara i, nadalje, milošću poziva da sudjelujemo u Njegovu životu i slavi. Iz čiste velikodušnosti izlio je i nastavlja izlijevati svoju božansku dobrotu, kako bi, kao što je stvoritelj svega, mogao biti i 'sve u svemu' (1 Kor 15,28), zajedno stječući svoju slavu i našu sreću" (br. 2). Ovaj je odlomak temeljan, jer kaže da Očeva ljubav ima svakog čovjeka kao primatelja. To je ljubav koja dopire do svakog muškarca i žene po poslanju Sina, posrednika spasenja i našeg Otkupitelja (usp. AG, 3), i po poslanju Duha Svetoga (usp. AG, 4) koji djeluje u svakome, bilo krštenom bilo nekrštenom.
Nadalje, Koncil podsjeća da je dužnost Crkve nastaviti Kristovo poslanje, koji je ''poslan da donese radosnu vijest siromasima; za to je'', nastavlja ''Ad gentes'', ''potrebno da Crkva, uvijek pod utjecajem Kristova Duha, ide istim putem kojim idu ovi, to jest putem siromaštva, poslušnosti, služenja i žrtvovanja sebe, sve do smrti, iz koje je, uskrsnuvši, On izišao kao pobjednik" (AG, 5). Ako ostane vjerna tom "putu", poslanje Crkve jest "očitovanje, to jest epifanija i ostvarenje božanskog plana u svijetu i povijesti" (AG, 9).
Ove kratke natuknice također nam pomažu razumjeti crkveni smisao apostolskog žara svakog učenika misionara, jer u hodočasničkom i evangelizirajućem Božjem narodu nema aktivnih i pasivnih subjekata. ''Svaki je krštenik, bez obzira na svoju funkciju u Crkvi i stupanj obrazovanja svoje vjere, aktivan subjekt evangelizacije'' (apostolska pobudnica ''Evangelii gaudium'', 120). Snagom primljenog krštenja i posljedične uključenosti u Crkvu, svaki krštenik sudjeluje u poslanju Crkve, a u njoj i u poslanju Krista Kralja, svećenika i proroka. Ta je zadaća "jedna i nepromjenjiva na svakom mjestu i u svakoj situaciji, čak i ako se ne izvršava na isti način na temelju različitih okolnosti" (AG, 6). Ovo nas poziva da se ne ''sklerotiziramo'' ili ''fosiliziramo''; misijski žar vjernika izražava se i kao kreativna potraga za novim načinima naviještanja i svjedočenja, za novim načinima susreta s ranjenom ljudskošću koju je Krist preuzeo na sebe. Ukratko, novi načini služenja Evanđelju i čovječanstvu.
Vraćanje na temeljnu ljubav Oca i poslanja Sina i Duha Svetoga, ne zatvara nas u prostore statičnog osobnog mira. Naprotiv, vodi nas da prepoznamo besplatnost dara punine života na koji smo pozvani, dara za koji Boga slavimo i zahvaljujemo mu. Vodi nas da uvijek sve potpunije živimo ono što smo primili i dijelimo s drugima, s osjećajem odgovornosti i zajedno putujući krivudavim i teškim putovima povijesti, u budnom i marljivom iščekivanju njezina ispunjenja.
Izvor: Laudato TV
Prijevod s talijanskog: Nina Matek
