Dan posvećenog života za redovnice i redovnike na području Krčke biskupije svečano je proslavljen na blagdan Svijećnice u četvrtak, 2. veljače u Krku. Susret je započeo predavanjem sestara Službenica Milosrđa, s. Katarine Mikić o utemeljiteljici Službenica Milosrđa sv. Mariji Krucifiksi te s Ružice Dodig o blaženoj Luciji Ripamontti. Istaknut ćemo nekoliko crtica iz života svetice i blaženice o kojima je bilo riječi na predavanjima.

Sveta Marija Krucifiksa

Sveta Marija Krucifiksa (Paola di Rosa) rođena je u Bresciji 6. studenog 1813. godine kao šesto od devetero djece, Klementa i Kamile. Obitelj u kojoj je Paola odrasla svjedočila je neraskidivu povezanost, ljubav i razumijevanje. Paolu bi mogli opisati kao vrlo nestašnu i veoma bistru djevojčicu, odlučnog, jakog i vrlo živahnog karakter. Majka joj umire kad je imala jedanaest godina; tada Paola ulazi u odgojni zavod samostana od Pohođenja sestara Salezijanski. Tu već pokazuje svoju duhovnu zrelost pružajući drugima sitne usluge i pažnje. Njezina je ljubav bila vrlo maštovita. U čistoći srca osjećala je silnu želju za trpljenjem, kako bi postala što sličnija Isusu, pa je i sama sebi zadavala pokore. Nakon povratka u očev dom, otac joj povjerava upravu obiteljskog doma, kasnije upravljanje svilanom u Aquafreddi, zatim se otvara polje rada na župi u Caprianu. Kolera, zarazna bolest koja 1836. hara Bresciom, za Paolu je opet prilika za milosrdnu ljubav. U želji da se do kraja žrtvuje, prima nadahnuće Duha Svetoga da osnuje redovničku zajednicu „Službenice Milosrđa“. Svaki plemeniti pothvat pa tako i ovaj prate poteškoće i proturječja, uz vanjske poteškoće bile su prisutne i unutarnje boli Paole. Najteža trpljenja držala je iskazom osobite Božje ljubavi, bila je to prigoda da ona još više pokaže plemenitost i ustrajnost svoje volje i da Kristu trajno svjedoči svoju ljubav. Pobijedivši početne progone Ustanova je civilno i kanonski priznata 1852. godine. Djelo se širi, otvaraju se nove kuće, sestre još za njezinog života dolaze i u Hrvatsku. Sveta Marija Krucifiksa iščitava Božji poziv: dovesti ljude do svetosti. Svojom širokoumnošću prepoznavala je pastoralne problematike mjesta i Crkve u kojima je živjela, te potrebe osoba koje je susretala. Bila je pogleda oslobođenog vlastitih predrasuda, osjećaja, simpatija. Njezino traženje je izviralo iz većeg Dobra i bilo je postavljeno za veći cilj. U srcu joj je bila želja sve ostaviti za ljubav ljubljenoga jer Bog zaslužuje sve, ostavljajući tako primjer svojim duhovnim kćerkama koje će, poput nje, nasljedovati Krista. Mnogo sestara kroz povijest se isticalo krepostima, a jedna od njih je i sestra Lucia Ripamonti koja je proglašena blaženom.

Lucia Ripamontti

Maria Ripamonti, kasnije sestre Lucia, rođena je u Acquateu u pokrajini Lecco 26. svibnja 1909., a 15. listopada 1932. ulazi u Družbu Službenica Milosrđa u Bresciji gdje je započela početnu formaciju za redovnički život. Nakon novicijata i privremenih zavjeta, 13. prosinca 1938. položila je doživotne zavjete u generalnoj kući. Tamo je ostala do prvih dana bolesti u svibnju 1954. Umrla je od raka jetre 4. srpnja 1954. u dobi od 45 godina. Život sestre Lucije važan je za Katoličku crkvu jer postaje uzorom, a čudo koje se dogodilo po zagovoru potvrđuje njezino mjesto na oltaru. Papa Franjo je 13. svibnja 2019. objavio dekret kojim je ostvareno čudo pripisao zagovoru časne službenice Božje, sestre Lucije od Bezgrešnog Začeća. Ulomak kauze Positio super vita, virtutibus ed fame sanctitatis navodi kako se slava svetosti koja je pratila život Službenice Božje očitovala i u trenutku njezine smrti. Oni koji su je poznavali, privučeni šarmom njezine svetosti, svjedočili su o dubokoj povezanosti njezinog poslanja i djelovanja, njezinog svakodnevnog života, skrivenog od bilo kakvog oblika površnosti ili privida. Glas o svetosti s vremenom je rastao te ostao vidljiv i do danas. Danas se mnogi mole sestri Luciji i po njezinom zagovoru dobivaju duhovne i materijalne milosti. Prikupljeno je na više stotina svjedočanstava, a 36 ih je službeno uvrštenih u proces kanonizacije. Svi jednako naglašavaju junačko uporište izgrađeno na jednostavnosti i poniznosti službenice Božje, te darom kojim je s. Lucia znala skrivati ono neobično u svakodnevno običnom. Spomendanom blažene Lucije Ripamonti proglašen je dan njezina krštenja 30. svibnja.

Okupljeni su imali priliku pogledati isječak iz filmića Ljepota sestre Lucije Ripamontti – svjedočanstvo gospođe Irene koja je čudesno ozdravila po zagovoru blaženice. Prilika za sakrament svete ispovijedi je uslijedila nakon predavanja, a zatim slavlje svete mise u krčkoj katedrali koju je u odsustvu biskupa krčkog Ivice Petanjka predvodio mons. dr. Franjo Velčić, generalni vikar. Propovijedao je vlč. Zvonimir Badurina Dudić, povjerenik za ustanove posvećenog života. Vlč. Zvonimir je nadahnutu i poticajnu propovijed započeo riječima našeg oca biskupa Ivice: „Prije svega okupljanje redovnika i redovnica i njihovo međusobno zbližavanje plod je koncilskih gibanja II. vatikanskog sabora, a onda i ljudi tog vremena koji su odgovorili tim izazovima.“ Uz evanđeoska opredjeljenja na koja ćemo se odvažno odlučiti onako kako to čine ponizni i maleni. Samo onaj koji prođe muku noći s imenom Ljubljenoga na usnama i njegovim licem utisnutim u srce, siguran u vezu koja ih povezuje, može iskusiti novu radost susreta. Papa traži od nas da našu osobnu povijest sagledamo i propitkujemo u svjetlu pogleda Božje ljubavi, jer ako je poziv uvijek njegova inicijativa, o nama ovisi slobodni pristanak uz božansko ljudsku ekonomiju kao životni odnos. Kontemplacija je um, srce, koljena, to je sposobnost čuđenja. Ući u misterij traži od nas da se ne bojimo stvarnosti, već da izađemo iz vlastitih udobnih sigurnosti, lijenosti i ravnodušnosti koje nas koče, i upustimo se u traženje istine, ljepote i ljubavi, tražimo smisao koji nije lako predvidiv, neotrcan odgovor na pitanja koja dovode u krizu našu vjeru, našu vjernost i naš razum. Traženje Boga traži poniznost: naša je istina objavljena svjetlom Duha i u njoj prepoznajemo da Bog prvi nas traži. Ljepota hoda vjere je ona koja se zna zaustaviti pred tamom sumnje, a da ne teži davanju rješenja pod svaku cijenu. Život dobiva smjer, smisao, dok se iz dana u dan, molitvu po molitvu, kušnju po kušnju, ostvaruje putovanje prema konačnu odgovoru, prema miru duše. Tama postaje mjesto doživljene ljubavi, vjernosti i tajanstvene Božje blizine. O zaista blažene noći… pjevamo u vazmenoj noći i naviještamo uskrsnuće i pobjedu. Noć postaje vrijeme i hod za dolazak Zaručnika koji ujedinjuje sa sobom i u zagrljaj preobražava dušu. Kristova Pasha, razlog naše nade, postavlja pitanje našemu bratstvu i našemu poslanju. Propovijed je završio riječima biskupa Ordinarija iz 4. ožujka 2021: Svatko ima svoju povijest u kojoj su mnogi ostavili traga, ali svatko od nas svom životu daje svoje obilježje. Milost Božja je uvijek prisutna i uvijek je na djelu, a sve ostalo je pitanje nas i naše vjere. Svoja razmišljanja je vlč. Zvonimir nadahnuo na dokumentima: Radujte se, Istražujte i Kontemplirajte.

Nakon misnog slavlja uslijedilo je zajedničko druženje. Zahvalni dragome Gospodinu sestre su se vratile obogaćene u svoje zajednice.

Izvor: Zadarska nadbiskupija