Gospodin Isus učenike svoje poučava običnom slikom o svojstvu duha uspoređujući ga sa soli i svjetlom, kako čitamo u Evanđelju ove 5. nedjelje kroz godinu. Teško je naći tko je sastavio aforizam: Nihil utilius sale et sole = Nema ništa korisnije od soli i od sunca. A evo vidimo da Gospodin Isus povezuje ta dva pojma: sol et sal = sunce i sol i pridaje ih svojim sljedbenicima.
Vi ste sol zemlje
Svaka stvar na svijetu ima svoju prirodnu kakvoću. Tako i sol, i jelo. Samo se na ljudskoj razini priprema hrana, i to s koliko umijeća i ljubavi: da se umjesno umijesi, dobro skuha, ne prepeče, ne zagori, ne presoli i da uopće ne bude začina mimo načina. Kojoj vrijednoj kuharici nije milo kada joj zahvalimo što je hranu na stolu s mjerom osolila? A kako se zacrveni, reknemo li joj da je presolila da se od rasoli ne može okusiti.
Zar i mi u svakodnevnoj kuhinji svojih razgovara ne izreknemo pohvalu kada za nekoga kažemo: Taj ima soli u glavi! Ili obratno, kada sudimo da je nekomu predavaču neka rečenica za takvo slušateljstvo ispala preslana, ili neka šala neslana? Kako je teško govoriti i raditi cum grano salis[1] – sa zrnom soli!
Isus je svoje učenike počastio uzvišenom zadaćom i upozorenjem:
“Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze” (Mt 5,13).
Ovdje se sol uzima u prenesenom smislu da se pokaže kako nema pravoga ljudskog života bez božanskoga Duha i ukusa. Zašto je Isus uzeo sol kao stilsku figuru ljudskoga duha? Vjerojatno zato što je sol u našem životu povezana s trima velikim korisnim uporabama: sol stvari čini ukusnima, pročišćava ih i štiti od raspadanja. Tako možemo slikovit izraz soli primijeniti i na razinu duha. Ako ljudska glava i srce ima soli u sebi, soli Duhove mudrosti, onda će nas ona i duhovno činiti pravima, čistima, zaštićenima. Što je sol u hrani – to je sol u glavi!
Sol daje ukus. Sol je životna sočnost u stvarima. Uzmeš li kruha ili mesa, a da nema ni zrna soli, odmah pokažeš kiselo lice u znak neukusnosti. Sol daje ukus pojedinim namirnicama. Ona je kao duša u onoj mrtvoj janjetini, juhi, sarmi. Nije to rekao samo Plutarh, nego svatko od nas to zna.
Iz Isusovih riječi dade se zaključiti da ljudi u prosjeku ne žive osoljenim životom poštenja, dobrote, poniznosti, marljivosti. Štoviše, taj standard i duhovna težina tijekom vremena opadaju. Osoba kojoj srce nije s mjerom osoljeno, kojoj nedostaje soli pod moždanom korom, ona je otuđena i osuđena na propadanje, da je ljudi ignoriraju.
Isus kaže učenicima: Vi ste sol zemlje. Kao da je ovaj zemaljski svijet poprilično neslan, masa nezasoljena tijesta. A Isusovo kraljevstvo daje ukus cijeloj stvarnosti. Ako je itko pridonio Božjemu kultu i ljudskoj kulturi evanđeoskom soli, to su pojedini članovi Crkve kroza stoljeća do danas. Svjetska kultura tom soli poprima svoju ljepotu, ljudski rječnik svoju tečnost, a opća umjetnost svoju ugodnost.
– A ako kršćani nisu ta duša, sol ili začin zemlje, onda su oni suprotno, ishlapili, obljutavili, popustili da drugi gaze po njima.
Sol čisti. Značajka soli jest da pročišćuje mnoge stvari. Sol je po sebi čista, jer dolazi od onoga što je na svijetu najčistije, sunce i more. Zašto idemo na more nego radi morskoga sunca i morske soli. Sol očisti prištiće, odnese prljavštinu, raščisti metabolizme. Sol je antiseptik, sprječava razvijanje bakterija. Sol je kao neki deterdžent.
Istina, mi se ne možemo povući iz svijeta, ali se moramo čuvati “neokaljanima od ovoga svijeta” (Jak 1,27). Znamo iz iskustva da ima ljudi pokraj kojih ne možeš nego biti pošten. I ima drugih pokraj kojih ne možeš biti nego: neoprana jezika, nečist. Ima ljudi odnosno neljudi pred kojima možeš pričati i najpreslanije viceve. A ima osoba pred kojima ti ne može pasti na pamet da se nemoralno našališ.
Isus kaže učenicima: Idite po svoj zemlji koja je istrošena, iskvarena, nečista, u koju morate unijeti čiste i zdrave soli. Isus kao da nema učinkovitijega lijeka za kuglu zemaljsku osim soli koja je evanđelje čistoće, čistoća misli i djela njegovih učenika. Budite čisti od osvete, od gorčine, od sebičnosti, od grješna uživalaštva. To znači imati soli u sebi!
Isusov bliži nasljedovatelj treba biti uzor čistoće i za sebe i za druge. Nije li Gospodin uvrstio u osam kategorija blaženih i one koji su “čisti, srcem” (Mt 5,8), koji su čisti svim bićem svojim. Svaki je kršćanin pozvan da bude čist u mislima, nevin u srcu, ispravan u osjećajima, neporočan u djelima, primjer duhovne i tjelesne čistoće.
– Nijedan zdrav vjernik ne će dopustiti u svome društvu preslane šale i priče. I stid, koji je urođen kao delikatan osjećaj, kazuje nam mjeru saliniteta. A ako sol obljutavi, prosipa se van i ljudi hodaju po njoj.
Sol štiti od raspadanja. Sol ozdravlja. Ima ljekovitu svrhu. Pavao je pisao Kološanima: “Riječ neka vam je uvijek ljubazna, solju začinjena: znajte svakomu odgovoriti kako treba” (4,6). Odgovor zasoljen, a ne ni neslan ni preslan! Stoljećima su crkve bile utočišta grješnika: ljudi bi tu nalazili sklonište, zaštitu, ispovijedali se, skidali sa svojih savjesti nesnošljive terete, slušali mudru riječ, zasoljenu, pravilo života, prosvjetljenje.
– Kršćanin gubi svoj ukus ako nije sa zrnom soli. A rastvara se kao mrtvo tijelo ako nema duše u sebi, nedostaje li soli da ga čuva od gnjileži. Ako, dakle, sol obljutavi…
Vi ste svjetlost svijeta
Na otoku, danas poluotoku, Farosu u luci Aleksandriji u Egiptu, građen je za kralja Ptolomeja II. (283.-246. prije Krista) dalekosežan i veleban svjetionik. Grčki arhitekt Sostrat podigao ga s kamene podloge u tri dijela. U sredini osmostraničan, a vrh okružen. Na vrhu „vječna“ vatra iz neke vrste smole. Visok 122 metra. Jedno od sedam svjetskih čuda. Služio je kao svjetionik za brodove. Vidio se s daljine od 50 kilometara. Stajao je nauzgor oko 1500 godina. Potres oko 1300. godine srušio ga do temelja. Od toga svjetionika na Farosu dolazi i naš današnji „far“, „farovi“. Mrak je fenomen, a svjetlo je još veći fenomen.
Gospodin Isus reče učenicima svojima, a i svima sljedbenicima svojim:
„Vi ste svjetlost svijeta! Ne može se sakriti grad što leži na gori” (Mt 5,14).
Je li Isus mogao izreći većega komplimenta učenicima i zadati im uzvišeniju zadaću od te: da budu svjetlila svijeta? Oni su kao „grad na gori“, koji se ne može sakriti. Ako je Gospodin svjetlo, a jest, i ako je rekao učenicima svojim da jesu i da budu svjetlo, a jest, onda on od učenika očekuje da budu poput njega, Isusa, poput Sunca. Mi nismo izvor svjetla, nego smo odraz svjetla. Nismo Sunce, nego Mjesec, koji nema vlastita sjaja, s njega odsijeva Sunčeva svjetlost. Tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo (Ps 36,10).
Tko su bili svjetionici – farovi u povijesti Crkve? Dvanaest Apostola, mnoštvo apostolskih otaca, mučenika-svjedoka, ispovjedalaca, 37 naučitelja Crkve, brojni utemeljitelji crkvenih redova: sv. Franjo, sv. Dominik, sv. Vinko Paulski, sv. Ignacije Lojolski, sv. Marija Krucifiksa, blažena Marija od Propetoga. Blaženi mučenik Stepinac, blažene Drinske mučenice i mnogi drugi sveci i blaženici Božji. Oni su bili Isusova svjetlost svijeta, jer su se držali načela božanske Objave i autentična učiteljstva Crkve Kristove.
Stupovi svjetla u lukama upozoravaju brodove pri uplovljavanju. Uz magistralu vidimo one osvijetljene oznake koje nam pokazuju pogibelji pri vožnji. Semafori na cesti označuju kada se može, kada ne smije prolaziti. Kršćanin je pozvan da bude takvo svjetlo, semafor, na cesti, na ulici, u luci, u župi, u gradu da svijet može biti siguran. Pogotovo to vrijedi o svećenicima i redovnicima, koji žele biti “sinovi svjetla”. Oni to pokazuju ne samo djelom nego i odijelom!
Neka nam svima svijetli pred očima i u glavi svjetlost Duha Svetoga.
Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod sud, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući (Mt 5,14-15).
Isus označuje sljedbenike svoje da su svjetlost ovomu svijetu! Grad na gori! Svjetlost je tu da se vidi gdje smo, da se mogu snalaziti autisti pred svjetlosnim znakovima na cesti, brodovi u lukama, zrakoplovi na pistama. Da se vidi koračati a ne posrtati. Bože, kako nas tajanstveno, neshvatljivo pozivaš na tu uzvišenu, svijetlu službu svoju!
Nije svjetiljka zato da se sakrije pod stol, nego da se od njezina svjetla vidi i s pomoću nje sigurno ide, da nam se u mraku oko ne izbije. Svećenici su Kristovi pozvani da budu farovi – svjetionici, semafori ili svjetlonoše: Kada je zeleno, naprijed; kada je crveno, stoj! Da se s tih „svjetionika“ vidi svjetlost tisućama kilometara i tisućama godina. Svećenici bi trebali biti taj razludžbeni znak – signum distinctivum – i kolarom i talarom. Oni su kao svjetionici pozvani da uzorno opslužuju Božje zapovijedi. Da se u njihovoj nazočnosti ne psuje, ne laže, ne čine nepravde i nepodopštine ovoga svijeta. Kao svjetlonoše ili semafori – oni trebaju biti pozor, putokaz, smjeroznak drugima. Kuda svećenik ide, to bi morao biti siguran znak da se ide pravim i dobrim putom.
Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima! (Mt 5,15).
Nije ova svjetlost radi sebe same. Ona je zato da se u njezinu perimetru vide osobe i djela. A da se uopće nešto vidi, nije dostatna samo vanjska svjetlost. Treba postojati oko u glavi i centar očinjega vida u mozgu. Ako to sve troje koordinirano ne funkcionira, uzalud je samo vanjska svjetlost. Isus nas poziva da u toj vanjskoj svjetlosti ljudi ovoga svijeta vide naša dobra djela kako bi se iskazala slava Bogu od kojega dolaze i naše ljudske osobe i naši ljudski čini. Konačan cilj svega jest slava Božja, i zahvala Isusu Kristu, Sinu Božjemu, koji je pravo Svjetlo od pravoga Svjetla i u čijoj svjetlosti i mi sve ostalo vidimo.
O „soli“ i „svjetlosti“ kao metaforama duha u kršćanskom životu vidi u: Isus silan na riječi, Mostar, 2014., str. 341-349.
[1] Frazu „Addito salis grano“ = dodavši zrno soli donosi Plinije Stariji (23.-79. pr. Krista), Naturalis historia = Poznavanje prirode, XXIII.,8,149.
Tekst: Msgr. dr. Ratko Perić
Izvor: Vjera i djela
Foto: Unsplash
