U četvrtak 2. veljače proslava Svijećnice – Dana osoba Bogu posvećenog života, započela je svečanom Večernjom u dominikanskoj crkvi sv. Jeronima i blagoslovom svijeća, nakon čega se procesija uputila u katedralu sv. Vida u kojoj je misu predvodio riječki nadbiskup Mate Uzinić u zajedništvu s generalnim vikarom Riječke nadbiskupije Mariom Tomljanovićem, povjerenikom za redovnice Riječke nadbiskupije Nikolom Uravićem i drugim svećenicima.

Čestitajući okupljenima Dan osoba Bogu posvećenog života, izrazio je radost što to prvi puta čini u riječkoj prvostolnici kao nadbiskup te zahvalio posvećenim osobama na svemu što čine za riječku Crkvu. U propovijedi je aktualizirao evanđeoski ulomak (Lk 2, 22-40) u kontekstu  poruke uz Dan posvećenog života kardinala João Braza de Aviza, prefekta Dikasterija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života te poruke predsjednika Vijeća HBK za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života gospićko-senjskog biskupa Zdenka Križića i predsjednika Hrvatske redovničke konferencije Slavka Sliškovića. Izdvojio je aktere evanđeoskog teksta i kao prvog naveo Isusa kojega se prikazuje u hramu. Izrazio je želju da ga svi kršćani, ne samo posvećene osobe, vide kao onoga koji je svima poziv i primjer. Svi se trebamo nadahnjivati na Isusu i njegovom prikazanju, a to nije samo trenutak kada se pojavio u hramu, nego je to cijeli njegov život, rekao je nadbiskup. U nastavku je spomenuo Mariju i Josipa čiji su životi nadahnuće mnogim posvećenim osobama. Oni u ovom evanđeoskom ulomku ne predstavljaju toliko posvećene osobe, koliko pokazuju Crkvu u cjelini. Josip i Marija znak su poslanja kojega Crkva ima – poslanje prikazivati Isusa, pokazivati ga, donositi i davati ga drugima u ruke. Vas, posvećene osobe, osobito vidim u poslanju ovih drugih dviju osoba koje se pojavljuju (Šimun i Ana), koji su starci, poput većine posvećenih osoba danas koji su starije životne dobi, jer nemamo dovoljno mladih, ali imaju mladenački duh. To želim svima – da imate mladog duha i da vam ove dvije osobe, koje su na određeni način simbol vas, posvećenih osoba, budu nadahnuće za vaš odnos prema Crkvi i Isusu upravo na način na koji su bili u ovom evanđeoskom ulomku u kojemu su Crkvi, Mariji i Josipu, širili pogled. Davali su im mogućnost da svoje poslanje vide šire nego što su u tom trenutku vidjeli i pripremili ih za ono što jest njihovo poslanje – za ono što će osobito biti Marijino poslanje kada će ono prikazanje koje se dogodilo u hramu i na kojemu su dva goluba žrtvovana, biti ponovljeno na kalvariji pod križem, kada neće biti zamjenske žrtve za njezina sina, nego će njezin sin postati zamjenska žrtva za nas.

Govoreći o poslanju Ane i Šimuna, nadbiskup je apostrofirao ranije spomenute poruke objavljene u povodu Dana posvećenog života, ističući važnost bratstva i sestrinstva riječima: ‘…unutar vaših zajednica ne birate tko će vam biti braća i sestre, nego su vam oni darovani, ali to vrijedi i u vašim međusobnim odnosima.“ Kao primjere naveo je Šimuna i Anu koji su dvije različite osobe, s različitim povijestima i stilom života, ali su skladni, brat i sestra u vršenju onog poslanja koje im je Gospodin dao. Apostrofirajući poruku prefekta Dikasterija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, poručio je da ih ovaj dan ujedinjuje sa svim zajednicama posvećenoga života diljem svijeta, „putnicama na istoj zemlji koja nas uzdržava i u kojoj živimo ovu povijest koja pred nas stavlja izazove na koje smo pozvani odgovoriti. Bog nas nastavlja pozivati da posvetimo svoj život u različitim izrazima koji se uzajamno upotpunjuju i obogaćuju i koji su, prije svega, dar za Crkvu. Ustanove posvećenoga života (redovničke, monaške, kontemplativne, svjetovne, ‘nove ustanove’), Ordo virginum, pustinjaci i družbe apostolskoga života izražavaju cjelokupan posvećeni život koji pretače evanđelje u poseban oblik života, koji zna čitati znakove vjere očima vjere i koji nastoji odgovoriti dinamičnom vjernošću (usp. VC, 37) na potrebe Crkve u svijetu.“ Šimun i Ana to su u njihovom vremenu bili za Crkvu, Mariju i Josipa. Svatko sa svojom posebnošću, ali zajedno kao braća i sestre, rekao je nadbiskup.

U nastavku je istaknuo ono što je Šimun učinio u trenutku u kojemu je otkrio svoje poslanje, u kojemu je prepoznao Isusa. On širi svoje ruke i prima Isusa u svoje ruke. Važno je da to otkrijemo, a mislim da Crkvi vi u tome pomažete, osobito vi koji ste svoj poziv pretvorili u vršenje one dimenzije koja je jako važna i koja je često možda stavljena sa strane, a to je briga za one među nama koji su slabi, siromašni, nemoćni. Većina vaših redova je zapravo nastala iz te želje da se posluži Krista u braći i sestrama pokraj nas koji su potrebni i nastavlja to činiti u našoj riječkoj Crkvi i ja vam na tome zahvaljujem. Ali ono što je važno pri tom jest da on, Šimun, pokazuje da nije dovoljno o Isusu samo govoriti, nije ga dovoljno samo pokazati, nego je važno zagrliti ga, uzeti ga u ruke i važno je u svome životu stvoriti prostor za njega, istaknuo je riječki nadbiskup. U tom smislu podsjetio je na poruku prefekta João Braza de Aviza koji je poručio da je Sinodski hod bio „ideja vodilja naših prethodnih poruka“ te, dok su prethodno istaknuli zajedništvo i sudjelovanje, „u ovoj ćemo se pak poruci dotaknuti poslanja: ‘raširiti šator’ jest stav koji je u središtu misionarskoga djelovanja, kao što nas podsjeća naslov Radnoga dokumenta za kontinentalnu fazu Sinode. Poslanje nas vodi do punine našega kršćanskoga poziva, daje nam priliku vratiti se Božjem stilu koji je ‘blizina, suosjećanje i nježnost’, koji se izražava u riječima, u prisutnosti, u vezama prijateljstva. Ne možemo se odijeliti od života; prijeko je potrebno da se netko brine ‘za krhkosti i siromaštva našega vremena, liječeći rane i ozdravljajući slomljena srca Božjim balzamom’ (papa Franjo, Početak sinodskog puta, 9. listopada 2021.).“

Zaključujući, i kao treću misao, nadbiskup je progovorio o Duhu Svetom koji se tri puta spominje u evanđeoskom ulomku. On je bio nadahnuće Šimunu i Ani, a svaki red i oblik posvećenog života nastao je djelovanjem Duha Svetoga. On je bio poticaj utemeljiteljima redovničkih zajednica i on je taj koji treba nastaviti nadahnjivati vaše djelovanje i danas, rekao je propovjednik. Izdvojio je još jedan naglasak iz prefektove poruke u kojemu apostrofira Svetoga Oca koji kaže da je „poslanje kisik kršćanskog života: jača ga i pročišćava” (papa Franjo, Opća audijencija, 11. siječnja 2023.). „Da bismo živjeli to poslanje na Božji način kao posvećeni život, trebamo dah Duha, da opskrbljuje kisikom naše posvećenje, da raširi naš šator, da ne dopusti slabljenje ili nestanak želje da izlazimo i dođemo do drugih kako bi im navijestili evanđelje, da ponovno zapali u nama misijski žar. On je pravi protagonist toga poslanja i istodobno onaj koji održava svježinu naše vjere kako ne bi uvenula.“

Nastavno na istu poruku propovijed je zaključio pitanjima, svojevrsnim ispitom savjesti o osobnom odnosu prema Duhu Svetom. Istaknuo je da bez Duha Svetoga ni Šimun ne bi bio ono što je trebao biti, kao ni utemeljitelji zajednica. Bez Duha Svetoga ni vi ne možete nastaviti svoje poslanje. Isto tako i Crkva, koja je rođena u Duhu Svetom, bez njega bi bila obična institucija koja bi životarila i ne bi vršila poslanje koje joj je Krist dao, poručio je nadbiskup i pred okupljene stavio pitanja za promišljanje: Zazivamo li snažno i često Duha, molimo li da ponovno zapali u našim srcima misijski plamen, apostolski žar, veliku ljubav prema Kristu i čovjeku? Osjećamo li se ponukanima navješćivati „što smo vidjeli i čuli” (1 Iv 1,3)? Osjećamo li čežnju za Kristom? Trpimo li i riskiramo u skladu s njegovim pastirskim srcem? Jesmo li spremni „raširiti naš šator”, kročiti zajedno? I nadasve se zapitajmo: Jesu li Isusova osoba, njegovi osjećaji, njegovo suosjećanje, ono što pobuđuje zanos u našim srcima?

Nakon propovijedi redovnice i redovnici obnovili su svoja redovnička obećanja.

Izvor: Riječka nadbiskupija