Prisjetimo se početka. Kako je počelo?
Bila je 1999. godina. Dana 10. veljače zagrebački je nadbiskup Josip Bozanić svojom odlukom utemeljio novu Župu u Zagrebu, i to na Trnjanskoj Savici, naselju koje je jako brzo raslo, pa su rasle i pastoralne potrebe. Nova župa dobila je ime po kardinalu Alojziju Stepincu kojega je 3. listopada 1999. godine papa Ivan Pavao Drugi proglasio blaženim. Bila je to prva župa u Zagrebačkoj nadbiskupiji posvećena kardinalu Alojziju Stepincu. Nastala je diobom od Župa Krista Kralja i Svete obitelji te omeđena Držićevom, Križnom i Gruškom ulicom i rijekom Savom. Izgledalo je obećavajuće. Nova župa s velikim brojem stanovnika na relativno malom prostoru. Problem je bio i ostao upravo prostor. Premda je Nadbiskupija vlasnik velikoga dijela zemljišta na Trnju, na kojemu su nikle i državne zgrade, npr. Općinski sud i dr. , ipak se ni u samostalnoj hrvatskoj državi nije našlo mjesta u GUP-u za sakralni prostor na Trnjanskoj Savici. Za trgovine, banke i drugo našlo se mjesta, ali za crkvu nije. I tako mladu Župu prati sudbina mnogih mladih koji bi htjeli svoj dom, svoj krov nad glavom, ali ga ne mogu ostvariti.
Župa je počela s radom već 3. listopada 1999. i u početku imala svoj ured, stan za župnika i vjeronaučnu dvoranu na području druge Župe, one Krista Kralja, koja je Stepinčevoj župi ustupila svoje prostore u kući u Starotrnjanskoj ulici. Misna slavlja odvijala su se radnim danom u crkvi Krista Kralja u kojoj je Stepinčeva Župa bila podstanar, a nedjeljom i blagdanima u predvorju OŠ Jure Kaštelana koje je za to trebalo uvijek iznova spremati i raspremati. Školu prihvatiti i urediti za sakralni prostor. Dosta je župljana zbog toga odlazilo na svete mise u druge crkve. Višegodišnja obećanja, pa i ugovori s gradskim vlastima, nisu bili plodonosni glede dodjele zemljišta za crkvu. Štoviše i dobivene lokacijske dozvole, od kojih jedna – ona za teren u parku blizu Save - bila je osporena i poništena. Tako Župa još ni danas nema ni ledine na kojoj bi mogla podići barem svoj šator.
Crkva nekim ljudima na Savici očito nije bila potrebna pa su se uprli svim snagama prosvjedovati na sve načine da se gradnja crkve u parku onemogući. Relativna manjina dobro organiziranih glasnih protivnika gradnje crkve do sada je u tome raznovrsnim akcijama uspijevala, a oni drugi to manje –više stoički podnosili. Vlast se u gradu smjenjivala, ali pomaka glede dodjele zamjenskoga zemljišta za ono crkveno za sada nema. Tako sada tu smo gdje smo. Blaženi Alojzije Stepinac očito nikako da na Trnjanskoj Savici dobije svoj zasluženi dom. Uskoro će 25 godina, četvrt stoljeća Župe, bez zgrade crkve, ali Župa je ipak posve osamostaljena na vlastitom području. Kupljeni i za pastoral prilagođen mali prostor Pastoralnoga centra na području Župe u ulici Zvonimira Rogoza 1 ne može se doduše smatrati prikladnim rješenjem, kao ni eventualna buduća mogućnost korištenja predvorja novoizgrađene škole Jure Kaštelana, za nedjeljna i blagdanska misna slavlja. I župnici i župljani pokazuju silom prilika neviđenu domišljatost da se u postojećim uvjetima bogoslužje i obredi ipak dostojanstveno odvijaju.
No, svako zlo za neko dobro, veli narodna mudrost. Istina, na Trnjanskoj Savici nema zgrade crkve, ali je itekako živa i djelatna ona druga, živa Crkva, koja po zgusnutom rasporedu u malom Pastoralnom centru i u nemogućim uvjetima, na otvorenom, u prolazu između zgrada, stoički podnoseći vremenske i ine nepogode - vrućinu, kišu, vjetar, pandemijska ograničenja - svakodnevno svjedoči svoju postojanost u vjeri, potvrđujući time i Stepinčevo iskustvo: Kad nemaš ništa drugo da dostojno slaviš Boga, kad ti oduzmu sve, ostaju još uvijek dvije ruke sklopljene na molitvu.
Zajednica vjernika ustraje s radom u molitvenim i drugim skupinama. Župa diše punim plućima i molitvama svojih vjernika te čeka strpljivo da se po Božjem promislu ostvari i gradnja crkve blaženom Alojziju Stepincu na čast. Možda do tada i on bude proglašen svetim pa njegovo čudo bude i zgrada crkve u kojoj će evanđelje naviještati i riječ Božju puku tumačiti upravo svećenici stasali na području ove mlade Župe - za 25 godina postojanja Župe njih čak sedam (Tomislav Petranović, Marko Stipetić, Alen Lulić, Marijan Lindić, Domagoj Tujmer, Marko Dominić, Ilija Kelić ) koje je Gospod do sada pozvao u svoju službu, a još su dvojica na tome putu. Da bude barem pastira kad već nema crkve! Jer uzalud crkva ako u njoj nema pastira ni pastve. Vjera ne živi u lijepim građevinama, nego u dušama i srcima vjernika ma gdje se Bogu molili. Župljani Trnjanske Savice i dalje se u svojim potrebama, pa i za nakanu gradnje svoje crkve, utječu blaženom kardinalu Alojziju Stepincu i svim svetima, uzdajući se kao i Stepinac, ne u svjetske vlasti i moćnike, nego jedino i samo u Boga, što je razvidno i iz Stepinčeva gesla: In te, Domine, speravi!
Tekst: Dr. sc. Marija Znika
Izvor: Lea Bukovec, medijska suradnica Tiskovnog ureda Zagrebačke Nadbiskupije
