Svaki čovjek po naravi teži za smislom. Smisao je ono što oživotvoruje naše postojanje. Čini ga smislenim. Riječ je o jednoj od temeljnih ljudskih čežnji. No pravo je pitanje što je zapravo smisao. Kako ga otkriti? Je li zaista tako nedohvatljiv kako nam se katkada čini, ili je potrebno uzeti odmak od stvarnosti i spoznati kako je smisao zapravo nešto što već posjedujemo, samo toga nismo dovoljno svjesni? Kompleksnost čovjeka očituje se u paradoksu njegove očajničke potrage za smislom koji mu je bliži nego što se nada. Trivijalnost takvog životnog traganja očituje se u trajnoj razapetosti (dihotomiji) između onoga što je već sada, ali još nije. Eshatologija[1] nas to uči u svojoj hermeneutici. Ovo promišljanje smjera ukazati na dinamiku čovjekova traganja za smislom na fundamentalnoj, a onda i partikularnoj razini bića. Iz toga proizlazi suprotstavljenost onoga koji očajno traga za smislom, dok je to isto biće cjelovito prožeto smislom od prvih trenutaka vlastita postojanja. Na kraju ćemo vidjeti kako je smisao zapravo bliže nego što možemo zamisliti, očit i dohvatljiv u svojoj jednostavnosti. Koherentnost ljudske osobe obistinjuje se u življenju onoga što je u čovjeku, te onoga što je izvan njega. Antropološka komplementarnost ne spočitava vidljivo (materiju), ali upućuje na nešto puno više, vrednije i ljepše. Na ono što je poznati neurolog, psihijatar i začetnik logoterapije Viktor Frankl istaknuo u svome iskustvu Auschwitza rekavši da je iskustvo ljubavi smisao čovjekova postojanja. Ono ga izdiže iz očaja, sivila svakodnevice, čak i iz najgorih strahota o kojima govori logor smrti.
Očajno traganje za smislom
Traganje za smislom imperativ je koji nam se nameće od kolijevke. Stavljeno na naša katkada krhka ramena, ono nam može biti češće križ nego blagoslov. Skloni kompliciranju gubimo se u tom traganju poput Diogena koji svjetiljkom traži čovjeka u gradu punom ljudi. Ulažemo vlastite snage, crpimo se ne bismo li pronašli ono što će biti naš motiv, a onda i sreća kroz život. Taj neizmjerni, nezasluženi i najljepši dar koji nam je s razlogom povjeren. Naša nas kontingencija neprestano upozorava kako nismo nužno morali postojati, ali ipak smo ovdje. Kulminacija traganja za smislom, u mrkloj noći bez imalo svjetla, doseže svoj vrhunac u razočaranju. Ta nismo našli ono što tražimo. Konačno postavlja se pitanje – što to tražimo? Smisao koji će nas prožeti, dati nam snagu za sve što je sada i što je pred nama. To očajno traganje zarobljava nas te postaje svrha samome sebi. Blasfemija koja našu egzistenciju dovodi na rub ponora opstanka. Na žalost Onoga koji nas je sazdao od praha zemaljskoga. Sve to jer gubimo tlo pod nogama u očaju malih, skromnih motiva i smisla. Dinamika svakodnevice neumorno nas pritišće ispraznim sadržajima. Takav životni ritam neupitno mora dovesti do nezadovoljstva i frustracije, osim ako u pozadini našega djelovanja, življenja, nije nešto smislenije. Postaje primarno što ćemo odjenuti, kakav ćemo mobitel imati, auto voziti i tomu slično. Konzumeristički spiritus vreba i proždire ljudsko biće. U takvoj dinamici življenja čovjek postaje prazniji, frustriraniji, neispunjeniji. Omega ljudske otuđenosti doseže svoj vrhunac. Opet taj začarani krug (lat. circulus vitiosus) očajnog traganja za smislom. Ima li ga?
Biće smisla
Faktička teza jest da je čovjek zapravo biće smisla. Ona se najbolje zrcali u sposobnosti da prožme smislom vlastito postojanje. Nadalje, u totalitetu pojedinca ukorijenjen je pilastar koji smislom učvršćuje konstrukciju „kuće bitka“, kako Heidegger naziva čovjeka. Zapravo, svaki ljudski atom prožet je smislom. Čovjek nije anemično, adinamično biće, nego aktivno, dinamično i kognitivno biće koje koristi sve sposobnosti koje su mu od Boga dane. Na fundamentalnoj razini smisao se očituje u ljubavi. Počevši od geneze, čovjek je stvoren iz ljubavi. Ljubavi Stvoritelja prema stvorenju koje stvara u valorizaciji (vrhuncu) ljubavi. Promatrajući strahote koje su dijabolički nadahnule čovjeka za epohalni genocid Auschwitza, Frankl uočava kako ljubav nadahnjuje čovjeka za život. U okolnostima koje odišu smrću i tjeskobom jedini istinski smisao za nastavak života u kozmičkoj agoniji straha jest ljubav. U bilo kojoj relaciji. Od roditeljske, zaručničke, bračne, prijateljske, najposlije ljubavi prema Bogu, čiji egzemplar nalazimo u liku Maksimilijana Kolbea koji je iz ljubavi prema Bogu otišao u smrt upravo u zloglasnom logoru. Ta ljubav ne jamči sigurnost ili blagostanje. Ona je smisao za dalje, ali ne mijenja nužno okolnosti u kojima se nalazimo. Štoviše, ona čak može biti jedna vrsta su-patnje onima koje volimo. Imajući na umu kako termin „simpatija“ (grč. sym-pátheia) upravo znači „su-patnja“. Ukoliko čovjek biva otvoren za ljubav prema biću stvorenome na Sliku Božju (lat. Imago Dei), utoliko ostvaruje smisao postojanja. Onaj koji ljubi čovjeka, ljubi i Boga. Naime, radi se o niti koja horizontalno i vertikalno (u križ) povezuje onostrano i ovostrano, nebo i zemlju. Ta zato i Bog uzima obličje čovjeka te u liku Isusa iz Nazareta postaje jednim od nas. Spomenuta nas teofanija uči da je ljubav prema bližnjemu implicitna relacija ljubavi prema Gospodinu.
Smislen i stvoren za ljubav
Smislenost čovjeka upućuje na zadaću koja je povjerena svakome od nas. Kako vidjesmo, još u trenutku stvaranja Bog nas stvara smislene. Predaje nam ključeve naše smislenosti, poslanja. Ovdje smo kako bismo uščuvali ono što nam je poput bisera povjereno. Ne da ga zakopamo u vlastiti ponor sebičnosti, nego da se njime okoristimo na osobnu dobrobit, i dobrobit onih oko nas. Time ispunjavamo svrhu za koju smo stvoreni. Istina, Bog nas je stvorio bez nas, ali nas ne može otkupiti bez nas. Zato je važno prihvatiti zadaću i ulogu koja nam je povjerena. Za ljubav si, čovječe, stvoren. Jedino te ona može izdići iz jame propadanja, uništenja, i učiniti plodnim tlom za rast istinskih vrijednosti – humanizma koji se ne zaustavlja na antropocentričnosti, nego je kristocentričan. U svojoj slobodi za ljubav čovjek uzima ono najbolje što mu pripada. No, ljubav je i odgovornost. Viktor Frankl u djelu Liječnik i duša veli: „Odgovornost čovjeka je nešto strašno, ali u isto vrijeme nešto divno. Zastrašujuće je to da sam u svakom trenutku odgovoran za svoga bližnjega, da je svaka odluka – od najmanje do najveće – odluka zauvijek, i da u svakom trenutku iskoristim ili potrošim tu priliku. Svaki trenutak donosi tisuće mogućnosti, ali mogu izabrati samo jednu – sve ostale zauvijek osuđujem na propast. Međutim, to je ujedno i divna spoznaja – da je moja budućnost i budućnost stvari i ljudi oko mene – u svakom trenutku ovisna o mojoj odluci. To što spoznam u tom trenutku i to što dozovem u život, to postaje stvarnost zaštićena od prolaznosti i propadanja.”[2] Naša moć krije se u tome da smo kadri svojim djelovanjem u ljubavi oslikavati stvarnost koja je oko nas. Divno je znati da smo umjetnici vlastite sadašnjice, pa i sutrašnjice. Nismo tek nijemi promatrači – skladatelji smo najljepše simfonije. Simfonije života, života u ljubavi. Prema Bogu i bližnjima.
Naposljetku neumorno navire i gromko odjekuje pitanje što učiniti ako nam ne ide sve od ruke? Život počesto ne da slatkoću, nego gorak okus. Što ako ti da limune? Jednostavno, ako ti da limune, napravi limunadu. Ta apstrakcija uči nas da je život mozaik načinjen od jarkih i tmurnih boja (trenutaka). No jedino tako on može biti i jest mozaik. Sa sviješću da smo mi ti koji, uz Božju suradnju, držimo kormilo barke kojom plovimo. U bespuću. U traganju za smislom koji nam je bliži nego smo se nadali. Ostvaruje se u nama i po nama. U ljubavi! Toj ljepoti darovanosti života Gustav Krklec nadahnuto kliče:
Guslara sretoh, Bio je slijep.
Al’ reče: ‘Sinko, život je lijep!’
Zbunih se malko: ‘Zar zbilja lijep?’
‘Vidjet ćeš, sinko, kad budeš slijep!’
Guslar
[1] Teološka znanost o budućim vremenima.
[2] Viktor Frankl, Liječnik i duša, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2021.
Izvor: Vjera i djela
