Pavao je u prvoj Crkvi bio izuzetna ličnost: vrhunski intelektualac, školovan u grčkim i židovskim školama, snažne osobnosti. Govorio je grčki, hebrejski (jezik Biblije) i aramejski (govorni jezik u tadašnjoj Palestini), a vjerojatno je razumio i latinski. K tome bio je ekonomski neovisan – poput ostalih židovskih učitelja: bavio se izradom šatora. I onda se nametnuo kao apostol, kršćanski misionar. Izgledalo je da je u velikoj prednosti pred ostalim apostolima koji su uglavnom bili ribari, obični pučani. Međutim Pavao je u svojoj biografiji imao veliku mrlju. Biblija izvješćuje da je strastveni protivnik i progonitelj kršćana, „sveudilj zadahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim“. On je „okovane muževe i žene“ dovlačio pred sudove, a bio je sudionik kamenovanja đakona Stjepana. I onda se obratio i postao oduševljeni Kristov sljedbenik. I sada, kad je već postao priznati i cijenjeni apostol, što učiniti s onom mrljom?
Danas bi se reklo, bolje je o tome šutjeti, još bolje zataškati, a ako baš to netko izvuče iz moje biografije, jednostavno reći da su me „izvadili iz konteksta“. Ali, evo Pavla koji iznenađuje. U pismu vjernicima u Korintu on bez okolišanja priznaje: „Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju“. Bio je iskren prema onoj Isusovoj riječi: „Istina će vas osloboditi“. Pavao zatim o svojoj apostolskoj službi mirno nastavlja: „Ali milošću Božjoj jesam što jesam“. Hoće reći da je ta služba nešto što on ni na koji način nije zavrijedio, nego je čisti Božji dar. Na jednom drugom mjestu Pavao će reći sljedeće: ono što je sigurno njegovo, to su slabosti, ono loše što je učinio. Međutim sve ono dobro što je u njemu, veli on, Božji je dar.
Čini mi se da je to dvostruka mudra poruka i za nas. Ljudi smo, griješimo i „neće nam pasti kruna s glave“ ako priznamo da smo kao djeca krali voće, da smo i kasnije veće nepodopštine činili, te da ni danas nismo imuni od posve krivih poteza. Smiješno je sebe prikazivati besprijekornima. S druge strane, ako imam dobrih osobina (a svi ih imamo!), ako činim tolike dobre stvari u obitelji i u društvu, to je Božji dar – ili, ako hoćete – to su talenti koji su mi dani, nešto s čime sam se rodio. Takav sam zahvaljujući dobom odgoju… Zbog toga stvarno nema potrebe da se hvalim svojim dobrim djelima. Konačno, ako sam, na primjer, savjestan u svome poslu, to bi trebalo biti nešto normalno i redovito, a ne izuzetno. Ni u tome slučaju nema mjesta samohvali. Narodna poslovica to zgodno sažima: „U zlu se ne ponizi, u dobru se ne uzvisi“.
Tekst: Dr. Zvonko Pažin
Izvor: Vjera i djela
