U okviru Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana 2023. središnje ekumensko slavlje Požeške biskupije održano je 21. siječnja u župnoj crkvi Sv. Josipa u Slatini. Uvodeći u slavlje, požeški biskup i predsjednik Biskupske komisije HBK za ekumenizam Antun Škvorčević pozdravio je sudionike, uputivši im pohvalu za hrabrost kojom su unatoč snježnu nevremenu došli u crkvu. Izrazio je radost što u slatinskoj crkvi sv. Josipa može pozdraviti Njegovu Preosvećenost g. Jovana, episkopa pakračko-slavonskog s pratnjom u kojoj je bio protojerej Dragan Gaćeša, slatinski paroh i Milan Tomašević, đakon, a jednako tako i biskupa Reformirane kršćanske kalvinske Crkve u Hrvatskoj g. Pétera Szenna, izrekavši im srdačnu dobrodošlicu. Jednakom srdačnošću pozdravio je nazočne svećenike, kanonike požeškoga Stolnog kaptola sv. Petra na čelu s prepoštom Ivicom Žuljevićem, svećenike Slatinskog dekanata na čelu s domaćim župnikom i dekanom Draganom Hrgićem i arhiđakonom slavonsko-podravskim Vladom Škrinjarićem, kojima su se pridružili svećenici iz onih župâ u kojima se naizmjence po određenom rasporedu odvijaju središnja slavlja ekumenske molitve u Požeškoj biskupiji. Ustvrdio je da okupljanje predstavnika pojedinih Crkvi na ekumensku molitvu očituje njihovu izvanjsku podijeljenost, kao posljedicu povijesnog ljudskog djelovanja u Crkvi. No, naglasio je da u svojim srcima želimo večeras vjernički posvjedočiti Bogu i jedni drugima kako pripadamo jednome i jedinom Isusu Kristu, kojega ispovijedamo Bogom i čovjekom, našim spasiteljem i kako u zajedništvu Presvetog Trojstva svi nastojimo kročiti ovom zemljom u Isusovu spasenjskom Duhu, da bismo konačno stigli u Božji vječni zagrljaj. Podsjetivši da je tema ovogodišnje Molitvene osmine uzeta iz knjige proroka Izaije i glasi: »Učite se dobrim djelima, pravdi težite«, kazao je da »prorok traži od Božjeg naroda svoga vremena da zajedno uče činiti dobro, zajedno traže pravdu, zajedno pomažu potlačenima, zajedno brane siročad i zajedno skrbe za udovice«. Biskup je naglasio kako se zahtjev proroka Izaije odnosi i na nas danas, te i ovim slavljem želimo na njega dati svoj vjernički odgovor.
Episkop Jovan predvodio je zatim pokajnički čin, a nakon toga naviještena su sveta čitanja. U homiliji biskup Antun je rekao kako je upravo došao iz Požege sa završetka Katoličke malonogometne lige mladih Požeške biskupije, na kojem su pobjedničkim ekipama podijeljene nagrade. Povjerio je sudionicima slavlja da je tijekom vožnje do Požege do Slatine razmišljao o tome koliko su energije, oduševljenja i puno toga drugoga ti mladi ljudi uložili da bi dobro igrali nogomet i da bi pobijedili, trudili se naučiti kako igrati i kako steći vještinu pobjeđivanja. Povezujući to s temom ovogodišnje Molitvene osmine: »Učite se dobrim djelima, pravdi težite«, kazao je kako osim u sportu, u školi, u znanosti i na drugim područjima ulažemo silno mnogo vremena i energije da bismo naučili nešto korisno i vrijedno za naš ovozemaljski život, a kad se radi o onome što bismo trebali naučiti da bismo po Bogu živjeli i djelovali, nerijetko se izgovaramo da za to nemamo vremena, ulažemo premalo snage u to nastojanje. Stoga je ovaj molitveni susret izazov da se sudionici ispitaju što zapravo čine s obzirom na Boga, koliko mu vremena posvećuju i što u tom pogledu uče oni sami i svoju djecu i mlade, ustvrdio je biskup. Napomenuo je kako im je u traganju za odgovorom na navedeno pitanje od velike pomoći Božja riječ naviještena iz Poslanice sv. Pavla Efežanima, kao i Isusova riječ u evanđeoskom ulomku iz zapisa sv. Ivana.
Polazeći od prvog čitanja, biskup je kazao kako Apostol upozorava na podjele koje postoje među efeškim kršćanima zbog toga što jedni dolaze iz židovstva a drugi iz poganstva. Pavao ih uvjerava da su i jedni i drugi u Isusu Kristu postali blizu Bogu, zahvaljujući njegovoj smrti na križu, kojom je »ubio« njihovo neprijateljstvo s Bogom i po svojoj krvi ih s njime i međusobno izmirio. Biskup Antun je podsjetio sudionike slavlja da su podjele među nama, kao i među kršćanima različitih denominacija plod naše ranjenosti zlom i grijehom koje nas međusobno razdvajaju, te da je potrebno zajedničkom vjerom uprijeti svoj pogled u Isusa Krista čijom je krvlju na križu dokinuto neprijateljstvo između nas i Boga te uspostavljen mir u smislu židovskog »shalom« kao punina onih dobara koje jedino Bog može darovati, a koje je u potpunosti ostvario za nas Isus Krist u svojoj pobjedi nad smrću. Apostol Pavao stoga snažno zaključuje kako je Crkva zajedništvo međusobno pomirenih ljudi u Isusu Kristu te mi u noj nismo »tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sâm Isus Krist«, ustvrdio je biskup. Kazao je kako mu je drag ovaj govor o Isusu Kristu kao zaglavnom kamenu, te je sudionicima zorno protumačio funkciju tog kamena u slatinskoj crkvi sv. Josipa, izgrađenoj u neogotičkom stilu, gdje se na vrhu svodnih lukova nalazi jedan okrugli kamen, koji se zove »zaglavni« jer drži zajedno lukove koji se u nj upiru, ne dopuštajući im da se sruše lukovi i sam svod, kao i drugi dio građevine. Ono što je zaglavni kamen u nekoj crkvi-građevini, to je u živoj Crkvi njezin utemeljitelj Isus Krist, koji svoje učenike povezuje u zajedništvo i u tom ih zajedništvu učvršćuje, ustvrdio je biskup.
Stoga je poručio sudionicima da je ovo molitveno slavlje svojevrsni njihov ispit savjesti je li njima prvi i najvažniji Isus Krist, te uče li i proučavaju dovoljno tko su oni u njemu i po njemu, a ne po međusobnim razlikama i podjelama zbog ljudskih grijeha i slabosti. Ako nas Isus u naviještenom evanđeoskom ulomku uči da ga trebamo prepoznati u svakom čovjeku koji se nalazi u različitim životnim nevoljama, siromaštvu, bolesti i zatočeništvu, kako onda ne prepoznati to isto Isusovo lice u svakome onome koji je po krštenju ušao u zajedništvo Isusova spasenja i njegovih vječnih dobara i postao brat i sestra sa svima onima koji su kršteni, upitao je biskup. Kazao je da ga oduševljava nauk Drugoga vatikanskog sabora koji tvrdi da svi oni koji su kršteni tvore jedno Isusovo tijelo o kojem govori apostol Pavao u naviještenom ulomku iz Poslanice Efežanima, uvjeravajući nas da je Isus u svom trpljeničkom tijelu na križu ubio neprijateljstvo i podjele među ljudima, te uspostavio mir i jedinstvo, da svi budemo blizu jedni drugima i najbliži Bogu, jer smo svi mi već Isusova Crkva, doduše na stupnjevit način, kako veli Drugi vatikanski sabor. Biskup Antun je kazao kako bi na temelju činjenice da je on Hrvat katolik, episkop Jovan Srbin pravoslavac, a biskup Péter Mađar koji pripada reformiranoj Crkvi, neki mogli zaključiti da smo zbog toga podijeljeni i kako je razumljivo da na neki način jesmo jedni protiv drugih. No, time bismo očitovali da jedni u drugima ne prepoznajemo i ne promatramo ono što je Isus Krist u nama ostvario, ostajući čvrsto prikovani uz neke naše ljudske podatke i činjenice koje nisu samo naše međusobne razlike, nego uzrokuju i podjele, ustvrdio je biskup. Kazao je da bi zajedno sa svim sudionicima ovog slavlja želio razbistriti oči srca i u svima koji su kršteni Isusovim pogledom promatrati njegovu braću i sestre, i vjerovati da smo u Isusu Kristu svi jedno, te onda u tom smislu poput Isusa za svakog čovjeka najplemenitije osjećati i najbolje djelovati. Naime, kršćanstvo nije tek neka priča o Bogu i Isusu Kristu, nego stvarnost Isusa Krista Uskrsloga koji je među nama prisutan i djelatan u snazi svoga Duha, ustvrdio je biskup. Pozvao je sudionike slavlja da jedno od prvih dobrih djela koje nam valja činiti na poticaj Izaije proroka u geslu ovogodišnje Molitvene osmine bude nastojanje da iz vjere prepoznajemo i poštujemo jedni druge, jedni o drugima dobro mislimo i jedni o drugima dobro govorimo, jer je to pravi odnos kojim se iz krsne svijesti pristupa i postaje dionik istinske Isusove Crkve.
Prigodnu riječ sudionicima slavlja zatim je uputio episkop Jovan. Najprije je biskupu Antunu, nazočnim svećenicima i vjernicima izrazio najdublju sućut povodom velikog gubitka za sve nas kršćane, smrti pape u miru Benedikta XVI. Ustvrdio je kako je preminuli Papa bio veliki otac i pastir Crkve, čovjek velike ljubavi, teolog velikog uvida u tajne Božje i u ono što su sami temelji Crkve Kristove. Podsjetivši da je njegov život protekao u najstrašnijim vremenima Europe, u vrijeme Drugoga svjetskog rata, prijetnje od komunizma, sekularizacije onoga što je nekada bio kršćanski zapad, ali da je on stamenošću svoje vjere i nadasve svojim bogoslovljem svima nama ostavio jedan ogromni zalog: da su Krist i njegova Crkva isti kroz vjekove, uvijek pobjedonosni, ali na križu. Izrazio je žalost što su posljednji dani njegova života bili označeni jednim ratom, koji je došao kao još jedan križ na njegovu izmučenu i napaćenu dušu, jer je to rat koji međusobno vode pravoslavni kršćani u Ukrajini. Ustvrdivši kako je papa Benedikt XVI »dublje znao biće naše, i znao je da se zapita jesmo li mi to stvarno hrišćani«, episkop Jovan je podsjetio na žalosnu činjenicu da u današnjoj Ukrajini i Rusiji, koje su donedavno tvorile Sovjetski Savez, imamo pradjedove koji nisu kršteni, i da je ondje od Oktobarske revolucije 1917. godine desetljećima kršćanska krv tekla u rijekama po gulazima i najstrašnijim logorima tijekom Drugoga svjetskog rata i u vrijeme bezbožnog Sovjetskog saveza. Stoga je sasvim opravdano zapitati se zar zaista danas u Ukrajini međusobno ratuju kršćani, i je li se kršćanstvo na tim prostorima istinski obnovilo? Kazao je da je taj rat, ako je rat među kršćanima, odmah gubitnički, i da nam tek predstoji istinska obnova nakon desetljeća mržnje prema živome Bogu i Raspetomu i uvijek iznova raspinjanja Raspetoga. Ustvrdio je da, ako se ikada u povijesti čovječanstva ponovila Golgota, bilo je to u sovjetskoj Rusiji. Ondje je naše raspeće bilo veliko i strašno, jer su desetine tisuća svećenika ubijeni a djelovanje Crkve gotovo u potpunosti onemogućeno ne samo u javnom životu, nego i u srcima onakvih vjernika kakav je bio i Benedikt XVI. Poželio je da nam Gospodin podari da svi, na ovaj način, moljenjem oproštenja jednih od drugih, susrećući se licem u lice, istinski gradimo mir i da zaliječimo stravičnu ranu koja je na svima nama ostavila teške tragove, napose one koji teško pogađa nesretni narod koji sada stradava u Ukrajini.
Zatim je svoju riječ uputio sudionicima slavlja i biskup Péter. Rekao je da je uistinu radostan što je danas ovdje u Slatini, te je zahvalio za Riječ Božju »Učite se dobrim djelima, pravdi težite« (Iz 1, 17), koja nam je upućena na ovom molitvenom slavlju. Primijetivši kako je u današnjem svijetu moderno na različitim razinama govoriti da trebamo biti jedno, odnosno promicati jedinstvo, kazao je da to nama kršćanima ne bi smjelo biti dovoljno, nego da bismo trebali naglašavati kako se to naše jedinstvo treba ostvarivati u Kristu, i da bismo mi kršćani iz dubine duše trebali iskazati tko smo to mi uistinu, naglašavajući pritom da smo mi po Isusu Kristu spašena Božja djeca. Još je rekao kako trebamo naglašavati da nismo naslijedili mržnju i raskol, nego smo to mi slabi ljudi jedni drugima natovarili, baveći se nekim sporednim stvarima, a zaboravljajući ono najbitnije što nam Isus Krist u svojoj milosti obznanjuje i pokazuje. Pojasnio je kako se hebrejskom riječju koja je u temi ovogodišnje Molitvene osmine prevedena kao »dobra djela«, označava i »radost«, ustvrdivši kako nam u našem današnjem svijetu, koji je podvrgnut tolikim mijenama, između ostalog nedostaje upravo radosti. Osvrnuvši se na najnoviju promjenu novčane valute u Hrvatskoj, šaljivo je primijetio da »niti znamo koliko novca imamo, niti znamo koliko plaćamo«, jer čovjek se u brizi za svoje domaćinstvo u svim tim preračunavanjima iz jedne valute u drugu jednostavno izgubi i više ne zna pravo u što da se pouzda u ovom svijetu, kojega je Bog stvorio dobrim, ali je grijehom u nj ušla nepravda, Stoga nas Riječ Božja poziva da težimo pravdi, to jest da uz Božju pomoć prepoznajemo ljubav i milost Kristovu, da težimo u drugome prepoznati Gospodina Isusa Krista, koji je svoj život dao za one koji su ga mrzili i koji ga i danas svojim grijesima mrze. Pozvao je sudionike slavlje da se ne obeshrabre u nastojanju da u njima ne prevladavaju grijeha i mržnja. Podsjetivši da je tema ovogodišnje Molitvene osmine potekla iz savezne američke države Minessote, iz zemljopisnog područja koji je tijekom povijesti bio opterećen robovlasništvom crnačkog stanovništva i nejednakošću među ljudima, ustvrdio je kako ovo naše područje nije poznavalo spomenuti oblik robovlasništva nad ljudima, ali da smo mi danas izloženi nekim novim oblicima porobljavanja čovjeka, osobito na području suvremenih digitalnih medija i modne industrije, koji u ljudima stvaraju različite, pa čak i perverzne oblike ovisnosti, kojima čovjek zarobljen sebičnošću i vođen načelom što ugodnijeg i lagodnijeg života u konačnici uništava samog sebe i potkopava temelje društva utemeljenog na obitelji i kreposti požrtvovnosti za opće dobro. Kazao je da je sretan što je došao na ovo slavlje, ne samo zato što će na njemu bolje upoznati svoju drugu i drugačiju braću i sestre, nego što će na njemu bolje upoznati i samoga sebe, tko je on uistinu, i da je postao ovakav kakav jest, jer ga je Bog takvim stvorio, i što pred njega stavlja mnogo toga što je dobro i radosno, a što on još treba prepoznati u svom životu. Pozvao je sudionike slavlja da u uvjerenju kako ima mnogo radosti u ovom svijetu, pravdu traže u Bogu i u Isusu Kristu, koji je za sebe rekao da je put, istina i život.
Nakon odreknuća od Zloga i obnove krsnih obećanja, biskup Antun je poškropio sudionike slavlja blagoslovljenom vodom i podsjetio ih tko su postali po svetom krštenju, učvrstivši ih u svijesti da su njegovom snagom svi jedno u Kristu. Biskup Szenn uveo je u Molitvu vjernih i u molitvu Oče naš te je pozvao sve nazočne da si međusobno pruže mir.
Na svršetku ekumenskog slavlja biskup Antun je kazao da će ono u našem srcu trajati onoliko koliko smo ga otvorili Bogu, Isusu Kristu, svjetlu i snazi Duha Svetoga, i koliko ćemo to što je od Boga u nama blagoslovljeno ponijeti u svoj život. Zahvalio je sudionicima slavlja što će na poticaj Božje riječi nastojati prepoznavati i poštivati jedni druge kao braću i sestre u svim našim različitostima. Osobitu pak zahvalnost izrekao je episkopu Jovanu i biskupu Péteru za njihovo sudjelovanje na ovom slavlju. Episkopu pak Jovanu u svoje ime i u ime nazočnih vjernika čestitao je njegovu krsnu slavu koju je prethodnog dana proslavio, kao i sve blagdane koji su u julijanskom kalendaru povezani s Božićem i Bogojavljenjem. Također je zahvalio svećenicima na čelu s kanonicima, župniku domaćinu Hrgiću i njegovim suradnicima, pjevačima, ministrantima, zahvalio je za ono što su poduzeli u pripravi za ovo slavlje i za sudjelovanje u samom slavlju, osobito za ono što kao katolička župa u Slatini, surađujući s pravoslavnom parohijom nastoje svjedočiti koliko vjeruju Isusu Kristu i njegovu djelu spasenja koje je jedina nada čovječanstva. Sve pak nazočne pozvao je da svoja iskustva s ovog slavlja prenesu drugima i kažu im da ekumenizam u našem kršćanskom životu nije nešto usputno i sporedno, nego nastojanje uskladiti naše misli, srce i djelovanje s Isusovom molitvom »da svi budemo jedno«, i da kao što je on jedno u Ocu, i mi u njemu budemo jedno.
Izvor: Požeška biskupija
