Život se za drugoga može dati na puno načina. Obično Isusovu rečenicu: Nema veće ljubavi od ove, položiti (dati) život za svoje prijatelje, tumačimo kao fizičko umiranje za drugu osobu, kao što je to Isus učinio smrću na križu. Ali život se daje i polaže i onda kada se fizički ne umire. I briga za bolesnog muža i suprugu je polaganje života za nekoga. I nastojanje da budemo bliski nekomu u njegovoj boli ili patnji polaganje je života za drugoga. Stavljanje na raspolaganje samog sebe. I briga za bolesno dijete polaganje je života za život koji je nemoćan da se brine i stara za sebe. I bračna ljubav je polaganje (davanje) života za njega ili nju. Potpuno odricanje od sebe do smrti smatramo opravdano najuzvišenijim oblikom samoodricanja, posebno za mučeništvo u ime vjere vjerujemo da je ono nešto najbliže ispunjenju Isusove rečenice.
Ne treba govoriti kako nema veće ljubavi od umiranja za drugoga kao da druge ljubavi prema bližnjem ne bi mogle pronaći svoje mjesto u hijerarhiji davanja života drugom čovjeku. Isusova rečenica ne obezvrjeđuje nijednu takvu ljubav, ona samo potvrđuje onu koja je najuzvišenija od svih. Jer ljubav je i žrtva roditelja koji s kršćanskim strpljenjem i brigom prihvaćaju trajnu bolest djeteta i svoje živote podređuju njegovim potrebama. Ljubav je i žrtva supruge koja ostaje udovica, ostaje kako sama, tako i nezaštićena, ali hrabro i nepokolebljivo nastavlja odgoj i podizanje djece. Mnoštvo je kršćanskih ljubavi među nama koje svoj život polažu i daju za drugog.
Ponekad kao da se te ljubavi dovoljno ne prepoznaju i ne vrjednuju jer se Isusova rečenica pogrešno tumači, ili bolje reći suviše usko i previše skučeno. Isus govori o sebi, ali nijednom gestom i rečenicom ne omalovažava druge oblike ljubavi, koji ne uključuju strahote boli i muke koje je on doživio i proživio. Vidimo Isusa kako vrjednuje ljubav žene koja mu pomazuje noge mašću i otire ih svojom kosom, vidimo Isusa kako vrjednuje ljubav Zakeja prema obraćenju i promjeni života, vidimo Isusa kako vrjednuje ljubav žene uhvaćene u preljubu koja se iz ljubavi prema Bogu želi odreći takvog života. Kroz evanđeoske izvještaje razasuti su ponekad nevidljivi i neznatni primjeri ljudske ljubavi čovjeka prema čovjeku i čovjeka prema Bogu, koje Isus nikad ne obezvrjeđuje. Isus ne obezvrjeđuje ljubav Marte i Marije prema bratu Lazaru koja u njima uzrokuje nesnosnu i nepodnošljivu bol, niti bol žene sina jedinca iz Naina.
Za razliku od nas koji ponekad slijepi i tromi ne znamo i odbijamo vrjednovati i cijeniti takve ljudske ljubavi, Isus nikada ne pravi grešku u vrjednovanju. Njemu je svaka ljudska ljubav prema čovjeku koja uključuje i zahtjeva polaganje života za drugoga u bilo kojem obliku i formi vrijedna poštovanja, čak i divljenja. Kada ga satnik moli polažući svoj život pred Isusa da dobije natrag život svoje kćeri, Isus se divi njegovoj očinskoj sposobnosti da se vjerom kojom vjeruje bori za svoje dijete i to divljenje potvrđuje riječima: Ni kod koga u Izraelu ne nađoh toliko vjere.
Isus je duboko svjestan koliko je čovjek sposoban odreći se života zarad drugog ljudskog bića. Svakodnevni kršćanski život je ponekad neznatno i neprimjetno polaganje života za drugoga, onoga koji mi je povjeren na brigu, onoga kojemu sam poslan biti mu podrška, potpora, snaga i ohrabrenje. Nerijetko nam se događa da patimo od manjka razumijevanja za takve kršćanske obitelji, zajednice i pojedince u svijetu i prostoru koji nastanjujemo i u kojem se krećemo. Najdalje do čega dopiremo je nekakva plašljiva zahvalnost Bogu što se nama to ne događa i što ne moramo polagati život ni za koga. Čak ni u svakodnevnom življenju. Sviknuti na naše zone komfora i osjećaja nadmoći kako nam se ništa ne može dogoditi i kako nemamo obvezu i dužnost polagati život za drugoga, od takvih susreta bježimo jer se bojimo da nam se slično ne dogodi, ili nas je stid što smo izgubili sposobnost empatije da barem pokušamo razumjeti takve živote i življenja koji od drugih zahtijevaju svakodnevno, ponekad teško podnošljivo, polaganje života za nečiji drugi život i mogućnost postojanja.
Uljuljani u misao kako živimo u takvom vremenu i okolnostima da, hvala Bogu, možda nikad nećemo morati biti mučenici, pomalo smo postali hladni i ravnodušni prema svakodnevnim i anonimnim kršćanskim mučenicima, svakodnevnim ljudima, vjernicima čije patnje i boli nekad i ne doživljavamo kao nešto kršćansko. I tako lažući sebe kako bismo sigurno umrli kao mučenici samo kad bi se to od nas tražilo, dok svakodnevna mučeništva naših bližnjih ismijavamo i omalovažavamo, zaglavili smo u kršćanstvu samozadovoljstva. Tom prastarom fenomenu kojega najzornije opisuje ona zgoda u onomu koji dolazi pred Boga hvaleći se kako daje sve što treba i što je propisano bez da je ijednog trenutka pokušao zaviriti i pogledati u sebe i vidjeti ima li nešto što mu Bog može pružiti. Došao je pred Boga reći mu da mu Bog ne treba jer on daje Bogu sve što mu pripada. Tako i mi ponekad, ogrezli u kršćanstvo samozadovoljstva, trsimo se Kristu pokazati kako smo evo odmah ovdje i sada spremni biti mučenici za njegovu stvar, ali po mogućnosti da se to nikad ne dogodi i nikad od nas ne zatraži. Mi bismo rado bili mučenici u vječnoj mogućnosti biti mučenici.
Obuzeti kršćanstvom samozadovoljstva ponekad obezvrjeđujemo ona mučeništva vjernika i kršćana koja doduše ne traže i nisu takva da netko mora umrijeti za nekoga, ali su izvor boli, patnje i testiranja osobne vjere u Boga. Naš stav je da je to sve lako i lagano, da to nije ništa u odnosu na ono na što smo mi spremni biti mučenici, a opet u sebi se gorljivo nadamo i molimo da se to nikad ne dogodi. Kršćanstvo samozadovoljstva je obezvrjeđivanje i omalovažavanje onih najobičnijih svakodnevnih polaganja života za drugoga, od kolega na poslu i strpljenja s njima, do strpljenja, brige i žrtve za djecu, za bračnog druga, za stare i nemoćne roditelje, bake i djedove. Ljestvicu mučeništva smo postavili tako visoko da Isusovu rečenicu tumačimo apsolutno, iako sami nismo sposobni i spremni za one oblike jednostavnog mučeništva koje Isus cijeni i kojima se Isus divi. Ne ostavljamo mogućnost drugima da nasljeduju Krista i da mu se suobliče na način koji od njih ne traži da umru za drugoga, ali traži od njih tolika odricanja kako bi drugi osjetio ljubav i bio ljubljen.
Mi, kršćani samozadovoljstva, izolirani u svojim maštovitim mislima o našoj mučeničkoj spremnosti odmah, sada i ovdje položiti život za Krista ponekad obuzeti ovim fenomenom više nemamo čak ni temeljni ljudski osjećaj za stvarnost drugoga i njegove stvarne probleme. Ugodno zaštićeni u svojim kulama i oblacima, odvojeni od svijeta i stvarnosti, ponekad izgubimo i onu temeljnu ljudsku sposobnost da budemo empatični i suosjećajni s drugim jer nismo u mogućnosti ništa drugo učiniti. Isus za razliku od nas prema svakoj ljubavi kojom se netko stavlja na raspolaganje drugom ili njemu samom ima samo stav poštovanja, uvažavanja i divljenja. Prije nego si umislimo da smo sposobni ispuniti Isusov zahtjev da nema veće ljubavi od ove nego položiti život za svoje prijatelje, bilo bi iskrenije i poštenije barem ne omalovažavati i obezvrjeđivati patnje, boli, tragedije i muke onih koji ne umiru za nekoga, ali se svojim vjerničkim životom bore, trude i odriču sebe da bi kroz one kojima je potrebna njihova ljubav bio ostvaren evanđeoski poziv: Nema veće ljubavi od ove, da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Puno je načina u svakodnevnom životu kako se život polaže za drugoga i gdje se stvarno život polaže za drugoga.
Tekst: Dr. Oliver Jurišić
Izvor: Vjera i djela
Foto:
