Sveti Vinko je rođen na sjeveroistoku Španjolske u 3. st., a za njega se, kao i za mnoge druge svece toga vremena, vezuje više legendi. Živio je u Zaragozi, glavnom gradu  Aragonije, a djelovao je kao đakon biskupa Valerija.

Đakoni su u Crkvi nastali, prema zapisima sačuvanima u Dj 6,1-6, tako što su apostoli predložili prvoj kršćanskoj zajednici da između sebe izaberu sedmoricu pobožnih muškaraca koji bi se posvetili posluživanju kod stolova, a kako bi se s druge strane Dvanestorica mogla slobodnije i nesmetanije posvetiti navještaju Božje riječi. Prijedlog se svidio zajednici pa su izabrali Stjepana, Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmena i Nikolu, a apostoli su se nad njima pomolili i na njih položili ruke.

Sama riječ đakon (diakonos) znači poslužitelj, što jasno upućuje i na značenje đakonske službe. Đakoni su tako u to prvo vrijeme bili posebno socijalno i karitativno usmjerene osobe, koje su provodile u djelo Kristove riječi o bratskoj ljubavi. Naravno, osim tog karitativnog dijela, đakoni su bili i oni koji su redovito hrabro naviještali Božju riječ i potvrđivali svojim životom istinu o Kristovu uskrsnuću. O tome npr. u Novom zavjetu svjedoče životi svetog Stjepana, prvoga mučenika Crkve, ili svetog Filipa đakona, a nešto kasnije npr. i život svetog Lovre.

Osim karitativne uloge, đakoni su bili značajni i u liturgijskom smislu, kao biskupovi pomoćnici. Tako je i sveti Vinko bio poslužitelj biskupu Valeriju, a kako je ovaj, prema predaji, imao govornu manu i teško se izražavao, sveti Vinko mu je bio desna ruka.

Kako je snažno riječima i djelima svjedočio vjeru u Isusa Krista, kao i mnogi kršćani njegova vremena, izazvao je bijes progonitelja, a koji su ga, zajedno s biskupom Valerijem, u vrijeme progona cara Dioklecijana, uhitili i mučili na razne načine.

Tako su ih, prema predaji, vezali u lance i bacili u tamnicu, a nakon nekog su vremena pustili biskupa, dok su svetog Vinka razapinjali kukama, bičevali, pekli na roštilju i drugim mu načinima pokušavali slomiti vjeru u Boga. Nakon što je umro, 22. siječnja 304. ili 305. god., tijelo su mu bacili lešinarima da ga rastrgaju, no predaja kaže su ga od njih obranili gavrani. Bacili su ga potom u more, no i more ga je izbacilo. Konačno, tijelo svetog Vinka pokopano je u današnjem Rtu svetog Vinka u Portugalu, a njegove su relikvije, kako se to običavalo, podijeljene mnogim mjestima i biskupijama.

Sv. Vinko je zaštitnik Zaragoze, Portugala, vinara, staklara i mornara, a kod nas se na dan sv. Vinka običavaju započeti vinogradarski poslovi. U tom su smislu poznati različiti šaljivi običaji, uz obvezno degustiranje vina. O tome svjedoči i pučka pjesmica-molitvica koju moli vinogradar, i to tako da na trsove objesi kobasicu, zalije ih starim vinom i pri tome ovako govori:

Dragi Bog
čuvaj trsa mog
evo Ti zrelog vina
da bu dobra godina.

Oblake razmakni
sunce primakni
mraza zgoni
na tuču zvoni.

Se bum obdelal
da bi v jesen popeval
rozgvu si bum zel
i vu vodu del.

Sv. Vincek pokaži svetu
kak bu vu novom letu.

Iako je lijepo sačuvati takve narodne običaje, ipak treba primijetiti da oni imaju malo toga zajedničkog sa svetim Vinkom i njegovim životnim svjedočanstvom, pa je u tom svjetlu važno znati odvojiti ono bitno od onoga nebitnoga.

Tekst: Snježana Majdandžić-Gladić

Izvor: Vjera i djela