25 godina Radio Marije

Ususret 250. obljetnici uvođenja svakodnevnih euharistijskih klanjanja u župama Zagrebačke nadbiskupije i o 110. obljetnici obnove ove pobožnosti, u nastavcima donosimo povijesni pregled godišnjih župnih euharistijskih klanjanja na području Zagrebačke nadbiskupije od 1773. godine pa sve do današnjih dana.

Župno klanjanje Domaslovec2020

2.3. Nadbiskup Antun Bauer

­Biskup Antun Bauer (1914. – 1937.) u okružnici 1912. godine primjećuje kako se „na žalost u nedaći vremena tek se u malo crkvi sačuvala ova lijepa pobožnost“[1] te je odlučio „obnoviti i uskrisiti vječno i svagdašnje klečanje, koje je prije 140 godina bilo već u nas ustanovljeno, ali u većini crkvi bilo zaboravljeno“.[2]

U nastavku donosimo cjeloviti tekst Okružnice:
 

2.3.1. Okružnica iz 1912. godine


Okružnica o pobožnosti prema sv. Otajstvu, o čestoj sv. pričesti i o obnovi svagdašnjega klečanja u zagrebačkoj nadbiskupiji.
 
Br. 7515.
 
Sa velikom radošću u duši promatrao sam prigodom euharističnoga kongresa u Beču živu vjeru i pobožnost našega puka prema sv. Otajstvu. Tisućama naših vjernika nije bila nijedna žrtva teška, da pred licem čitavoga svijeta iskažu Božanskome Spasitelju svoje poštovanje i svoju ljubav. Ova živa vjera, ova žarka pobožnost prama Sv. Otajstvu jest sveti zavjet i baština sveta od djedova naših.

Kada su se i u našoj domovini pojavili protestanti, koji su o presvetoj Euharistiji učili krive nauke, bio je zagrebački biskup Gjuro Drašković, prvi koji je na crkvenom saboru ove biskupije (dijecezanskoj sinodi) 8. ožujka 1574. odlučno ustao u obranu objavljene istine o presv. Otajstvu. Njegovim je stopama pošao i biskup Nikola Zelnicaj -Stepanić na crkvenom saboru 9. srpnja 1602. Da bi pak vjernici javno iskazivali svoju vjeru u Euharističnoga Spasitelja, to je biskup Mirko Esterhazy početkom XVIII. vijeka odredio, da se u svim župskim crkvama imade o mladim nedjeljama obdržavati procesija sa Presvetim i služiti svečana misa pred Sv. Otajstvom. I taj se lijepi običaj do danas uzdržao u nadbiskupiji našoj. A da bi u našoj zemlji trajala neprestana molitva svetotajstvenom Spasitelju, izdao je god. 1773. biskup Josip Galjuf naredbu, po kojoj se je tečajem cijele godine imalo u svim samostanskim i župskim crkvama naše nadbiskupije obavljati svagdašnje klečanje. Na žalost u nedaći vremena tek se u malo crkvi sačuvala lijepa ova pobožnost.

I u istinu presv. Otajstvo dostojno je našega najvećega poštovanja i ljubavi.

Sv. Otajstvo je najljepši izraz Božanske dobrote prema nama; Ono je po njeki način slika i opetovanje Hristovoga utjelovljenja. Jer kao što je nekada Isus, rođen od bi. Djevice Marije, ležao u jaslicama, te mu se pastiri klanjali, tako i danas, posvedbom svećenikovom, leži na oltaru, gdje mu se pobožni vjernici klanjaju; pa kao što je u nazaretskoj kućici vodio otajstveni, ali božanski život, tako ga i danas vodi u svetohraništima našim. Gospodin Isus Hrist žrtvovao se je sav za spas duša, i svetom je zemljom obilazio dobro tvoreći, a gle upravo tako i danas u ovom Sv. Otajstvu brigu brine za spas ljudi, svuda dobro tvori i dijeli obilato svoju milost i svoj blagoslov svima, koji k njemu dolaze i pristupaju. Božanski Spasitelj umirući na križu prikazao se je svome nebeskome Ocu, a zar se jednako ne prikazuje i ne žrtvuje i danas po rukama svećeničkim?

Sv. Euharistija jest živa, svakidašnja spomen na neiskazano dobročinstvo, na neiskazanu ljubav G. Boga prema sitnome stvoru ljudskome.

Jest u ovome velikom sakramentu dosegla je božanska ljubav svoj vrhunac. Što nam je mogao više dati, nego samoga sebe? Toliko nas je ljubio, te je htio sa bićem našim, sa našom dušom biti jedno; toliko nas je ljubio, te je htio, da na otajstveni način bude živa hrana duši našoj uzročnik, izvor i vrelo novoga, svijetlijega, nadnaravnoga i nebeskoga života u nama. I nasićeni ovim kruhom nebeskim punim pravom može svaki od nas sa sv. Pavlom uskliknuti: »Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Hrist« (Gal 2, 20). Zaista koji blaguju sv. Euharistiju dostojno i pobožno, ne živu već običnim životom, nego je svaka njihova misao, svaka težnja i osjećaj, svaka riječ i djelo od Boga, u Bogu i za Boga.

»Tko blaguie moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaie, i ja u njem. Kao što me  posla Otac, i Ja živim poradi Oca, i tko jede mene, i on će živieti poradi mene.« (Iv 6, 57-58.)

Euharistija je sjeme svih kreposti. Naša se vjera u ovom sv. Otajstvu kuša kao zlato u vatri; naše se ufanje utvrđuje, jer ako nam Bog sama sebe za spasenje daje, kako nam ne će drugo, što je manje, dati? Naša se ljubav rasplamćuje, jer je uzvrat na ljubav Božju. Euharistija daje nam snagu za prijegore i žrtve, za trud i rad; nuka nas na molitvu i razmatranje; potiče na dobra djela i na sve kreposti, na poniznost i blagost, pravednost i milosrđe, na umjerenost i nedužnost.

Euharistija je najjači zalog našega vječnoga i neumrloga života našega spasa, slave i uskrsnuća. Mana, što su ju Izraelci primali u pustinji, bila je čudesna i prava Božja hrana, nu što je mana prema Tijelu samoga Gospoda? »Ovo je hljeb, koji s neba siđe, ne kao što očevi vaši jedoše manu, i pomriješe; tko jede hljeb ovaj, živjet će uvijeke« (Iv 6, 59). U istinu tijelo, koje je toliko puta bilo dostojnim hramom samoga Boga živoga, nije moguće, da bude plijenom vječne smrti i propasti.

Iskustvo nam, ljubljena braćo u Isusu, govori, da je pobožnost prema sv. Euharistiji u narodu najbolje mjerilo kršćanskoga života, a ova pobožnost najpače da se očituje u što češćem primanju sv. ovoga Otajstva. Bez blagovanja nebeskoga kruha ne može biti pravednoga života, ne može se za dugo duša očuvati u svetosti i posvećujućoj milosti. I što češće pristupamo Gospodnjem stolu, jače se u dobru učvršćujemo, više u milosti i pravednosti rastemo i napredujemo. S toga je slavno vladajući poglavar crkve sv. Otac Pio X. svojim dekretom od 20. prosinca 1905. pozvao sve vjernike, da pristupaju često, da pristupaju svaki dan sv. pričesti.

Oj kada bi u čitavoj našoj nadbiskupiji bila želja sv. Oca u djelo provedena! Kada bi svi svećenici bili apostoli euharistične ljubavi i živim ognjem u srcima svojih vjernika užizali ljubav prema sv. Otajstvu! Kada bi vjerni puk onom željom čeznuo za nebeskim kruhom, kojom on željom i kojom mukom radi o svom zemaljskom kruhu!

Pa, ljubljena braćo, znajući ja, da je sv. Otajstvo tako bogato vrelo svetoga kršćanskoga življenja, od svega srca, od sve duše preporučujem vam pobožnost prema presv. Euharistiji, i na dušu vam vežem, da pristupate često, da pristupate svaki dan stolu Gospodnjem.

A da bi u našoj nadbiskupiji trajala neprestana pobožnost prema Euharističnome Spasitelju, odlučio sam obnoviti i uskrisiti vječno i svagdašnje klečanje, koje je prije 140 godina bilo već u nas ustanovljeno, ali u većini crkvi bilo zaboravljena.

S toga sa ovom okružnicom izdajem ujedno i naredbu o uvođenju svagdašnjega klanjanja u našoj nadbiskupiji, pa strogo nalažem časnome svećenstvu, da se svih odredaba najsavjesnije drži i sve propise najtačnije vrši.

Tvrdo se pak nadam, poznavajući živu vjeru našega dobroga puka, da će od srca prigrliti ovu milu Pobožnost i da će radosno žrtvovati jedan dan u godini poštovanju i svetkovanju Sv. Otajstva.

Kako je pako uskrišenje svagdašnjega klečanja važan dan u povijesti naše nadbiskupije, to nalažem, da se početak pobožnosti proslavi svečanim načinom. U to će ime u Brdovcu, gdje pada prvo klečanje, na novu godinu biti odslužena svečana abacijalna misa sa propovijeđu, a podjedno imade i u prvostolnoj crkvi, kao matici čitave nadbiskupije, biti izloženo presveto Otajstvo čitavoga dana, a ja ću sam tom prigodom odslužiti svečanu pontifikalnu misu.

Od sve pak duše i ovom zgodom molim Svetotajstvenoga Spasitelja, da blagoslovi naše nastojanje, pa da izaspe obilje svojih milosti na naš puk, na čitavo svećenstvo, na cijelu nadbiskupiju, neka se nikada ne makne iz sredine naše, nego da se i na nama ispuni njegova sveta riječ: »Ljubeći svoje, koji bijahu na svijetu, ljubio ih je do kraja« (Iv 13, 1).

Ovu okružnicu imadu župnici vjernome puku pročitati u nedjelju na 29. prosinca, te mu u kratko priopćiti i sadržaj naredbe.
 
U Zagrebu, na dan Bezgrešnoga Začeća bl. Djevice Marije 1912.

 
+ Antun, v. r.
nadbiskup koadjutor.

 
U nastavku ove Okružnice slijedi i „Naredba o uvedenju svagdašnjega klanjanja u zagrebačkoj nadbiskupiji“[3] koja na kraju donosi i „Raspored klanjanja u župnim i samostanskim crkvama u nadbiskupiji“. Budući da neke upute mogu i danas biti korisne, a neke su još uvijek prisutne i u pastoralnim aktivnostima nekih župa (i dekanata), na poveznici možete pronaći cjelovit tekst „Naredbe“.



[1] Okružnica 1912, str. 35.
[2] Isto, str. 36.
[3] Okružnica 1912, str. 37-44.

Radio Marija

23:15 "Riječ o riječi" - duhovni poticaji za svaki dan
23:20 Glazba
23:30 Hrvatski program Radio Vatikana
23:45 Glazba

FREKVENCIJE

Zagreb: 96,4 MHz i 106,8 MHz

Virovitica: 88,3 MHz

Split: 97,2 MHz

Vinkovci - Vukovar: 91,6 MHz

Opatija - Rijeka: 88,8 MHz

Satelit: EUTELSAT 16E, 11595 MHz

Za slušatelje u SAD-u 1.712.832.8487

Duhovni kutak

Novo u programu: još više molitve!

Dragi slušatelji, u našem programu odlučili smo uvesti više molitvi u stalnim terminima. Uz naše redovite dnevne molitvene trenutke, dodali smo još...

Opširnije...

Molitvene nakane

„Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama“ (1 Sol 1,2). Svakog dana uključujemo vaše nakane u molitvu krunice koju zajedno molimo svakim danom u 15:15. Svoje nakane i želje možete nam poslati ovdje.

world-family.png

Veljača 2023
P U S Č P S N
1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28

FG-TAB.png

Logo

UDRUGA RADIO MARIJA

Kameniti stol 11

10000 Zagreb Croatia

Ured: +385 1 23 27 100

Program: +385 1 23 27 777; 099 502 00 52

Redakcija: +385 1 2327000

E-pošta: info@radiomarija.hr

Copyright © Radio Marija 2009-2022

Design and development

Radio Marija

Udruga Radio Marija neprofitna je, nevladina i nepolitička građanska udruga, osnovana u Hrvatskoj godine 1995. Prvi inicijativni odbor nastao je u krilu Pokreta krunice za obraćenje i mir, a uoči osnutka uspostavljena je i suradnja s Radio Marijom iz Italije. Ideja i prvo ostvarenje Radio Marije počinje 1983. u župi Erba na sjeveru Italije. Radio Marija se postupno širi i uskoro obuhvaća cijeli talijanski nacionalni prostor.

Nakon toga osnivaju se i uspostavljaju udruge i radijske postaje s imenom Radio Marija u četrdesetak zemalja, počevši od Europe, obiju Amerika, Afrike, pa sve do Filipina na drugome kraju azijskoga kontinenta. Sve su nacionalne udruge utemeljene autonomno u svojim zemljama, a međusobna se povezanost ostvaruje preko zajedničke krovne udruge pod imenom Svjetska obitelj Radio Marije (World family of Radio Maria). WFRM utemeljilo je sedam članica, među kojima je i hrvatska Udruga Radio Marija.