Hrvatski blaženik i mučenik Francesco Bonifacio u svom je duhovnom dnevniku bilježio mnoge misli o životu, o vlastitom pastoralnom radu i raznim situacijama u kojima se našao. Donosimo neke od njih, kako bi duh koji je nosio ovog našeg blaženika odjeknuo i u našem vremenu i našoj svakodnevici:
Bol za odlaskom prijatelja
Stavljam na papir misao koja me zaokuplja s prijateljem X. Zaboljela me u duši njegova odluka da još malo pa odlazi od kuće. Predosjećam kako će se suočiti s teškim posljedicama. Kaže da ne odlazi zbog veće slobode ili iz razloga da ga nadziru nego da stekne karijeru. Gospode, kako me ta odluka pogađa u duši. Znam da ću zbog njegova odlaska trpjeti možda i više nego da mi je rođeni brat. Ipak me tješi pomisao da ga mogu preporučiti jednom subratu koji će se, bez sumnje, za njega brinuti. I još je jedna stvar koja me pogodila, a to je olako pohađanje kina i onih od kojih se to ne bi očekivalo. Ili ne vide opasnost zla ili su otvrdnuli u zlu. Ovo drugo nije moguće, ali prvo je do određene granice prisutno. Treba stoga biti budan i polagano ih uvjeravati.
(Novigrad, 1. ožujka 1938.)
Kritički osvrt na svoj duhovni život
S boli povjeravam Tebi („dnevniku“) svoju tjeskobu. Što sam učinio tijekom ove 4 godine svećeništva? Koja sam iskustva stekao u vodstvu duša, naročito mladih? Strah me obuzima od pomisli na to da mi se koji mladić obrati molbom da ga duhovno vodim. Ne znam kako bih započeo i nastavio. Što sam učinio do sada? Što ću odgovoriti na Božjem sudu? Koliko je možda duša izgubljeno zbog mojeg neznanja, zbog moje lijenosti, što nisam naučio potrebno da steknem barem osobnu spremnost za duhovnog vođu; toliko sam knjiga pročitao, a izgubim se pred svakom poteškoćom. Na svu sreću, dosad sam se susreo s malim brojem, ali ako se dogodi, kako ću se postaviti?
Moram ispraviti propušteno i marljivo raditi.
Rado bih se vratio, osobito za rad među mladeži, mogao bih (barem mi se tako čini) mnogo učiniti među njima. Kad me se tako rado sjećaju i gaje prijateljstvo, znači da ih uspomene ispunjavaju dobrim. Da sam se barem znao bolje odnositi prema svojem poglavaru! Hoće li se moj povratak ostvariti? Kada? Kako se pripremiti?
(Krasica, 3. listopada 1941.)
Kako bi osvojio mlade duše, dovoljna je dobra volja i nesebična požrtvovnost
Današnji je dan posvećen apostolu mladeži sv. Ivanu don Boscu, zapazio sam njegovu misao o apostolatu s mladima: kako bi se osvojilo mlade duše, dovoljna je dobra volja i nesebična požrtvovnost.
Za moj pastoralni rad vrlo je važno da usmjerim svoje djelovanje prema trima skupinama osoba koje su ujedno i najpristupačnije, a to su djeca, siromašni i bolesnici.
Djeca: do njih nije lako doći iz razloga što roditelji prvenstveno brinu za njihovu hranu i odijevanje, a vrlo malo za dušu. Ono što nauče na vjeronauku, ne nastavljaju u obitelji. Jedan gradi, drugi razgrađuje. Moram bolje upoznati sredinu u kojoj žive. Kako velik utjecaj ima duhovna baština u obiteljima!
Siromašni: siromašnih ima dosta, ali najviše njihovom krivnjom. Kad bi više vodili brigu o svome domaćinstvu, mogli bi bolje živjeti. A mnogi se žele izjednačiti s dobrostojećima pa idu po zabavama, luksuzno se nose, a s druge strane oskudijevaju.
Bolesnici: do njih je najlakši pristup. Dok je s mladima utješnije raditi, starci ponajviše očekuju smrt. O drugome životu imaju nejasnu sliku. Kad bi barem znali cijeniti boli!
(Krasica, 31. siječnja 1946.)
U ispovijedi treba voditi računa o stanju svake duše
Koliko površnosti u pastoralu! S koliko malo vjere obavljam sv. čine i podjeljujem sakramente. Kako je, naprotiv, malo potrebno biti sabran i nastojati da sve bude prožeto vjerom i dostojanstvom. Npr. u ispovijedi bi trebalo voditi računa o duhovnom stanju svake pojedine duše. Jednog ću dana polagati strogi račun o svakom trenutku svoga života, o svakoj duši za koju sam bio odgovoran. A kako ja nastojim oko spasa tolikih duša? Toliko puta, nažalost, mehanički ponavljam formulu odrješenja. Nitko ne može dati ono čega nema!
(Krasica, 1. veljače 1946.)
Mlade treba oduševiti za Krista
Ne treba se čuditi što se mladež često zanemaruje, kao da se nitko ne brine za njezin napredak. Mladima se treba na svaki mogući način približiti i osvojiti njihove duše za Krista. Treba naći načina i ne pustiti ih pod upliv opće ravnodušnosti. To je znak negativnog odgoja.
(Krasica 7. veljače 1946.)
Nemoj zapovijedati drugima što nisi kadar sam učiniti
Ponekad se dogodi da bez razloga stanemo, a ne znamo zašto. Izgleda kao da ne možemo naprijed. Kako smo jadni! Često ponavljamo izreku: ne čini drugima što ne bi želio da drugi čini tebi. Bi li se taj izraz mogao i izokrenuti? Nemoj zapovijedati drugima što nisi kadar sam učiniti. Da i ne. Liječnik propisuje lijek koji sam nije kušao, a nada se da i neće. Dakle: postoje duhovni lijekovi potrebni svima, ali najprije ih treba kušati duhovni vođa.
(Krasica, 13. veljače 1946.)
Ne može intelektualac bez seljaka i obratno
Mnogi smatraju da je rad seljaka lakši od rada intelektualaca. U stvari, jedan bez drugoga ne mogu. Jedan drugoga ne smiju podcjenjivati. Najčešće se pak događa da učeni, bogati i dobrostojeći podcjenjuju siromahe, neuke, neobrazovane i seljake. Koliko jada na ovome svijetu. Ne čini drugome što ne bi želio da drugi učini tebi. Dakle!
(Krasica, 14. veljače 1946.)
Kad činiš sve što je u tvojoj moći, tad se sve mijenja
Kako se čovjek lako razočara, ponekad nam se čini da je sve bez smisla. Mislio sam da sam došao bez smisla, međutim, pokazalo se suprotno. Treba učiniti sve što je u našim mogućnostima i tada će se sve promijeniti. Treba izbjegavati izlizane i stereotipne fraze, nastojati u razmatranju i čitanju asketskih knjiga.
(Krasica, 16. veljače 1946.)
Svako mjesto ima svoje križeve i svoje radosti
Vrativši se kući nakon cjelodnevnog trčkaranja od jednog do drugog dijela grada, razmišljam o njegovu duhovnom stanju.
Kakav moral vlada među ljudima tako velikoga grada? Koliki su u milosti? Koliki su kršćani? Koliki se spašavaju? Svako mjesto ima svoje križeve i svoje radosti. Tražiti bolje mjesto od ovoga iz želje za promjenom pogrešno je. Svatko na svome mjestu: ondje gdje hoće Bog i tu potpuno ispunjavati svoju dužnost.
(Krasica, 1. ožujka 1946.)
Žrtva će od Boga biti nagrađena
Oduprijeti se na početku! Kad se s poteškoćama suočimo, izgleda teško, ali kad probijemo led, sve krene lakše. Svakog dana treba ponovno započinjati, ali i tako živjeti kao da nam je svaki dan posljednji.
Kad je s nekim poslom spojena žrtva, budimo uvjereni da ju je dopustio Gospodin. Jednako tako budimo uvjereni da će žrtva od Boga biti nagrađena.
(Krasica, 6. ožujka 1946.)
Istina se iskrivljuje, nedostaje sloboda govora
Danas se istinu toliko iskrivljuje, nedostaje sloboda govora. Nemali broj katolika koji budu čitali lokalni tisak Voce del Popolo bit će obmanuti i poljuljani u svome mišljenju o Crkvi i posebno o crkvenim službenicima. Koliko treba moliti i za zalutale i za sablažnjene.
(Krasica, 8. ožujka 1946.)
Na milosti treba odgovarati da bi se postalo vrijednima za nove
Milosti obiluju. Važno je na milosti odgovarati da bi se postalo vrijednima za nove. Učini, Gospodine, da bude poučljivo sredstvo u tvojim rukama za dobro duša.
(Krasica, 10. ožujka 1946.)
Sve mora težiti prema Bogu!
Putnik sam! Na ovome sam svijetu stranac i ne smijem svoje ideale vezati s ovim svijetom već s drugim, Božjim svijetom.
Sve mora težiti prema Bogu!
(Krasica, 13 ožujka 1946. )
Izvor: Porečko-pulska biskupija
