Blaženog Francesca Bonifacija od mladosti su krasile vrline blagosti, poslušnosti, uslužnosti te spremnost pomoći bližnjemu u potrebi. Te su vrline zapazili i njegovi profesori u sjemeništu tako da je jedan od njih nakon ispita, koji su za Francesca bili teški, izjavio: „Pa ovaj je doista svet.“
Blaženi Francesco ostavio je Crkvi bogatstvo misli u svome duhovnom dnevniku i propovijedima, duhovnim vježbama i razmatranjima. Donosimo blaženikov ispit savjesti:
Znamo da je temelj svakog dobra život. A tko nam ga je dao? Već je svako dijete na prvoj stranici Katekizma naučilo: Dao nam ga je Bog. I ne samo da nas je stvorio već nam proviđa sve potrebno za život i održava nas svojom svemoćnom milošću. Sv. Pavao to izriče tvrdnjom: „U Bogu živimo, mičemo se i jesmo.“
Pripadajmo Bogu!
Postavimo sebi još jedno pitanje: Zašto nas je Bog stvorio? Bog je s nama, bez sumnje, imao neki cilj dostojan njega i prikladan za čovjeka. Taj cilj jest želja i težnja za srećom. Dijete nalazi sreću u igri, mladić i djevojka u zabavama koje odgovaraju njihovoj dobi, zreli ljudi u svojom pothvatima; sreću traži i starac koji moli: podari mi malo mira i strpljivosti u ovim mojim posljednjim danima.
Međutim, većina ljudi nije sretna. Zašto? Zato što sreću ne traže gdje ju se može naći.
Koliki je traže u bogatstvu, na njih se može primijeniti izreka sv. Bernarda koji kaže da se bogatstvo stječe uz napor, čuva uz strah, a gubi u žalosti.
Mnogi traže sreću u častima, a o njima Sv. pismo kaže da su dim koji se brzo raspline.
Koliki sreću traže u užitcima, a oni ostavljaju gorčinu u ustima i grižnju u srcima.
Izgleda da pravu sreću nalaze oni koji slijede izreku sv. Augustina: „Nemirno je ljudsko srce dok ne otpočine u Bogu!“
Bog, i samo Bog, cilj je našega života, a onda i izvorište naše sreće.
Imajmo potpuno povjerenje u Božju providnost. Isus nam je rekao da Otac naš nebeski zna što nam je potrebno, da neprekidno budemo svjesni da nam je Bog otac i da sve upravlja na naše dobro, imajmo povjerenje u njega i to nam je dosta. Jedna lijepa poslovica kaže da ni list sa stabla ne padne bez Božje volje. Zato ponavljam: I u radosti i u žalosti klanjajmo se i vjerujmo u njegove božanske nacrte. Živimo svoju vjeru kao dijete u zagrljaju svoje majke. Bacimo se u Isusov zagrljaj i recimo, poput apostola: mi vjerujemo tvojoj ljubavi!
Kada ćemo umrijeti? Možda danas, možda sutra, ovoga tjedna, mjeseca ili godine, možda za deset, dvadeset, trideset, sedamdeset... godina, kada? To ne znamo. Kako ćemo umrijeti? U milosti ili u grijehu? Ne znamo. Isus nas zato opominje da budemo budni, doći će, kao kradljivac. Budimo spremni.
Gdje ćemo umrijeti? U krevetu, na cesti, u šumi, na trgu? Kako odgovoriti na ta pitanja? Želimo li da nas smrt ne zatekne nepripravne, nastojimo biti spremni danas. Budemo li svjesni da se svakog trenutka približavamo prelasku u vječnost, nastojimo biti neprekidno spremni i budni.
Pripravljajmo se na smrt. Kako? Hodamo li životom puni života ili pak nosimo u sebi klicu vječne smrti?
Umiremo svakog dana pomalo svemu onome što ćemo ostaviti na zemlji. Pripremajmo se pak svake večeri iskrenim pokajanjem za prelazak u vječnost. Zahvalimo Bogu što nismo umrli u onaj dan, na onome mjestu i u onome trenutku kad smo bili u grijehu ili u opasnosti da zapadnemo u teški grijeh. Molimo za milost ustrajnosti.
Brinimo se i za spas duša naših bližnjih.
Njegujmo posebnu pobožnost prema Presvetoj Djevici, često se pričešćujmo. Sv. pričest sjeme je vječnoga života. „Tko bude jeo moje tijelo, neće umrijeti nikada!“
Želite li znati kakva će biti vaša smrt, ispitujte zato svoj život!
Krasica, 20. svibnja 1945.
Izvor: Porečko-pulska biskupija
Foto: Nathan Dumlao, Unsplash
