Liturgijska ili crkvena godina svojom podjelom na tri ciklusa i rasporedbom blagdana unutar njih ima snagu voditi i vjernike i svećenike u napredovanju u duhovnosti i pobožnosti, pa je važno nastojati razumjeti njezino značenje i iz nje crpiti poticaje za svakodnevni život. Liturgijska se godina dijeli na tri ciklusa: božićni, uskrsni i vrijeme kroz godinu, a svaki ima zadatak produbiti najveća otajstva u svjetlu nauka Katoličke Crkve.
Crkvena godina počinje božićnim ciklusom, nastavlja se prvim dijelom vremena kroz godinu, potom slijedi uskrsni ciklus, nastavlja se drugim dijelom vremena kroz godinu i završava Nedjeljom Krista Kralja. Osim toga, prema rasporedbi liturgijskih čitanja, crkvena godina nije jedinstvena, nego se dijeli na tri vremena, odnosno godine: godinu A, godinu B i godinu C. U godini A na svetim se misama najčešće čitaju evanđelja po Mateju, u godini B po Marku, a u godini C po Luki, dok su evanđelja po Ivanu raspodijeljena u svim trima godinama, tako da se po završetku trogodišnjeg ciklusa pročita glavnina svih Evanđelja. Slično se odnosi i na druge svetopisamske tekstove, jer su i oni mudro raspoređeni kroz tri godine, tako da se može reći da onaj tko svaki dan ide na misu ima priliku na takav način čuti veći dio Svetog Pisma. Stoga se može ponoviti da je takva raspodjela doista na izgradnju.
Svaki pak ciklus unutar jedne godine ima također svoje duboko značenje i snagu da vodi vjernike u sve dublje spoznavanje otajstava, pa je dobro ne zanemarivati takve dragulje koje nam Crkva nudi. Opravdano je pretpostaviti da većina vjernika zbog posla i drugih životnih obveza ne može svakodnevno sudjelovati na svetoj misi, pa u tom smislu ne će imati objektivne mogućnosti slijediti naznačene smjernice, ali je isto tako opravdano pretpostaviti da većina može pronaći barem toliko vremena u danu da pročita dnevna misna čitanja, te da se barem koliko-toliko upozna s njihovim značenjem, kao i značenjem svetkovine ili blagdana koji se slavi dotičnog dana. Internetska prostranstva i dobrohotnost onih koji su nam takvo blago učinili dostupnim, potiču nas da iz te riznice duboko grabimo.
Zato je važno razvijati svijest o vrijednosti liturgijske godine, kao i dobro poznavati značenje svakoga ciklusa. Jednako je tako važno poznavati i dijelove svakoga ciklusa i njihovu stupnjevitost, jer redovito ima onih koji prethode otajstvu koje se slavi, onih koji čine njegovu srž, kao i onih koji dolaze nakon središnjeg otajstvenog dijela, a imaju za cilj njegovo još snažnije tumačenje i produbljenje. Tako u božićnom ciklusu razlikujemo došašće, kao vrijeme koje prethodi Božiću, zatim imamo srž otajstva u svetkovini Rođenja Gospodinova, te uočavamo pobožićno vrijeme koje traje od Božića do Krštenja Gospodinova. Slično, u uskrsnom ciklusu imamo korizmu, zatim svetkovinu Kristova uskrsnuća, te pouskrsno vrijeme. U vremenu kroz godinu možemo također uočiti kako nekim svetkovinama prethodi vrijeme priprave (iako uglavnom nisu crkveno propisane, u pobožnosti naroda još uvijek pronalazimo obdržavanje devetnica, a k tomu se mogu dodati i bdjenja), slavlje samih svetkovina, kao i vrijeme kojim se želi produbiti samo otajstvo. To se prije svega odnosi na svetkovinu Duhova, ali i na neke druge.
S obzirom na pobožićno vrijeme, možemo govoriti o božićnoj osmini, odnosno o osam dana nakon Božića, dok u pobožićno vrijeme još ulaze Bogojavljenje i Krštenje Gospodinovo. U ranijim se vremenima osam dana nakon Božića slavio blagdan Obrezanja Gospodinova, a božićno je vrijeme trajalo do 2. veljače, odnosno do Prikazanja Gospodinova u hramu ili Svijećnice. Prema vrijedećim odredbama, božićno vrijeme završava s Krštenjem Gospodinovim, a potom započinje vrijeme kroz godinu.
Ovdje ćemo progovoriti samo o pobožićnom vremenu, ali za cjelovitu sliku dobro je imati u vidu cijeli božićni ciklus, pa u tom smislu skrećemo pozornost na ranije objavljene tekstove, u kojima smo na sličan način progovorili o vremenu došašća i svetkovini Božića.
Božićna osmina
Značenje broja osam u kršćanstvu ima svoju važnu simboliku, a naslanja se barem dijelom na razumijevanje tjednog ritma od sedam dana, u kojemu se nedjelja, kao prvi dan po suboti, često naziva i osmim danom. Prvi dan evocira uspomenu na stvaranje, a osmi dan na puninu vječnoga života. Stoga je razumljivo zašto je nama nedjelja, kao dan Kristova uskrsnuća, posebno svet dan i zašto se iz takvog značenja nedjelje izvlači i razumijevanje osmina, koje su uvriježene kao osmodnevni poseban oblik zahvalnosti Bogu za određena otajstva koja su se prethodno liturgijski slavila, odnosno produženje slavlja toga otajstva i kroz narednih osam dana. Oblik slavlja osmine ili oktave nije izvorno kršćanski, nego je baštinjen iz židovstva, s tim da je neizostavna značenjska novina to što joj je u središtu Kristovo vazmeno otajstvo. Tijekom povijesti bilo je više blagdana koji su imali svoju osminu, a s reformom kalendara ona je ostala samo nakon Božića i Uskrsa.
Dakle, smisao božićne osmine je nastaviti intenzivno slaviti otajstvo Božića još narednih osam dana, pa blagdane koji se kroz to vrijeme slave treba gledati i u tom svjetlu. Tako se 26. prosinca slavi blagdan Svetoga Stjepana prvomučenika, 27. prosinca Svetoga Ivana apostola i evanđelista, 28. prosinca slave se Nevina dječica, u prvu nedjelju nakon Božića Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa (ako Božić padne u nedjelju, onda se svetkovina Svete Obitelji prenosi na 30. prosinca), te na zadnji dan osmine, 1. siječnja, Sveta Marija Bogorodica.
Neki od tih blagdana stariji su od samoga Božića, pa se zato i slave u božićnoj osmini, ali na način da se značenjski povezuju s Crkvom. U ranijim vremenima je tako bila izražena slika predvodnika Crkve koji idu u pratnji za Kristom, odnosno prikazivana je tako da iza Krista u povorci idu sveti Stjepan i sveta Anastazija (službeni spomendan joj je bio 25. prosinca) u crvenom ruhu i s palmom u rukama, a iza njih u bijeloj odjeći idu sveti Ivan i nevina dječica, dok se za njima pridružuje ostala Crkva.
Osim navedenih blagdana, u božićnu osminu ulaze i dva neobvezatna spomendana: 29. prosinca spomendan svetoga Tome Becketa, canterburyjskog biskupa i mučenika kojega je, kao branitelja Crkve, dao ubiti kralj Henrik II. 29. prosinca 1170. god., te 31. prosinca spomendan pape Silvestra (314.-335.), prvog pape nakon što je Crkva Milanskim ediktom cara Konstantina Velikoga 313. god. prestala biti progonjena. Na Silvestrovo, odnosno zadnji dan građanske godine, redovito se slave pobožnosti zahvale za sva primljena dobročinstva koja nam dolaze od Boga, a posebno u tom svjetlu značenje imaju mise zahvalnice, kada se svečano pjeva starokršćanski himan Te Deum (Tebe Boga hvalimo).
U nedjelju nakon Božića (ili, kako je navedeno, 30. prosinca) slavi se Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa, a riječ je o relativno novijem blagdanu, koji je 1893. god. ustanovio papa Lav XIII., a na cijelu Crkvu proširio papa Benedikt XV. 1921. god. i odredio da se slavi u nedjelju u osmini Bogojavljenja. Pobožnost prema svetoj Obitelji pokrenuo je kanadski biskup François de Laval u 17. st., s ciljem da se istakne svetost i posebnost obitelji Isusa, Marije i Josipa, kao i da se potakne sve kršćanske obitelji na nasljedovanje svete Obitelji. S liturgijskom reformom 1969. god. dan slavljenja Svete Obitelji prebačen je u božićnu osminu.
Na početku građanske godine, 1. siječnja, Crkva slavi svetkovinu Svete Marije Bogorodice, čime na poseban način želi zaokružiti božićnu osminu, odnosno bogomaterinstvom Blažene Djevice Marije potvrditi vjeru u utjelovljenje Druge Božanske Osobe. Sam je blagdan, čini se, nastao na sličan način kao i Božić, odnosno vezan je uz raskalašene običaje koji su se uobičajili u Rimskom carstvu od vremena kada je Gaj Julije Cezar 45. god. pr. Kr. početak građanske godine premjestio s 1. ožujka na 1. siječnja. Stari su, naime, Rimljani taj dan slavili u čast Janu, bogu s dva lica, kroz razvratne i praznovjerne običaje, pa je bilo po sebi razumljivo da su to kasnije kršćani htjeli istisnuti stavljanjem naglaska na pokoru i ozbiljnost, te spomenom na vrijednost života Blažene Djevice Marije. Još više, nakon što je Efeški sabor 431. god. definirao da je Marija Bogorodica (Theotokos) i time odbacio nestorijanizam koji joj je priznavao samo naslov Kristorodice, one koja je rodila čovjeka Isusa, razvoj toga blagdana i njegovo smještanje na kraju božićne osmine bio je logičan slijed.
Ipak, taj je blagdan s vremenom zanemaren tako što ga je pod utjecajem galikanske liturgije zamijenio blagdan Gospodinova obrezanja, koji se najprije slavio u Galiji i Španjolskoj, a onda se u 13. ili 14. st. odande proširio i na Rim, te zadržao sve do najnovije reforme kalendara. Smisao Gospodinova obrezanja naslanja se na Lk 2,21: “Kad se navršilo osam dana da bude obrezan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća”, s tim da su ostali marijanski naglasci, kako se to npr. može vidjeti u Misalu Pija V. iz 1570. god. (str. 43.-44).
Smisao blagdana Gospodinova obrezanja tumačio se kao poziv na promišljanje o prvom Kristovu prolijevanju krvi, odnosno kao predokus one žrtve koju će Krist podnijeti za nas i naše otkupljenje. U tom se smislu, blagdan nalazio između jaslica i križa, odnosno između Božića i Uskrsa, a kao takav pozivao je na pokoru, žrtvu i posvećenje.
Uspostava svetkovine Marije Bogorodice u širem smislu riječi započela je još u 18. st. u Portugalu, gdje je niknuo pokret koji je išao upravo za tim da se Majci Božjoj kao Bogorodici posveti jedan blagdan. Na temelju takvih molbi, papa Benedikt XIV. (1740.-1758.) uveo je blagdan Marijinog božanskog materinstva za portugalske biskupije, a slavio se u prvu nedjelju u svibnju. U narednom se vremenu blagdan proširio i na neke druge biskupije, a dan slavljenja prebačen je na 11. listopada. Godine 1931. propisan je za cijelu Crkvu, a s reformom kalendara 1969. uzdignut je na stupanj svetkovine i prebačen na 1. siječnja. Time je još jednom potvrđena uloga Majke Božje u djelu otkupljenja, kao one po čijem je neka bude otvoren put za utjelovljenje vječne Očeve Riječi, a to se otajstvo lijepo zaokružuje u odnosu početka i dovršetka božićne osmine.
Vrijeme nakon božićne osmine
U božićnom se ciklusu, nakon božićne osmine, slave još tri blagdana, a to su Presveto Ime Isusovo, Bogojavljenje i Krštenje Gospodinovo. Presveto Ime Isusovo slavi se 3. siječnja, a u Crkvu je uvedeno na temelju pobožnosti Imenu Isusovu koju je započeo sveti Bernard iz Clairvauxa, dok su ju razvili sveti Bernardin Sijenski i sveti Ivan Kapistran. Posebno se pri tome ima na umu značenje Isusova svetog imena koje se prikazuje monogramom IHS, što označava početak imena Isus, onako kako se piše velikim grčkim slovima: IHΣ(OYΣ). Uz to tumačenje postoji i drugo, manje vjerojatno, a koja se oslanja na iščitavanje slova IHS kao: Jesus Hominum Salvator, odnosno u prijevodu s latinskog: Isus Spasitelj ljudi. Bez obzira na etimologiju naziva blagdana, valja uočiti kako se njime želi istaknuti posebna Božja svetost koja izvire iz njegova imena, onoga kojega smo pozvani, slijedeći odredbe Druge Božje zapovijedi, štovati na poseban način. Jednako se tako ističe svetost imena Druge Božanske Osobe, kao našega Spasitelja i Otkupitelja. U tom svjetlu postaje razumljivo što je blagdan Presvetoga Imena Isusova smješten u božićno vrijeme.
Blagdan Bogojavljenja ili Gospodnje epifanije, odnosno Tri kralja, kako se naziva u narodu, slavi se 6. siječnja, a tada se prisjećamo Božje objave svim ljudima. Uz Božić, Bogojavljenje spada u srž božićnoga otajstva, pa je i razumljivo što je uzdignuto na stupanj svetkovine.
Povijesno gledano, Bogojavljenje se kao blagdan javlja na Istoku, a predstavlja pandan zapadnom Božiću. Naime, najvjerojatnije su oba blagdana nastala u svojim područjima kao reakcija na rašireno štovanje boga Sunca, a kako bi se potisnuli takvi poganski oblici, kršćani su preuzeli ta slavlja i dali im sasvim drugo značenje, naglašavajući da je jedino istinsko Sunce Isus Krist. Oba su blagdana, dakle, u početku slavila Kristovo rođenje. U drugoj polovici 4. stoljeća blagdan Bogojavljenja raširio se na Zapad, a blagdan Božića na Istok, ali su pri tome nastali i neki novi naglasci. Tako se na Istoku, prema julijanskom kalendaru, 25. prosinca, na Božić, slavilo Kristovo rođenje i poklon mudraca, a 6. siječnja, na Bogojavljenje, Kristovo krštenje i čudo u Kani Galilejskoj, dok se na Zapadu, prema gregorijanskom kalendaru, 25. prosinca slavilo rođenje Kristovo, a 6. siječnja Božja objava svim narodima, krštenje Gospodinovo i čudo u Kani Galilejskoj.
Od 1960. god. u Katoličkoj Crkvi uveden je zaseban blagdan Krštenja Gospodinova, koji se najprije slavio na koncu bogojavljenske osmine, a od 1969. god. slavi se kako je to danas – u nedjelju nakon Bogojavljenja.
Povezanost krštenja Kristova s Bogojavljenjem vidi se i iz starog običaja da se uoči Bogojavljenja ili na sam dan u crkvama blagoslivlja voda, koja se potom nosi kućama i njome se škrope ukućani i cijelo imanje na posvećenje. U našim je krajevima sve do Drugog vatikanskog sabora postojao poseban vrlo svečani blagoslov vode, a koji je potekao iz istočne tradicije i zbog toga je bio zabranjivan, no unatoč tome zadržao se stoljećima. Po njemu se i sam blagdan nazivao Vodokršće. U Pravoslavnim Crkvama i danas postoji običaj da se na Bogojavljenje baca križ u vodu (rijeka, jezero, more, bazen), nakon čega slijedi natjecanje tko će ga izroniti i time zaslužiti poseban blagoslov.
Donedavno se vodilo računa i o tome da nakon bogojavljenskog blagoslova vode započne blagoslov kuća, no danas se radije govori o blagoslovu obitelji, a koji iz razumljivih razloga uglavnom započinje na blagdan Svetoga Stjepana ili Svetoga Ivana i završava do Bogojavljenja.
Kako je rečeno, danas božićni ciklus završava blagdanom Krštenja Gospodinova, koji se slavi u nedjelju nakon Bogojavljenja, a čime se još više zaokružuje Božje očitovanje cijelom svijetu. Prema evanđeoskim zapisima, Ivan Krstitelj krstio je Isusa na rijeci Jordan, a tom se prilikom očitovala Božja trojstvenost na način da se Duh Sveti u obliku goluba spustio na Krista, dok se iz oblaka začuo glas: “Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!” (Lk 3,22). Time je Isus započeo svoje javno djelovanje, odnosno na izravniji način počeo ostvarivati otajstvo spasenja svih ljudi. Iz takvih se naglasaka vidi povezanost s Bogojavljenjem, ali i postaje razumljivo da je Krštenje Gospodinovo izdvojeno kao poseban blagdan, odnosno kao kruna povezanosti početka djela spasenja utjelovljenjem i početak njegova izravnog ostvarenja propovijedanjem kraljevstva Božjega i činjenjem čudesa, da bi svoju puninu postiglo u posvemašnjem podlaganju Očevoj volji, smrću na križu, te uzdignućem u nebesku slavu.
Dan nakon Krštenja Gospodinova počinje prvi dio vremena kroz godinu, a nije naodmet ni ponoviti da se u ranijim vremenima božićno vrijeme protezalo sve do Prikazanja Gospodinova u Hramu 2. veljače. Isto tako nije od viška ni napomenuti da se sadržajno u smisao božićnoga vremena uz Svijećnicu može uvrstiti i Blagovijest (25. ožujka), odnosno navještenje Blaženoj Djevici Mariji da će začeti Spasitelja svijeta.
Zaključak
Sve nam navedeno pokazuje ozbiljnost i vrijednost pobožićnoga vremena, kao onoga kada smo pozvani intenzivnije razmišljati o otajstvu Božjeg silaska među nas ljude, pa već i iz tog razloga treba nastojati ne povoditi se ni za najblažim oblikom komercijalizacije Božića, a pogotovo ne razmišljati kako je tom otajstvu dovoljno posvetiti tek jedan dan. Božićna osmina, Bogojavljenje i Krštenje Gospodinovo veliki su i važni dani koji nam svojim značenjem sigurno mogu pomoći u sazrijevanju u vjeri, duhovnosti i pobožnosti.
Tekst: Snježana Majdandžić-Gladić, "Pobožićno vrijeme liturgijske godine"
Izvor: Vjera i djela
Foto: Cathopic
