Kako bi lijepo i utješno bilo u miru zastati, promatrati milo djetešce od Boga darovano, klanjati mu se i moliti, hvaliti Boga. Bilo bi to duši korisno, krijepilo bi je. Donijelo bi plod. Ali Sveta Obitelj prolazi ono što i današnje obitelji dobro poznaju. Djetetu je ugrožen život. Treba brzo djelovati. Još iste noći.
Sveti Josip otpočetka je uzor muž – muškarac koji, baš kao i Majka Marija, razumije jezik Božjega glasnika. Pažljiv je na upute koje prima i spremno sluša. U noćnom miru kad je duša otvorena, nije sputana obrambenim mehanizmima, nema naučenih laži i prikrivanja, anđeo mu dolazi. A na javi, budan, Josip izvršava.
Tako je bilo kad je Mariju uzeo k sebi. Tako je kad bez odgađanja polazi u stari, dobro poznati Egipat. Tako je kad po Božjoj zapovijedi slijedi put otkupljenja Božjega naroda – iz Egipta ide u Obećanu zemlju izraelsku. Tako će biti i još jednom, četvrti put, kad opet u snu prima pouku da pođe u galilejski kraj. Njegov strah Bog vidi i daje rješenje.
Je li to već ostvarenje velikoga biblijskog ujedinjenja i obnove? Po riječima anđela u Božjim očima sve je to Izrael: i Judeja na jugu koju će ovaj put zbog Arhelaja zaobići, i Galileja, daleko na sjeveru, s onu stranu Samarije, gdje je Nazaret.
Muž pravednik, otac obitelji, pažljiv je na ono što se u njegovoj duši zbiva, marljivo motri, sluša i poučljivo priznaje Božje vodstvo, kao što Marija brižljivo čuva događaje u srcu, pohranjuje ih, prebire. Duhovni život važan je i spasonosan, najbolji oslonac za roditeljstvo.
Kakva je pedagogija koju anđeo donosi? Bog traži akciju, poduzimanje. Opet i opet Josip najprije čuje i spremno izvršava: »Ustani!« Za svaki »ustani!« u Evanđelju nalazimo poslušno: »ustao je«, pa bilo to, evo, i usred noći. A koliko je »ustajanje« važno, znamo, zato što je na isti način Isusovo ustajanje iz groba u Pismu zabilježeno.
U svakoj akciji Josipa anđeo usmjerava na njegove bližnje. U svom životu Josip nalazi mjesta za njih, prima ih: »Uzmi Mariju!«, »Uzmi Dijete i Majku njegovu!«
Anđeo ne daje unaprijed gotove podatke o budućnosti i rješenje na pladnju, nego traži pažljivu otvorenost, promatranje i slušanje za daljnju komunikaciju: »Ostani dok ti ne kažem!« – Reći ću ti, javit ću ti. Pazi na moje riječi!
Božje postupanje slijedi ono što je iz Pisma poznato. Najprije tu je Božja taktika, sveti rat, boj Gospodnji: Herod koji je htio Dijete poslati u propast, sam je došao do svojega skončanja. Zatim tu je ono još važnije! Na uskrsni će dan jednom, znamo, Gospodin učenicima tumačiti što sve ima o njemu od početka Svetog pisma. Nije to samo opis Kristova javnoga djelovanja i njegove Pashe, nego sve od začeća i ranoga djetinjstva.
Kod proroka Hošee bilo je to simbolično. Bog je svoj narod, sina svoga, po Mojsiju izveo iz Egipta. A sada to je stvarnost: Božji Sin već kao dijete uzima na sebe povijest Božjega naroda, iz Egipta dolazi u Svetu zemlju.
Otići će u Nazaret, ne samo zato što ga pravednik Josip u svojoj Svetoj Obitelji tako štiti od nove opasnosti za njegovo djetinjstvo, nego zato što Bog od početka želi da on, Isus, bude Nazarećanin. U Jeruzalemu je središte i sveti Dom Božji, ondje će Isus djelovati i poučavati; u Betlehemu, Davidovu zavičaju, Isus je rođen, ali on je Nazarećanin.
Sveta Obitelj, eto, drži se Pisma, sluša Riječ Božju i primjenjuje ju, baš kao što mi u svakoj sv. Misi nastojimo da bismo još dublje upoznali put Kristov koji ga i na naš oltar, danas, u euharistijskom kruhu i vinu, dovodi.
Autor: p. Niko Bilić, SJ
Izvor: Biblijski portal
