Euharistijskim slavljem koje je u crkvi sv. Antuna Padovanskog u Sesvetskim Selima u srijedu 28. prosinca predvodio pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško u zajedništvu s okupljenim svećenicima, od pokojnog svećenika preč. Antuna Sentea, st. oprostili su se okupljeni roditelji, rodbina, prijatelji i mnogobrojni vjernici župa u kojima je djelovao.
Na početku svoje homilije biskup Šaško istaknuo je da je jedno od najljepših iskustava slobode koje nam daruje vjera "mogućnost da uvijek zahvaljujemo, u svim životnim okolnostima. I onda kada smo uronjeni u kušnju žalosti i trpljenja. Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Živimo li ili umiremo, Gospodinovi smo. Tu je sažetak evanđelja; sažetak Radosne novosti koja nikada ne stari: život nas krštenih i pritjelovljenih Kristu pripada njemu. Smisao našega života nije sebičnost. Upravo zbog toga nismo sami niti u umiranju nego smo s njime koji živi zauvijek. Prihvaćeni u Kristovoj ljubavi, on je s nama gdje god bili. Ne živimo sebi, ali ni ne umiremo sebi. To pokazuje ova zajednica. I koliko god sada bilo tuge, siguran sam da će i smrt svećenika Antuna biti izvor novih susreta s Gospodinom u slušanju Njegovih riječi i u odgovoru na Njegov poziv da ga nasljedujemo."
"Gospodin je izabrao neobičan trenutak da ga smrću prenese onkraj smrti", rekao je biskup Šaško i nadodao da je to "trenutak koji u prvi mah zbuni, ali zatim pokaže čudesnu objavu koja duboko progovori o svećeniku i svećeništvu: Bio je Božić, euharistija i pričest. Ljudi okupljeni u slavlju sa svojim pastirom u radosti zemlje koja živi od neba. Bit naše vjere, spojenost zemaljskoga i nebeskoga, vidljivoga i nevidljivoga, božanskoga i ljudskoga, Utjelovljenja i Otkupljenja, Božića i Uskrsa. Baš kao što to pokazuje i raznolikost osjećaja u ovome slavlju, tonovi tuge i radosti, ushita vjere i prigušenosti prolaznoga. Zato smo za ovu svetu misu zadržali bijelu boju koja sažima sve boje, koja je sjaj nebeske proslave, koja može zamijeniti svaku liturgijsku boju i sažeti ju u Betlehemsko i Uskrsno svjetlo."
Biskup Šaško naglasio je da je svećenik uvijek znak i prisutnost vječnosti. "Gospodin poziva nas slabe ljude u svećeništvo da bi darivao svoj život svijetu. Potiče ljude da se odazovu, da ulaze u to otajstvo, da se suobličuju Kristu, svjesni svojih slabosti i neizrecive Božje veličine. On je postao malenim, da bi po malenima činio velika djela. Bez euharistije nema života, bez euharistije nema Crkve, a bez svećenika euharistija, Kruh života, Kristovo tijelo i krv ne dopiru do ljudi."
Na kraju homilije biskup je istaknuo različita vremena koja je u svom svećeništvu preč. Sente, st. osjetio: "rađanja i umiranja, sađenja i čupanja, rušenja i građenja, čuvanja i odbacivanja, šutnje i govorenja, ljubavi i mržnje, rata i mira, plača i smijeha (usp. Prop 3, 1-8), ali je u tebi prevladavao smijeh i vedrina. Kada netko od svećenika umre u pastoralnoj službi, osobito na župi, upravitelj našega Svećeničkoga doma, mons. Jerneić, običava reći da ga je „Gospodin uzeo iz brazde“ na svojoj njivi. Običava se reći da mi sijemo na njivi Gospodnjoj. I to, ali poglavito smo ljudi koji u rukama drže duhovni plug i oremo brazde za Gospodina koji je Sijač, za njega koji polje hrani zrnjem za Kruh života i natapa vodom koja teče u vječni život."
Na kraju mise vlč. Mladen Sinković izrekao je oproštajni govor u ime generacije svećenika, a nakon njega govor je, u ime župne zajednice, održao i član župnog pastoralnog vijeća gospodin Mato Fofić koji je istaknuo kako je preč. Sente, st. darivao i lomio sebe za župnu zajednicu po primjeru Isusa Krista kojeg je nasljedovao i dijelio vjernicima u svetoj pričesti koja je obilježila i posljednje trenutke njegova života. "Isticao se dobrotom i jednostavnošću kojom je privlačio, zazirao je od taštine i slave. Važno mu je bilo kako se osoba do njega osjeća. Na svojim slavljima nikada sebe nije isticao nego smo se u njegovom društvu svi osjećali važnima i svakome je posvetio barem trenutak svoga vremena. Župna kuća je bila učionica gostoprimstva, a župnik Antun je bio učitelj."
"Podržavao je sve župljane u njihovim inicijativama i župljani su se rado odazivali na župnikove pozive prilikom raznih događaja u župi. Posebno se volio družiti s mladima i s njima započinjati mnoge akcije. Iako miljama generacijski udaljeni, mladi su osim duhovno očinske figure u svome župniku vidjeli svoga vršnjaka koji je tako jednostavno s njima komunicirao i humorom na svoj račun uveseljavao sve oko sebe", istaknuo je gospodin Fofić i nadodao zahvalu župniku riječima: "Hvala Vam što ste dijelili dar svoga svećeništva i čovječnosti s nama. Prihvaćanjem toga dara postajali smo bolji ljudi i vjernici."
