Biti Kristov znači svjedočiti cijelim životom za njega. Sveti je Stjepan upravo to činio: posvjedočio je za Isusa sve do predanja vlastita života. I Crkva je Tijelo Kristovo, stvarni znak njegove nazočnosti. U ozračju božićne radosti i mi bismo htjeli svjedočiti za Krista svojim životom.
Misao za homiliju

Stjepan je bio „pun Duha Svetoga“, pun onog poleta, one silne radosti zbog saznanja da je Krist Spasitelj i Otkupitelj, da se u njemu ostvaruju Pisma i sva drevna proroštva. Stoga Stjepan nije mogao da ne svjedoči. Oduševljeno, radosno. Bio je mudar, poznavao je Pisma. Oči su mu se otvorile. Sada je tek u potpunosti shvaćao sva ona drevna proroštva. Zato naviješta, propovijeda, tumači, oduševljava. Ne može suspregnuti svoje oduševljenje, svoju opredijeljenost za Krista, svoju želju da se njegovo ime pronese cijelim svijetom.

I zbog toga stradava. Nije bio dovoljno „diplomatičan“, nije se znao malo zakloniti, nije pokušavao govoriti dvosmisleno. U tome smislu razumijemo i njegovo umiranje. Bez gorčine, bez mržnje, bez želje za osvetom. Isuviše je lijepo ono što je primio, isuviše je veliko ono čemu je vjeru dao, a da bi se on spuštao u mračnjaštvo mržnje i osvete. Zato iz srca moli: „Ne uzmi im ovo za grijeh!“

Upravo je to naš zadatak, zadatak Crkve: oduševljeno naviještati ono što i nas ispunja radošću spasenja. Svi bismo trebali biti oduševljeni apostoli. A, eto, upravo smo tu često i slabi i nedosljednu. Možda nam baš zbog toga, u ove blagdanske dane Crkva stavlja pred oči toliko slavan i veličanstven primjer: svetoga Stjepana, Prvomučenika.

Tekst: Dr. Zvonko Pažin

Izvor: Vjera i djela

Foto: Aarón Blanco Tejedor, Unsplash