Čitanja: Dj 6,8-10;7,54-60; Ps 31; Mt 10,17-22
Danas slavimo svetoga Stjepana. Zašto baš sveti Stjepan u kalendaru odmah nakon Božića? Odgovor je jednostavan. Oduvijek je bio običaj da u pratnji neke važne osobe bude počasna pratnja, sastavljena od uglednih osoba. I, evo, uz novorođenoga Isusa prvi je pratitelj upravo Stjepan, koji je prvi dao život za Isusa. Zato ga nazivamo i Prvomučenikom. Odmah nakon njega slijede u počasnoj pratnji: Ivan, ljubljeni učenik i Nevina dječica, koja su, i ne znajući, položila život za Isusa.
Danas bismo htjeli razmotriti Stjepanovo praštanje. Dok su ga kamenovali, Stjepan je zazivao: “Gospodine Isuse, primi duh moj!” Nakon toga se bacio na koljena i povikao iza glasa: “Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!” I tako je izdahnuo. Stjepan je oprostio svojim ubojicama, štoviše, on je za njih molio. U vremenu kada je među nama toliko onih koji silno trpe kao žrtve zločina, koji općenito silno trpe zbog tolikih očitih nepravdi koja im se čine u ovom divljem kapitalizmu, korisno je još jedanput progovoriti o praštanju.
Kao prvo, licemjerno je i ružno kad neki svjetski mirotvorci i pomiritelji traže od nas da se izmirimo i pomirimo kao djeca u dječjem vrtiću prema onome: “Mir, mir, mir, nitko nije kriv.” Evanđelje je tu jasno. Ako se moj brat ogriješi o mene, ma kako to veliko zlo bilo, pa onda pokaže kajanje, zamoli za oproštenje – izravno ili neizravno – oprostit ćemo mu, jer Isus jasno veli: Praštajte – i oprostit će vam se i: Otpusti nama duge naše, kao što i mi otpuštamo dužnicima našim. Nadalje, Isus veli kako nama Otac nebeski neće otpustiti naših prijestupaka, ako svatko od nas od srca ne oprosti svome bližnjemu. To koji put nije lako. Koji put je to izuzetno teško, jer su rane silno duboke i jer je poniženje strašno. Koji put će trebati vremena. Ali, tim putem trebamo ići. Konačno, ako nas Bog na nešto poziva, dat će nam snage da to i učinimo.
A što učiniti u slučaju kad se zločinac ne kaje i kada je zlostavljaču i zlotvoru tako svejedno što je učinio? Naravno, evanđelje nam ne kaže da za takvim osobama trčimo, vučemo ih za rukav govoreći kako smo im oprostili. To nema nikakve svrhe. Tada trebamo učiniti ono što je učinio Stjepan nasljedujući raspetoga Isusa. Prvo, on se molio za svoje ubojice. Molio se Bogu za njih, da im se Bog smiluje, da se oni obrate, da se pokaju, pa da se spase. Jer i njih je Bog stvorio i njih Bog želi spasiti. Drugo, što je također silno važno, dok u svome srcu opraštam svome zlostavljaču, dok se molim za njega, moje srce postaje slobodno od mržnje, želje za osvetom, od gorčine. Ja se osjećam slobodnim, bliskim Bogu. Ja sam smiren, ja sam sretan, ja sam spašen, ja sam blaženik. Ako ni zbog čega, u svom srcu treba oprostiti grešniku i moliti se za njega zato da ja budem miran i oslobođen. Konačno, svaki čovjek koji zlo čini, jadan je čovjek. Neka mu se Bog smiluje. A svim ljudima dobre volje neka Bog umnoži radost i veselje ovih božićnih dana.
Tekst: Dr. Zvonko Pažin
Izvor: Vjera i djela
Foto: Artem Kniaz, Unsplash
