Pet mjeseci Elizabeta se zadržavala daleko od ljudi, čuvala je trudnoću. U šestom mjesecu isti Božji glasnik Gabriel navijestio je Mariji da će dobiti dijete koje će biti Božji Sin i vječni kralj (Lk 1,33.35). Marija je rekla »Da« tek kad je čula da joj je rođakinja u šestom mjesecu (1,36).
I evo je sada kod njezine drage Elizabete da bude s njom, da joj bude na pomoć u zadnja tri mjeseca prije poroda (Lk 1,56); da sama nauči što je to postati majkom.
Davno, u početku, Gospodin je iz gorućega grma Mojsiju rekao: »Vidio sam, vidio bijedu, jad svojega naroda.« (Izl 3,7). Starozavjetna majka Ana, kad je molila da dobije sina Samuela, vapila je Bogu: »Pogledaj i vidi moju bijedu, moju neznatnost!« (1 Sam 1,11). U radosnom susretu blažene majke Marije s majkom Elizabetom iz Marijina srca izviru iste riječi. Ona hvali Gospodina jer je »pogledao na njezinu malenost i siromaštvo« (Lk 1,48), na onu njezinu poniznost koja će blistati u blagom i poniznom Srcu Sina (Mt 11,29). Naša neznatnost, Bogu je važna, vrijedna, velika! Poniženje postaje vrijedna poniznost. Zato – kako pjevamo – mila Majka nebeska može blažiti bijedu i jad.
Kad je Bog od Abrahama tražio da mu žrtvuje svoga sina, dobro je vidio i u pravi čas, kad je Abraham već bio s nožem u ruci, zaustavio ga, da ljubljenoga jedinca ne ubije. »Ne čini djetetu ništa nažao!« govori anđeo (Post 22,12). Žrtva je podizanje, a ne smicanje – smaknuće. Bog se spominje dobrote svoje i spašava Abrahamovo potomstvo – od Izaka pa dovijeka (Lk 1,55).
Majka Ana, pralik službenice Gospodnje (3x »tvoja službenica« 1 Sam 1,11), ispunja zavjet koji je položila i žrtvuje sina. Samuela daje Bogu (1 Sam 1,28). Ne tako da mu oduzme život, nego tako da dječak raste, da sudjeluje u bogoslužju, da postane prorok, da velikoga Davida pomaže za kralja.
Sa srcem blažene majke Marije motrimo kako Bog više nije stao samo na velebnim znakovima i čudesima kao nekoć kad je izveo svoj narod iz ropstva i vodio kroz pustinju. Sada Sin Božji osobno dolazi među nas!
Samuelova majka Ana ispovjedila je vjeru da Bog diže iz Podzemlja (1 Sam 2,6), a upravo to Isus će ostvariti svojim uskrsnućem.
Ponizna je blažena majka Marija jer ne veliča samu sebe nego Boga. U začetom djetetu koje pod srcem nosi i u dnevnim svagdanjim poslovima kojima tri mjeseca pomaže u Zaharijinoj kući, ona vidi snagu Svesilnoga i njegove mišice (Lk 1,49.51). Drevni vjerni El Šadaj, na djelu je. Nju neznatnu on je uzvisio (Lk 1,52) tako da Marija majčinskim srcem već sluti kako će njezin Sin s nekoliko kruhova nahraniti prvo pet, pa onda četiri tisuće gladnih, i još žene i djecu. Svoje će tijelo, koje sada u njezinoj majčinskoj utrobi živi, hrani se, raste i zaštićeno je – sama sebe dat će kao kruh živi koji je s neba sišao. Dat će ga da nahrani tisuće i tisuće gladnih od koljena do koljena (Lk 1,50), sve do danas na našem oltaru.
Autor: p. Niko Bilić, SJ
Izvor: Biblijski portal
